Uvod u ontologiju

Preuzeto iz knjige “Osnove islamske filozofije” (lekcija 21.), Fondacija “Baština duhovnosti”, Mostar, 2013.

Obuhvata:
Uvod u lekciju
Upozorenja u vezi s pojmovima
Upozorenje vezano za riječi
Samoočiglednost pojma egzistencije
Odnos između egzistencije i percepcije  

Uvod u lekciju
Prvi dio ove knjige započeo je pregledom historije filozofske misli, potom smo dali objašnjenje termina filozofija i nauka, kao i kratku raspravu o vezi koju filozofija ima s drugim naukama i gnozom. Ovaj dio knjige okončali smo objašnjenjem nužne potrebe i važnosti istraživanja filozofskih problema.
U drugom dijelu razmatrali smo razne vrste znanja i rasvijetlili ulogu razuma i osjetila u formiranju predodžbi i potvrda te smo, na koncu, pojasnili osnovni epistemološki problem, to jest, problem vrijednosti znanja, gdje smo dokazali sposobnost razuma da riješi filozofske i metafizičke probleme. U ovom trećem dijelu ćemo, uz pomoć ove Bogom dane moći, odnosno razuma, koja je jedna od najvećih Božijih blagodati, načiniti pregled metafizičkih i ontoloških problema. Za metafiziku se, s jedne strane, kaže da je majka nauka, a s druge da je ključ rješenja najvažnijih temeljnih problema s kojima se čovjek suočava u svome životu – problema koji imaju temeljnu ulogu u ljudskoj sudbini, a tiču se vječne sreće i blaženstva ili beskrajne nesreće i propasti.
Ovdje ćemo se pozabaviti pitanjem zbilje egzistencije, njenim različitim vrstama, načinom na koji se ona manifestira i vezama koje svi egzistenti međusobno imaju. No, prije ove diskusije neophodno je dati neka pojašnjenja o pojmovima i vezi između pojmova i njihovih opredmećenih primjera, o riječima i vezi između riječi i njihovih značenja, a neophodno je ukazati i na neke zablude koje se javljaju u vezi s ovim pitanjima, da ne bismo, poput nekih učenjaka, u našim budućim raspravama počinili greške i zapali u paralogizme.

Upozorenja u vezi s pojmovima
Jasno je da upotreba razuma zahtijeva korištenje pojmova. Umski pojmovi su ona nužna i nezamjenjiva sredstva razmišljanja koja je nužno koristiti kad god neko počne umovati i argumentirati. Čak se i prisustveno znanje, kada se koristi u razmišljanju i argumentiranju, mora koristiti putem umskih pojmova koji se dobiju iz njega. Također, kada ukazujemo na opredmećenu i vanjsku egzistenciju, a pažnju uma usmjerimo prema onome što je izvan njega, mi tada koristimo opredmećene i objektivne pojmove koji igraju ulogu ogledala, znakova ili simbola opredmećenih zbilja.
Međutim, upotrebe pojmova u razmišljanju i argumentiranju kod svih racionalnih nauka nisu iste. Razlike u njihovoj upotrebi, s jedne strane, proizlaze iz bītskih razlika između samih pojmova. Naprimjer, postoje razlike između štastvenih, filozofskih i logičkih pojmova, a osobine svake od ovih skupina čine je svojstvenom određenoj grani nauke. S druge strane, razlike u pojmovima pripadaju različitim karakteristikama njihove primjene i načinu na koji im um pristupa. Primjera radi, pojam univerzalno ne može se shvatiti kao ogledalo ili znak nečeg objektivnog i opredmećenog, jer su objektivne stvari uvijek egzistenti u formi pojedinačnosti. Nemoguće je da se neki objektivni egzistent ozbilji s atributom univerzalnosti. Upravo zbog ovoga filozofi kažu: “Egzistencija je ekvivalentna individualnosti.” Stoga neupotrebljivost pojma univerzalno kao ogledala ili znaka nečeg objektivnog jeste usljed bītske odlike samog ovog pojma, koji se poput svih drugih logičkih inteligibilija može koristiti samo za druge umske pojmove, dok filozofski i štastveni pojmovi, nasuprot njima, mogu govoriti o objektivnim stvarima.
U raspravi o epistemologiji pojmove smo podijelili u dvije skupine: univerzalne i partikularne. Partikularni pojmovi su uvijek ogledala nekih partikularnih stvari ili osoba i nemoćni su govoriti o bilo čemu do o svojim vlastitim specifičnim primjerima. Nasuprot ovome, univerzalni pojmovi imaju sposobnost da djeluju kao ogledala za bezbroj stvari. Ove dvije osobine odnose se na njihove odslikavajuće i pojmovne aspekte. Međutim, sami univerzalni pojmovi posjeduju drugi aspekt – aspekt njihove egzistencije u umu. S obzirom na navedeno, univerzalni pojmovi se poput partikularnih pojmova, kao i egzistencije izvan uma, smatraju slučajevima individualnosti, kao što je kazano u 14. lekciji.
Skupinu univerzalnih pojmova, koji imaju svoje objektivne primjere i za koje se stručnim rječnikom kaže da je prihvatanje njihove atribucije izvanjsko u objektivnom svijetu (etteṣāf-e ĥāredžī), možemo dalje podijeliti u dvije skupine: štastveni pojmovi, koji grupiraju iste slučajeve i specificiraju njihove štastvene granice i filozofski pojmovi, koji se odnose na samo postojanje / bivanje i ontološke relacije, kao i na nedostatnost i nepostojeće stvari, ali koji ne govore o specifičnim štastvima. Pojmovi prve skupine prirodno govore o zajedničkim štastvima među jedinkama ili, drugim riječima, oni govore o ekvivalentnim granicama među egzistentima. Pojmovi druge skupine se, međutim, ne primjenjuju na stvari na ovaj način, jer njihovo apstrahiranje ovisi o specifičnom intelektualnom stanovištu / obziru. Stručnim rječnikom kazano, akcidentiranje filozofskih pojmova je umsko, a njihova primjena na brojne različite slučajeve pokazuje jedinstvo stanovišta koje razum zauzima spram njih, ma koliko se ovi slučajevi razlikovali s obzirom na svoja štastva i svoje ontološke granice, poput pojma uzrok, koji se može primijeniti i na materijalne i na nematerijalne stvari, uprkos njihovim štastvenim razlikama. Naravno, apstrahiranje pojma uzrok iz mnogobrojnih različitih stvari nije bez računice i smisla, ali pojmovno jedinstvo ne daje razlog za jedinstvo zbilje njegovih primjera / objekata. Dovoljno je da svi primjeri imaju određeni zajednički aspekt, to jest da drugi egzistenti ovise o njima, aspekt koji je određen pažnjom razuma. S obzirom na činjenicu da ova vrsta intelektualnih aspekata ne smije biti pobrkana s objektivnim aspektima i ontološkim granicama, za filozofske pojmove bi bilo bolje koristiti izraz ontološki načini i aspekti (anh}ā’ wa šu’ūn-e wodžūdī) umjesto “ontološke granice” (hudūd-e wodžūdī). Naprimjer, reći ćemo: “Jedinstvo pojma uzročnost ukazuje na učešće u načinu egzistencije, ili na učešće nekoliko egzistenata u jednom aspektu, to jest, svi su oni učesnici u aspektu da su drugi egzistenti pod njihovim utjecajem, ili da drugi egzistenti ovise o njima.”
Isto tako, mnoštvo filozofskih pojmova ili brojni filozofski i štastveni pojmovi koji se primjenjuju u danom slučaju nisu razlog mnoštva objektivnih aspekata tog slučaja – upravo kao što smo kazali o stvarima iz svijesti, to jest raznim stanjima svijesti ili unutarnjeg iskustva, i prisustvenim znanjima, gdje predmet našeg znanja jeste jedna i jednostavna stvar, ali naš um iz nje crpi brojne pojmove i odslikava ih u formi složenih sudova koji sadrže nekoliko pojmova.
Također, primjena jednog filozofskog pojma na neki objekt, poput pojma uzroka, ne priskrbljuje razlog za nijekanje primjene njegove suprotnosti, nasuprot slučaju kada su u pitanju štastveni pojmovi. Naprimjer, ukoliko se pojam bijelo primijeni na tijelo, tada se pojam crno ne može istovremeno primijeniti na istu tačku. Nasuprot tome, jedna stvar, u istom stanju dok je nositeljem atributa uzroka nekog egzistenta, može biti nositeljem atributa posljedice drugog egzistenta. Stručnim rječnikom kazano, suprotnost kod filozofskih pojmova zahtijeva dvoje: jedinstvo aspekta i suodnosa.
Dakle, na dvije se stvari mora obratiti pažnja kod primjene pojmova. Prvo, moraju se u razmatranje uzeti specifične karakteristike svake vrste pojmova da bi se izbjeglo poopćavanje jedne vrste pojmova na drugu. I u tom pogledu se mora obratiti naročita pažnja na specifične karakteristike svake od triju vrsta pojmova: štastvenih, filozofskih i logičkih, jer su mnoge filozofske poteškoće posljedica njihovog brkanja. Druga stvar je ta da se ne smije upasti u zamku paralogizma i brkanja pojmova s njihovim primjerima, bilo da se karakteristike pojmova prenose na njihove primjere, bilo, suprotno tome, da se karakteristike primjera prenose na pojmove koji im se pripisuju.

Upozorenje vezano za riječi
Naučili smo da su temeljni instrumenti mišljenja i argumentiranja pojmovi i inteligibilije. Međutim, prenošenje naših misli, podučavanje i razumijevanje ostvaruju se putem riječi. Na isti način na koji pojmovi igraju ulogu ogledala stvari iz vanjskog svijeta, riječi također igraju istu ulogu spram pojmova. Postoji tako snažna veza između pojmova i riječi, pa često kada razmišljamo u um dolaze riječi koje govore o pojmovima. Na istoj osnovi za riječi se kaže da su one verbalna egzistencija (wodžūd-e lafz}ī) stvari, baš kao što se pojmovi smatraju njihovom umskom egzistencijom (wodžūd-e źehnī). Neki su s ovim pretjerali do te mjere da su razmišljanje sveli na vrstu umskog govora, a zastupnici jezičke analize i analitičke filozofije su zamislili da filozofski pojmovi nemaju nikakvu zbilju izvan riječi, tako da se filozofske rasprave vraćaju na rasprave u nekim ograncima lingvistike. Na plitkoću ovih ideja već je u nekoj mjeri ukazano u ranijim epistemološkim raspravama.
Ponekad veza između riječi i značenja stvara uobrazilju, odnosno navodi na pomisao da se atributi riječi prenose na pojmove. Tako se, naprimjer, uzima da jedinstvena riječ i višeznačnica govori o jedinstvenom značenju ili pojmu, dok se ponekad događa suprotna greška te se jednoznačnica vidi tek kao jedan od primjera višeznačnice, to jest, imenskog poklapanja. S druge strane, ponekad se ključ za rješavanje filozofskih poteškoća traži u aspektima riječi, stvarnim, figurativnim, metaforičkim[1] i njima sličnim aspektima. Ponekad se pojmovi, koji imaju zajedništvo u jednoj riječi ili izrazu, zbog svoje bliskosti miješaju i koriste jedni umjesto drugih, a ovdje se javlja paralogizam usljed višeznačnosti, kao što je spomenuto u 4. lekciji. Zbog ovoga treba dobro paziti da ne dođe do miješanja jezičkih problema s problemima značenja i, također, da ne dođe do prijenosa presudbi o riječima na značenja. U svakoj diskusiji namjeravano značenje mora biti potpuno specificirano kako bi se izbjegli paralogizmi usljed višeznačnosti.

Samoočiglednost pojma egzistencije
U prvom dijelu knjige naučili smo da prije početka propitivanja bilo koje nauke prvo moramo biti upoznati sa samim predmetom te nauke i priskrbiti ispravnu predodžbu o njemu. Također, u svakoj stvarnoj (= nekonvencionalnoj) nauci moramo imati znanje o stvarnom postojanju njenog predmeta; u protivnom, rasprave koje se bave tim predmetom nemaju osnove ili temelja i neće nas odvesti nidokle. U slučaju da postojanje predmeta nije očigledno, ono se mora dokazati putem nekog od potvrdnih principa nauke. Ovo se dokazivanje obično odvija u nekoj drugoj nauci i zahtijeva filozofske rasprave. Sada moramo vidjeti šta se dešava s predmetom same filozofije s obzirom na predodžbu i potvrdu. U skladu s osnovnom definicijom prve filozofije ili metafizike, predmet ove nauke je apsolutni egzistent ili egzistent kao egzistent. Međutim, pojam egzistent je jedan od najsamoočiglednijih pojmova koje um apstrahira iz svih egzistenata. Njegova definicija niti je potrebna niti je moguća jer upravo kao što je kazano da se ne može naći nijedan jasniji pojam od pojma znanje e da bi ga objasnio, i u ovom slučaju stvar je ista.
Jedna od jasnih naznaka samoočiglednosti pojma egzistencije je sljedeća: u toku rasprave u epistemologiji došlo se do saznanja da kada se nešto prisustveno znano odslika u umu, ono nužno poprima formu jednostavnog pitanja, čiji je predikat pojam egzistent. Naprimjer: “Ja sam egzistent” ili: “Strah je egzistent.” Ove su radnje izvršene od strane uma s obzirom na najjednostavnije i najelementarnije prisustvene pronalaske koje on svjedoči. Ova radnja ne bi bila moguća da um nije imao jasne pojmove egzistent i egzistencija.
Unatoč tome navedene su neke nedoumice u vezi s pojmovima egzistent i egzistencija, iz čega su se izrodile neke diskusije kako na Zapadu, tako i među islamskim filozofima, a na njih će biti ukazano u daljnjem tekstu.

Odnos između egzistencije i percepcije
Među diskusijama o pojmu egzistencije karakteristična je ona Berkeleyeva, koji je tvrdio da značenje egzistencije nije ništa do percipiranje ili bivanje percipiranim i da su drugi filozofi egzistenciji davali druga značenja o kojima su vodili besplodne diskusije čiji je izvor pogrešna upotreba ovog izraza. On, međutim, insistira na svojoj tvrdnji smatrajući je jednom od temeljnih načela svoje filozofske teorije. Ustvari, sam Berkeley više zaslužuje ovakvu optužbu / kritiku jer oko ovog izraza i njegovih ekvivalenata u svim jezicima (kao naprimjer, hasti u perzijskom) nema nimalo dvojbe i oni se nikada ne razumijevaju kao percipiranje ili bivanje percipiranim. Pa ukoliko se u nekim jezicima dogodi da ekvivalentni izraz za egzistenciju i ekvivalentni izraz za percepciju imaju zajednički korijen[2], to ne bi trebalo utjecati na poznato značenje.
Među pokazateljima netačnosti ove tvrdnje je i to da egzistencija nema više od jednog značenja, dok su percipiranje i bivanje percipiranim dva različita značenja. Također, značenje egzistencije je jedan samostojan pojam (mafhūm-e nafsī = ġajr-e nesbī = nerelativan) koji nema nikakav odnos prema subjektu ili objektu. Iz istog razloga on se primjenjuje na egzistenciju Svemoćnog Boga gdje nema prostora zamišljanju odnosa subjekta i objekta, za razliku od značenja percepcije koje uključuje vezu sa subjektom i objektom.
Zaista, Berkeleyeva tvrdnja je primjer zamjene pojma s njegovim primjerima, što jeste dvostruko brkanje! Naime, on je pobrkao razinu uspostavljenosti (to jest, postojanja) s razinom dokaza postojanja i povezao zahtjev dokaza za postojanjem egzistenata, to jest, njihovo percipiranje ili bivanje percipiranim s njihovom noumenalnom uspostavljenošću (to jest, postojanjem).
Prema tome, pojam egzistencije i pojam percepcije su dva različita pojma, a pojam ni jednog od njih ne dobija se analizom onog drugog. Jedina stvar koja može biti kazana, nakon dokazivanja postojanja Boga i Njegovog Sveznanja, jeste to da je svaki egzistent ili onaj koji percipira ili ono što se percipira, jer, ako neki egzistent nije onaj koji percipira, tada se u najmanjem može kazati da je on predmet obuhvaćen Božijim znanjem. Međutim, ova ekvivalentnost primjera, koja traži dokaz, nema veze s ekvivalencijom između pojma egzistencija i pojma percepcija.

Sažetak
1. Razum se uvijek bavi umskim pojmovima, čak se i korištenje prisustvenog znanja u razmišljanju i argumentiranju oslanja na umske pojmove dobijene iz njega.
2. Upotreba pojmova je različita. Ova različitost je ili zbog bītskih razlika među samim pojmovima, poput razlika između štastvenih, logičkih i filozofskih pojmova, ili je zbog aspekata i stanovišta koji se s obzirom na njih zauzimaju, poput pojmovnih aspekata i ontoloških aspekata.
3. Jedinstvo štastvenih pojmova je pokazatelj zajedničkih i ekvivalentnih ontoloških granica između njihovih objektivnih primjera, međutim, jedinstvo filozofskog pojma je pokazatelj jedinstva umskog stanovišta pri apstrahiranju tog pojma i za njega je bolje koristiti izraze kao što su jedinstvo u načinu ili aspektu egzistencije.
4. Mnoštvo filozofskih pojmova ili brojnost primarnih i sekundarnih inteligibilija koje se apstrahiraju iz jednog slučaja ne ukazuje na brojnost njegovih opredmećenih i objektivnih aspekata.
5. Kod suprotnosti filozofskih pojmova u obzir se mora uzeti jedinstvo aspekta i suodnosa.
6. Prilikom razmišljanja i argumentiranja mora se obratiti pažnja na specifičnosti samih pojmova, a posebno treba voditi računa da ne dođe do miješanja presudbi o pojmovima s presudbama o primjerima kako ne bi došlo do paralogizma usljed miješanja pojma s njegovim primjerom.
7. Moguće je da odnos zastupanja i pokazivanja, koji postoji između riječi i značenja, bude izvorom miješanja između presudbi o riječima i presudbi o značenjima, kao što je moguće da se kod višeznačnica jedno značenje uzima umjesto drugog značenja i da dođe do paralogizma usljed višeznačnosti.
8. Egzistent, koji je predmet prve filozofije, s obzirom na pojam je samoočigledan i nema potrebu za definicijom, a ono što ide u prilog ovoj tvrdnji jeste odslikavanje prisustveno znanih stvari u umu u formi jednostavnih pitanja u kojima se koristi pojam egzistent.
9. Berkeley je umislio da je pojam egzistencija jednak percipiranju i bivanju percipiranim, te je stoga optužio filozofe za zloupotrebu ovog termina. 10. Međutim, on sam više zaslužuje da bude ovim optužen, jer je razlika između pojmova egzistencija i percepcija jasna, a jedan od pokazatelja ovoga jeste jedinstvo pojma egzistencije i njegova lišenost odnosa sa subjektom i objektom. Također, ekvivalentnost primjera pojmova egzistencija i percepcija, koja ima potrebu za dokazom, nema nikakve veze s pojmovnim jedinstvom.

Nastavak: Pojam egzistencije