Uvod u logiku – Vrijednost dedukcije (drugi dio) 13.

 

Korisnost ili beskorisnost logike

Rekli smo da oni koji negiraju logiku ili ne veruju u njenu korisnost ili odbacuju njenu istinitost. Prvo ćemo govoriti o korisnosti logike. Kritike koje su uputili logici po ovom pitanju jesu sljedeće:

1. Da je Aristotelova logika bila korisna, naučnici koji znaju logiku ne bi griješili niti bi imali međusobne nesuglasice, dok mi vidimo da su oni napravili mnogobrojne greške, i pored toga izjavljuju različita i nesaglasna mišljenja.

Odgovor je to da kao prvo logika samo preuzima odgovornost za pravilnost forme i oblik dedukcije, ništa više od toga. Moguće da je čovjek pogrešio zato što je koristio pogrešne uvodne informacije od kojih je napravio sudove. Također, moguće je da su informacije dobre i valjane, ali da je došlo do greške u formi dedukcije i građi razmišljanja.

Zadaća logika, kako smo u definiciji rekli, je da čuva pravilnost misli kod forme zaključivanja, dok u pogledu pravilnosti materijekoja ulazi u zaključivanje ne postoji zakon i osnova koja će spriječiti grešku. Jedini čuvar prve vrste greške je pažnja i preciznost osobe koja razmišlja. Naprimjer, jedna dedukcija može biti sastavljena od senzualnih i empirijskih sudova, dok ti sudovi mogu biti nesigurni i nepotpuni, tako da možemo dokazati njihove suprotne sudove. Ovaj aspekat nije dužnost Aristotelove logike koja se naziva formalna logika. Ono što logika garantuje jeste da sudovi imaju pravilan redosljed, tako da ne budu uzrok greške.

Kao drugo, nije dovoljno za pravilno razmišljanje čak formalno da poznajemo logičke zakone. Ono što spriječava greške u razmišljanju je upotreba logičkih zakona, kao što ni poznavanje medicine nije dovoljno za liječenje bolesnika, nego to znanje medicine treba biti upotrebljeno u praksi. Logičke greške koje čine naučnici poznavaoci logike obično nastaju zato što oni brzopleto koriste te zakone, a ponekad ih i prelaze olahko.

2. Govore da logika uopće nije dobar instrument za nauke, a to znači da poznavanje logike ne dodaje nijednu naučnu informaciju čovjeku. Aristotelova logika nikako ne može riješiti čovjeku nepoznate stvari i pitanja u prirodi. Ako stvarno želimo imati instrument koji će nam povećati znanje i dovesti do novih otkrića, taj instrument će biti empirija i indukcija i direktno proučavanje prirode, a ne logika i dedukcija. U novom periodu kada je Aristotelova logika odbačena kao instrument i zamjenila je indukcija i empirija, čovjek je došao do velikih i zapanjujućih uspjeha.

Oni koji su prigovorili, odnosno učinili ovaj sofizam pogrješili su u nekoliko stvari. Pomislili su, ili su bar tako pokazali da je značenje iskaza “logika je instrument za nauke”, ustvari “logika je instrument za sticanje nauke”. Novo značenje govori da logika nama priprema nova znanja i informacije. Drugim riječima, oni su pomislili da je logika prema naukama kao oštrica sjekire prema drveću, jer šumar odsecanjem sjekirom prikuplja grane. Istina je da je logika samo instrumen za mjerenje, što znači da mjeri istinitost i neistinitost, a ne instrument za mjerenje svega, nego mjerenje forme dedukcije, a ne materije. Upravo zato logiku upoređuju s zidarskim viskom. Kada zidar sazida zid, on uspravnost i vodoravnost zida mjeri s zidarskim viskom. Visak nije pribor za prikupljanje cigli, zemlje, cementa i ostalih sredstava za izgradnju zida, kao što nije pribor ni za mjerenje ispravnosti materijala koji je upotrebljen u izgradnji, da li je kvalitetan ili faličan.

Instrument za sticanje nauke su, kao što smo ranije rekli, dedukcija, indukcija i analogija, i oni nisu dio logike, kao što je odveć pojašnjeno, već logika samo objašnjava njih, i potvrđuje njihovu vrijednost.

Ovdje može neko pomisliti da oni koji su porekli Aristotelovu logiku kao instrument za sakupljanje znanja da su ustvari htjeli tim putem negirati vrijednost dedukcije, i kao što je od prije rečeno, pitanja logike su o pravilima dedukcije. Zato iako logika sama nije instrument za otkrivanje znanja, ali je instrument za mjerenje dedukcije, dok vi na taj način proglašavate dedukciju kao jedini način za sticanje novog znanja. Međutim, dedukcija nema nikakav uticaj, kako ćemo kasnije to pojasniti, u otkrivanju novih poznatih stvari. Jedini način za sticanje znanja su analogija i indukcija.

Ovaj izgovor je najbolji komentar kritike protivnika logike, ali kao što smo rekli, Aristotelova logika ne proglašava dedukciju kao jedini način za sticanje znanja, nego pored dedukcije ima i drugih načina. U prethodnoj lekciji smo rekli, a u narednoj će biti još jasnije da ne možemo opovrgnuti mogućnost dobijanja znanja pomoću dedukcije.

Po pristalicama dedukcije, vrijednost dedukcije je određujući, što znači da dedukcija u svom domenu stvara novi zaključak i to na tačno određen način.

Vrijednost analogije je pretpostavljena vrijednost, dok je vrijednost indukcije, ukoliko bude potpuna, sigurna vrijednost, ali ako bude nepotpuna, onda je pretpostavljena vrijednost. Empirija, koju brkaju često sa pojmom indukcije, ima sigurnu vrijednost. Svaka empirija ima uz sebe dedukciju. Empirija može biti premisa očiglednim dedukcija, dok ona sama ima u sebi skrivene dedukcije. Empirija kako Ibn Sina potvrđuje u svojoj knjizi Šifa[1], jeste spoj od radnje osjetilnih čula i direktnog opažanja i razmišljanja silogističke vrste, ne induktivne, ili analoške. Razmišljanje nema četvrti oblik [da nije dedukcija, indukcija i analogija], iako su matematički logičari ustvrdili nešto tako.

Aristotelova logika nikako ne negira vrijednost empirije. Empirija sadrži u sebi jednu vrstu dedukcije, i kao i sama dedukcija nije dio logike, ali je Aristotelova logika zasnovana na vrijednosti empirije. Svi logičari potvrđuju da je empirija jedan od sigurnih počela, i da je jedan od šest počela koje koristimo u demonstracijama.[2]

Uspjeh kasnijih naučnika nije stvoren zato što su odbacili Aristotelovu logiku, nego je uzrok napretka to što su naučnici dobro izabrali induktivni način spoznaje umjesto dedukcije u poznavanju prirode, tj. prihvatili su empirijski metod poznavanja prirode, koji je spoj senzualnih, induktivnih i deduktivnih metoda. Ono što je onemogućilo ranije naučnike da upoznaju što bolje prirodu je bilo to da su oni koristili u spoznaji prirode čistu dedukciju, kao što je to uobičajeno u metafizičkim pitanjima. Niti metod ranijih učenjaka odbacuje induktivni i empirijski metod od Aristotelove logike, niti metod kasnijih, opovrgava Aristotelovu logiku. Zato što Aristotelova logika ne proglašava dedukciju kao jedini pravilan način u svim znanjima, da bi osvrtanje induktivnim i empirijskim metodama predstavljalo negaciju te logike.[3]

3. U Aristotelovoj logici veću vrijednost daju dedukciji, a ona je sačinjena od dvije premise. Ako bi povezana dedukcija bila sastavljena od dvije premise, ona ne bi bila korisna, zbog toga što ako znamo premise dedukcije, zaključak će sam po sebi biti poznat, a ako ne poznajemo premise, ni zaključak neće biti poznat. Šta je u svemu tome korist dedukcije?

Odgovor: Nije dovoljno za zaključak samo to da premise budu poznate. Zaključak će biti jasan kada dvije premise budu povezane. Veza je plodna i rađa zaključak. To je kao spolni odnos muškarca i žene kada stvaraju dijete. Jasno je da bez odnosa ne može biti djeteta. Ono što je tačno je to da ako veza bude pravilna između dvije uvodne premise i zaključak će biti tačan, ali ako bude upotrebljena pogrešno, zaključak će biti pogrešan. Logika ukazuje razliku pravilne i nepravilne veze kod dedukcije.

4. Ako premise u dedukciji budu tačne i zaključak će biti tačan, a ako premise budu netačne i zaključak će biti netačan. Zato logika ne može odigrati ulogu ispravljača naših grešaka, zato što je tačnost ili netačnost zaključka direktno prouzročena od strane tačnosti ili netačnosti premisa, a ne nečeg drugog.

Odgovor: Moguće je da premise budu potpuno tačne, ali da zaključak bude netačan zbog pogrešnosti forme ili veze. Logika sprečava ovakvu vrstu grešaka. Ova kritika, kao i prethodna, zanemarila je uticaj forme dedukcije i građe misli na tačnost ili netačnost zaključaka. Treća i četvrta kritika je ono na šta se osvrće Francuz Dekart.[4]

5. Maksimalnu korist koju možemo pripisati logici jeste to da spriječava misli da ne pogrješe u formi dedukcije, ali ona u svojim zakonima ne sadrži ona pravila koja će sprječiti greške u materijama dedukcije. Ako zamislimo da nam logika može po pitanju forme dati sigurnost, ali ne može nas osigurati od greške u materiji. Tako ostaje mjesta za greške, te stoga nema koristi od logike [zato što nije sprečila greške]. Tačno kao da zimi imamo kuću sa dvoja vrata, a zatvorimo samo jedna vrata. Jasno je da će opet biti hladna kuća, iako su jedna vrata zatvorena. Zatvaranje jednih vrata će biti potpuno beskorisno.

Ova kritika je poput one koju je Sejrafi uputio Ibn Junusu, a Amin Astarabadi je tu kritiku na najbolji način komentarisao u knjizi Fevaidul-medenijje [فوائد المدنیة].

Odgovor: Sprečavanje greške kod forme dedukcije jeste samo po sebi relativno korisno. Sprečavanje griješenja u materiji dedukcije, iako nije na dohvatu logičkih pravila, ali je moguće da joj se priđe sa malo više pažnje i opreznosti. Zato možemo sa potpunom opreznošću kod materije dedukcije, i sa upražnjavanjem logičkih pravila formi silogizma, biti sigurni da nećemo pogriješiti. Upoređivanje grešaka iz dva aspekta, tj. od strane forme i strane materije, sa kućom koja je na hladnoći sa dvije strane otvorena jeste sofizam, zato što će svaka od dvoje vrata ohladiti kuću koliko će i jedna, znači da izjednači toplotu unutar kuće i izvan kuće, i zato zatvaranje jednih vrata neće biti korisno. Međutim, nemoguće je da greške koje dolaze od strane materije uvodnih premisa nanesu štetu našim mislima u pogledu forme dedukcije, ili obrnuto greške forme dedukcije da ostave grešku na materiji uvodnih premisa. Zato ako pretpostavimo da nikako nećemo moći sprječiti greške u materiji uvodnih premisa, i pored toga opet ćemo očuvanjem forme dedukcije uspjeti da dostignemo relativnu korist.