Uvod u fundamentalnost (počelnost / autentičnost) egzistencije

Preuzeto iz knjige “Osnove islamske filozofije” (lekcija 26), Fondacija “Baština duhovnosti”, Mostar, 2013.

S engleskog preveo: dr. Armin Hadrović

Prethodno: Presudbe o štastvu

Obuhvata:

Kratak pregled historije ovog problema

Pojašnjenje izraza

Pojašnjenje mjesta sporenja

Koristi ove rasprave

Kratak pregled historije ovog problema

Kao što je ranije kazano, prije Farabija skoro sve filozofske diskusije bile su usmjerene ka štastvu ili su barem nesvjesno bile utemeljene na fundamentalnosti štastva, a u iskazima prenesenim od antičkih filozofa ne postoje jasne naznake o bilo kakvoj sklonosti prema fundamentalnosti egzistencije. Među islamskim filozofima, kao što su Farabi, Ibn Sina, Bahmanjar i Mir Damad, ne samo da se ova sklonost može naći već, također, postoje neke jasne izjave o ovoj temi.

S druge strane, Šejh Išrak Suhravardi, koji je poklanjao naročitu pažnju razumskim obzirnostima (e‘tebārāt-e ‘aqlī), ustao je protiv sklonosti ka fundamentalnosti egzistencije te je tražio dokaze obzirnosti pojma egzistencije kako bi opovrgao ovu sklonost, mada se i u njegovim tvrdnjama mogu naći pitanja koja su više u skladu s fundamentalnošću egzistencije i koja se na valjan način ne mogu opravdati učenjem o fundamentalnosti štastva.

U svakom slučaju, Mulla Sadra bio je prvi koje je ovaj predmet smjestio u sam vrh ontoloških rasprava te je na ovoj osnovi predlagao rješenja i drugih problema. Tako on kaže: “Prvo sam bio zagovornik fundamentalnosti štastva i branio ga žestoko, sve dok milošću Božijom nisam našao istinu o ovoj stvari.”[1] On je nauk o fundamentalnosti egzistencije pripisao peripateticima, a učenje o fundamentalnosti štastva iluminacionistima (ešrāqijjūn). No, budući da fundamentalnost egzistencije ranije nije bilo prezentirano kao neovisan problem te da njegov pojam ranije nije bio pojašnjen, teško je u odnosu na njega klasificirati i grupirati filozofe, na način da se peripatetici mogu definitivno svrstati u zastupnike učenja o fundamentalnosti egzistencije, ili da iluminacionisti zastupaju nauk o fundamentalnosti štastva. Pretpostavljajući, međutim, da je ova klasifikacija ispravna, ne smije se zaboraviti da sljedbenici peripatetika fundamentalnost egzistencije nisu promovirali na način koji odgovara njenom istinskom mjestu među filozofskim problemima i rasvjetljava njen utjecaj pri rješavanju drugih filozofskih problema. Peripatetici su radije iznosili i objašnjavali filozofske probleme na način koji je više skladan fundamentalnosti štastva.

Pojašnjenje izraza

Da bismo pojasnili ovaj problem i jasno odredili mjesto sporenja, potrebno je, prije svega, osigurati objašnjenje izraza koji se s njim u vezi koriste, a potom precizno odrediti njegov sadržaj i mjesto spora.

Ovaj problem redovno se predstavlja postavljanjem pitanja je li egzistencija fundamentalna / počelna, a štastvo obzirnosno, ili je, pak, štastvo fundamentalno, a egzistencija obzirnosna. Međutim, Mulla Sadra je navedeni problem predstavio na sljedeći način: “Egzistencija posjeduje opredmećenu zbilju”, a implicitni sadržaj ovoga je taj da štastvo ne posjeduje opredmećenu zbilju. Tako dobijamo ključne izraze za ovu problematiku, a to su: egzistencija, štastvo, fundamentalnost (počelnost), obzirnost i zbilja (wodžūd, māhijjat, aṣālat, e‘tebār, haqīqat).

Međutim, već smo pojasnili da se izraz egzistencija ponekada koristi kao infinitiv biti, nekad kao glagolska imenica bivanje, a nekada ga filozofi koriste u čestičnom značenju je.

Jasno je da se u ovoj filozofskoj raspravi ne misli na njegovo čestično značenje, niti se namjerava infinitiv koji uključuje odnos sa subjektom i objektom. Značenje glagolske imenice, u ograničenom smislu zbivanja, ovdje se također ne namjerava ukoliko se ne razgoli od gornjeg ograničenja, tako da se ona može predicirati opredmećenim zbiljama, uključujući svetu Božiju Bīt.

Izraz štastvo je vještački infinitiv izveden iz pitanja “šta je to?” (mā huwe?) i koristi se kao filozofski termin u formi glagolske imenice (šta-je-to-stvo), ali s istim uvjetom razgolićivanja od smisla zbivanja, tako da se može predicirati nekoj bīti.

Ovaj izraz se u filozofiji koristi u dva smisla, od kojih je jedan općenitiji od drugog. Specifični smisao se definira kao ono što se kaže u odgovoru na pitanje “Šta je to?”, a prirodno je da se primjenjuje na slučajeve egzistenata koji se mogu spoznati umom, a stručnim rječnikom kazano, na ono što posjeduje specifične ontološke granice koje se reflektiraju u umu u formi primarnih inteligibilija (štastvenih pojmova, mafāhīm-e māhuwī). Iz ovog razloga se kaže da Svemoćni Bog ne posjeduje štastvo: “Nužni Egzistent nama štastva.” Zastupnici fundamentalnosti egzistencije u vezi s opredmećenom zbiljom egzistencije kažu: “Sama egzistencija nema štastva”, a ponekad kažu i da “egzistencija ne posjeduje umsku formu”. No, u općenitijem smislu, definira se kao ono što sama stvar jeste. Ovo uključuje oboje i opredmećenu zbilju egzistencije, kao i svetu Božiju Bīt. S obzirom na ovo značenje, o Bogu Svemoćnom se kaže: “Božije štastvo je istovjetno Njegovoj osobnosti.”[2]

Ono što se podrazumijeva pod izrazom štastvo u ovom izlaganju jeste prvo od dva navedena značenja, a ne pojam predstavljen samom riječju štastvo u smislu primarne predikacije. Ovdje je prije riječ o primjerima ovog pojma, to jest, štastvo u smislu ustaljene predikacije, kao naprimjer, čovjek. Na koncu i sami zagovornici fundamentalnosti štastva priznaju da je sam ovaj pojam obzirnosni pojam.[3] Drugim riječima, rasprava se vodi o štastvenim pojmovima, a ne o pojmu štastvo.

Izraz fundamentalnost / počelno (aṣālat) doslovno znači korjenitost i suprotan je izrazu far‘ijjat koji ima značenje granatost. U ovoj raspravi se koristi sa specifičnim značenjem kao suprotnost izrazu obzirnosno (e‘tebārī), a njihova precizna značenja bit će zajedno protumačena.

U 15. lekciji spomenuto je nekoliko stručnih značenja izraza obzirnosno, a u skladu s nekim od njih je čak i pojam egzistencija nazvan obzirnosnim pojmom. No, u ovom je kontekstu značenje obzirnost, koje je suprotno značenju pojma aṣīl (fundamentalan), drukčije. Obzirnost pojma egzistencije, u skladu s prijašnjim značenjem, nikako nije nespojiva s učenjem o fundamentalnosti egzistencije i obzirnosti štastva u skladu sa značenjem koje odgovara ovom kontekstu.

Ono što se misli pod dvama suprotnim pojmovima aṣīl i e‘tebārī pripada pitanju koji od ova dva pojma, štastveni pojam ili pojam egzistencije, po sebi i bez ikakva preciznog filozofskog posredovanja zastupa opredmećenu zbilju. To jest, nakon što je prihvaćeno da se opredmećena zbilja reflektira u umu u formi jednostavnog pitanja, čiji subjekt je štastveni pojam, a čiji predikat je pojam egzistencija (wodžūd), koji se derivacijskom predikacijom (haml-e ešteqāq) može staviti u formu pojma egzistent (moudžūd) – tako da će svaki od navedenih termina biti predikabilan toj opredmećenoj zbilji – kako bi se, naprimjer, moglo kazati: “Ovaj neznanac je čovjek”, kao što se može kazati: “Ova osoba je egzistent.” Ni jedna od ovih predikacija nije figurativna, ni s uobičajene, niti s književne tačke gledišta. Istovremeno se, s preciznog filozofskog stajališta, može postaviti pitanje – sa stanovišta jedinstva i jednostavnosti opredmećene zbilje i brojnosti ovih pojmova i aspekata, što je svojstveno okrilju uma – treba li se opredmećena zbilja – kojoj se pojam egzistencije predicira posebnom pažnjom razuma i posredovanjem štastvenog pojma, gdje, iz ovog razloga, pojam egzistencije ima sekundarni i drugostepeni aspekt – identificirati sa štastvenim aspektom, ili je objektivna zbilja upravo onaj aspekt o kojem govori pojam egzistencije – tako da je štastveni pojam tek umska refleksija granica i okvira zbilje i opredmećene egzistencije – te da su, ustvari, štastveni pojmovi ti koji su sekundarni i drugostepeni?

S obzirom na ovo pitanje, ako uzmemo prvu alternativu i razumijemo opredmećenu zbilju kao neposredni bītski primjer štastva, tada bismo se trebali držati fundamentalnosti štastva i obzirnosti egzistencije. A ako uzmemo drugu alternativu i razumijemo da je opredmećena zbilja neposredni bītski primjer pojma egzistencije i smatramo štastvene pojmove umskim okvirom koji postavlja granice ograničenim zbiljama, tada ćemo biti zagovornici fundamentalnosti egzistencije i obzirnosti štastva.

Izraz haqīqat, korišten od strane Mulla Sadre u raspravi o ovom problemu, također je izraz koji se koristi u brojnim značenjima, poput sljedećih:

1. Haqīqat kod upotrebe riječi u značenju za koje je skovana, što je suprotno njenoj figurativnoj (madžāzī) upotrebi, to jest, s drukčijim značenjem, ali sa svojevrsnom vezom sa stvarnim značenjem. Naprimjer, upotreba riječi lav u smislu dobro poznate divlje zvijeri je haqīqat, dok je njena upotreba u smislu snažna čovjeka figurativna.

2. Haqīqat (istina) također označava znanje koje odgovara zbilji, kao što je već ukazano u prethodnim epistemološkim raspravama.

3. Haqīqat može imati značenje štastva, kao kada se za dvije ljudske jedinke kaže da su one zajedničke zbilje (mottafiq ul-haqīqe).

4. Haqīqat u smislu opredmećene zbilje.

5. Haqīqat u terminologiji gnostika koristi se u smislu apsolutno neovisne egzistencije koja se odnosi isključivo na Uzvišenog Boga i koja se koristi kao suprotnost egzistenciji stvorenja, za koju se kaže da je figurativna.

6. Haqīqat također ima i značenje srži i nutrine, kao kada se kaže da se haqīqat Božije Bīti ne može razumom pojmiti.

Jasno je da je u ovoj raspravi četvrto značenje pojma haqīqat namjeravano značenje.

Pojašnjenje mjesta sporenja

Nema sumnje da se svakom egzistentu koji posjeduje štastveni pojam taj pojam može predicirati, kao što se pojam čovjek može predicirati osobama u vanjskom svijetu. Isto tako, nema nimalo sumnje da se pojam egzistencije (u formi derivacijske predikacije), naprimjer u formi moudžūd, koji se derivira iz riječi wodžūd, može predicirati svakom vanjskom egzistentu, pa čak i Uzvišenom Bogu, Koji nema svog štastva, i za Koga se može kazati: “On je Egzistent.” Drugim riječima, s intelektualne tačke gledišta, svaki egzistent koji ima kontingentnu egzistenciju posjeduje dva aspekta: prvi je aspekt štastva, a drugi aspekt egzistencije. Kao što su filozofi kazali: “Svaka kontingentna stvar je kompozitna dvojnost, sastavljena iz štastva i egzistencije.”[4] Ovo je ista stvar na koju smo više puta ukazivali: naime, odrazi objektivnih zbilja u umu uzimaju formu sudova koji su obično (to jest, za stvari sa štastvima) sačinjeni od štastvenog pojma i pojma egzistencije.

S obzirom na rečeno, ukoliko se pretpostavi da za svaki od ovih dvaju pojmova postoji objektivni i opredmećeni aspekt, to jest, da štastveni pojam zastupa jedan opredmećeni aspekt a da pojam egzistencije zastupa drugi opredmećeni aspekt koji su zajedno sastavljeni u vanjskom svijetu, ili, drugim riječima, da je sastavljenost egzistenata od egzistencije i štastva oblikom objektivne i opredmećene kompozicije, onda bi značenje ove pretpostavke bilo da su oboje, i štastvo i egzistencija, fundamentalni (aṣīl).

Ali, ova pretpostavka nije valjana jer, ako bi svaki egzistent posjedovao dva opredmećena aspekta, svaki od njih bi se reflektirao u umu u obliku različitog suda koji bi uključivao dva pojma i za svaki od njih morao bi se pretpostaviti drugi opredmećeni aspekt i ovaj proces bi se nastavio do beskraja, što bi nužno iziskivalo da se svaki prosti egzistent treba sastojati od neograničenog broja opredmećenih objektivnih aspekata! To je ono na što se misli u izjavi filozofa da je drugost egzistencije i štastva samo umska drugost: “Egzistencija je akcident štastva u predočavanju i oni su ujedinjeni u identitetu.”[5]

Znači, akcidentiranje i predikacija egzistencije štastvu, koji zahtijevaju njihovu brojnost i drugost, ostvaruje se isključivo u okrilju umskog predočavanja, dok su ova dva aspekta, s obzirom na vanjski identitet, ujedinjeni (to jest, jedno). Stoga ne može biti da su oboje, i štastvo i egzistencija, fundamentalni i ne može se smatrati da imaju opredmećenu zbilju. Nadalje, oboje se ne mogu smatrati obzirnosnim. Jer, najzad, činjenica je da samo jednostavno pitanje koje govori o opredmećenoj zbilji neizbježno uključuje pojam koji govori o opredmećenoj zbilji. Tako postoji izbor između štastva koje je fundamentalno i egzistencije koja je obzirnosna, ili obrnuto. Zato se problem može postaviti u formi dviju pretpostavki baziranih na nekoliko načela:

1. Prihvatanje pojma egzistencije kao neovisnog imeničnog pojma; stručnim rječnikom kazano, prihvatanje predikativne egzistencije (wodžūd-e mahmūlī). Jer ako se pojam egzistencije svede isključivo na čestično i kopulativno značenje u sudovima, tada ne bi bilo mjesta za pretpostavku da ona zastupa opredmećenu zbilju, ili, kako je rekao Mulla Sadra, da ona ima opredmećenu zbilju i tada ne bi postojala alternativa učenju o fundamentalnosti štastva.

2. Prihvatanje raščlanjenja kontingentnih egzistenata u dva pojma: pojam egzistencije i štastveni pojam. To jest, ukoliko neko zamisli da pojam egzistencije nije ništa drugo do pojam štastva, kao što su isticali neki teolozi, prema kojima je značenje egzistencije u svakom sudu isto što i značenje štastva koje čini njegov subjekt – po ovoj pretpostavci ne ostaje nimalo prostora dvojbi između fundamentalnosti i fundamentalnosti egzistencije i trebalo bi se držati fundamentalnosti štastva. Ali, netačnost ove pretpostavke postala je jasna u 22. lekciji.

3. Prihvatanje činjenice da kompozicija egzistencije i štastva jeste umska kompozicija te da u kontekstu vanjskog svijeta ne postoje dva razdvojena aspekta, jedan koji odgovara štastvenom pojmu i drugi koji odgovara pojmu egzistencije, to jest, da je pretpostavka o fundamentalnosti oboje neispravna, kao što je već objašnjeno.

Na bazi ovih triju načela problem se može postaviti u sljedećoj formi: odgovara li opredmećena zbilja prvenstveno štastvenom pojmu tako da joj se pojam egzistencije predicira akcidentalno; ili obrnuto, odgovara li opredmećena zbilja prvenstveno pojmu egzistencije tako da joj se štastveni pojam predicira akcidentalno? Ukratko: je li opredmećena zbilja po sebi primjer štastva ili egzistencije? Po prvoj pretpostavci znanje štastava i štastvenih presudbi, to jest, presudbi koje se tiču štastava, isto je što i znanje opredmećenih zbilja, ali po drugoj pretpostavci znanje štastava znači znanje kontura egzistenata i njihovih granica koje se reflektiraju u umu, a ne i znanje njihovih opredmećenih sadržaja.

Koristi ove rasprave

Moguće je da neko zamisli da rasprava o fundamentalnosti ili egzistencije ili štastva predstavlja akademsku vježbu te da nema značaja u rješavanju važnih filozofskih problema jer su ovi problemi, eto, riješeni, kako od zastupnika fundamentalnosti egzistencije tako i od zastupnika fundamentalnosti štastva. Ali ova misao nije ispravna jer, kao što će postati jasno u toku narednih rasprava, rješenje mnogih važnih filozofskih problema ovisi o fundamentalnosti egzistencije, a načini njihovih rješavanja kroz fundamentalnost štastva su nezadovoljavajući i vode u ćorsokak. Kao što smo vidjeli u vezi s problemom individuiranja štastva, nema ispravnog rješenja na temelju fundamentalnosti štastva. Naravno, ovaj problem, u poređenju s važnijim problemima čija se rješenja temelje na fundamentalnosti egzistencije, relativno je minoran. Ako bismo ovdje spominjali sve takve slučajeve, rasprava bi bila predugačka. Nadalje, pojašnjenje veze ovih problema s fundamentalnošću egzistencije zahtijeva njihovo predstavljanje i izlaganje nekih osjetljivih tačaka, koje će se objasniti na njima prikladnom mjestu.

Ovdje ćemo samo spomenuti dva vrlo važna filozofska problema, od kojih svaki sa svoje strane može poslužiti kao osnova za rješavanje drugih važnih problema. Jedan od njih je problem kauzalnosti i zbilje veze uzroka s posljedicom, čiji je zaključak, na temelju fundamentalnosti egzistencije, nepostojanje neovisnosti posljedice o uzroku darovatelju bivanja, na čijoj osnovi mogu biti riješeni vrlo važni problemi – uključujući nijekanje predodređenja, ali i prepuštanja, to jest potpunog prepuštanja ili libertarijanizma, kao i objašnjenje jedinstva u Božijim radnjama (tewhīd-e af‘ālī). Drugi problem tiče se supstancijalnog kretanja, pojačavajućeg i usavršavajućeg, čije tumačenje ovisi o prihvatanju fundamentalnosti egzistencije, čije će detaljnije pojašnjenje biti dano na odgovarajućem mjestu.

Stoga je problem fundamentalnosti egzistencije potpuno ozbiljan i temeljan problem koji zaslužuje ozbiljno studiranje i nikada se ne bi trebao tretirati na usputan i površan način.

Sljedeće: Argumenti za fundamentalnost / počelnost egzistencije

Sažetak

1. Problem fundamentalnosti ili egzistencije ili štastva nije bio razmatran kao neovisan problem prije Mulla Sadre. Iako se među filozofima mogu uočiti sklonosti prema jednoj ili drugoj strani, ni jedan od ova dva stava ne možemo definitivno pripisati nekoj određenoj filozofskoj školi.

2. Ono što se namjerava izrazom egzistencija u ovoj raspravi je njegovo značenje glagolske imenice uz uklanjanje svojstva zbivanja.

3. Štastvo ima dva stručna značenja, općenitije i posebnije, a u ovoj raspravi se misli na posebnije značenje i to na štastvo po ustaljenoj predikaciji.

4. Ono što se u ovoj raspravi namjerava riječima fundamentalno i obzirnost jesu dva posebna suprotna značenja; prva riječ znači da je opredmećena zbilja bītski primjer jednog od ova dva pojma, to jest, štastva ili egzistencije, a drugo znači da je ona njegov akcidentalni primjer, to jest, akcidentalni primjer jednog od ova dva pojma.

5. Riječ haqīqat ima brojna stručna značenja, a ovdje se njome misli upravo na opredmećenu zbilju.

6. Pretpostavka da su oboje, i egzistencija i štastvo, fundamentalni nije ispravna, jer iz toga nužno proizlazi beskonačni niz.

7. Također, nije ispravna pretpostavka da su oboje obzirnosni, jer iz takvog stava nužno proizlazi da jednostavno pitanje ne sadrži ni jedan pojam koji bi govorio o opredmećenoj zbilji.

8. Postavljanje ovog problema tako da on ima dvije pretpostavke (fundamentalnost egzistencije i fundamentalnost štastva) ovisi o nekoliko načela: prihvatanju predikativne egzistencije, jedinstva pojma egzistencije i dvojnosti štastva i egzistencije u umu a ne u vanjskom svijetu.

9. Značenje fundamentalnosti egzistencije je to da je opredmećena zbilja bītski primjer pojma egzistencije, a štastveni pojam govori samo o granicama zbilje i predicira joj se akcidentalno. A značenje fundamentalnosti štastva je to da je opredmećena zbilja bītski primjer za štastveni pojam, dok joj se pojam egzistencije pripisuje akcidentalno.

10. Rezultat ove rasprave javlja se u mnogim problemima, među njima su problemi individuiranja štastva, bivanje relacijom (to jest, relacionost) posljedice u odnosu na uzrok koji joj daruje bivanja i supstancijalnog usavršavajućeg kretanja.

---