Jedna od važnijih tema, kada se govori o moćima duše, jeste pitanje njezine povezanosti sa tijelom. Na ovom polju dva pitanja su od znatnije važnosti: Gdje se nalaze moći i koja su njihova oruđa?
Mjesto moći u duši
Ibn Sina je mišljenja, kao što su bili i filozofi prije njega, da u čovjeku postoji zbilja koja se prepoznaje kao plinasta duša ili tijelo krajnje suptilnosti. Upravo ova plinasta duša ili suptilno tijelo je mjesto moći duše. “Tjelesne moći se oslanjaju na suptilno tijelo koje ima pristup svim mjestima, a to tijelo je upravo plinasta duša.”[1]
U pojašnjenju pojma plinasta duša Šejh kaže: “Plinasta duša je posljedica i rezultat miješanja, u tačno određenom omjeru, četiri suptilne sluzi koje se nalaze u tijelu.”[2] Kao primjer se može navesti pojava pare, oblaka i kiše. Kada voda biva izložena toploti prelazi u paru, koja se u tačno određenim uvjetima pretvara u oblak, a oblak dalje, u tačno određenim uvjetima, u kapljice vode.
Da bi sve postalo očitije, neophodno je pojasniti još šta je to sluz onako kako je Ibn Sina opisuje. Sluz je jedna vrste vlažne i tečne materije koja nastaje transformacijom hrane. Pri unošenju hrane u tijelo ona se najprije u ustima sažvaće i izmiješa. Zbog povezanosti usta i želuca hrana se u toj fazi vari i gubi svoju prvobitnu boju i miris. Kada stigne u želudac, uz pomoć pljuvačke, želučane kiseline i toplote, kao i toplote bubrega i slezene (s tim da toplota slezene ne potiče od nje već od krvnih sudova koji se nalaze u njoj), hrana prolazi drugu fazu varenja. Ovako preobražena hrana poprima stanje mliječi, odnosno probavnog soka koji se preko zidova želuca usisava i stiže do jetre. U jetri se mliječ do kraja vari i ovo bi bila treća faza preobražaja hrane. Jetra proizvodi smjesu sličnu pjeni i talogu. Ta pjena postaje žuč, a talog soda. Ako ovo varenje bude jako, odnosno više od potrebnog, ono poprima stanje slično nečemu isprženom, a ako ne bude dovoljno svareno, onda poprima stanje sluzi. Kada se ova smjesa procijedi, postaje krv. Sve dok je u jetri, krv sadrži višak vode, koja je čini razblaženom. Da bi se oslobodila viška vode, krv kreće ka bubrezima, a višak vode se odstranjuje u mokraćnu kesu. Krvni sudovi prenose pročišćenu krv ka organima tijela da bi nadomjestili istrošeno. Ako tijelo nema redovno pristizanje krvi i nadomještanje izgubljenog, ono slabi i propada.[3] Mulla Sadra nadopunjuje riječi Ibn Sine i kaže da krv prolazi kroz još dva varenja. Prvo se dešava pri znojenju i u krvnim sudovima, a drugo u organima. Kroz oba varenja odstranjuje se nepoželjni višak i talog.
Ako uzmemo u obzir izloženo, može se zaključiti da postoje dva oblika miješanja: jedno je gusto miješanje, a drugo fino ili suptilno. Od gustih dijelova se formiraju organi, a od suptilnih dijelova, krvi i njenog plina formira se plinasta duša. Prema tome, može se reći da se organ formira od smjese, smjesa od hrane, a hrana od sjemene tekućine. Prvi proizvod sjemene tekućine, nakon što se nađe u materici, jeste duša, a potom moć formiranja slika, a srce je prvi formirani organ.[4]
Nakon predočenog, Ibn Sina zaključuje da je plinasta duša tijelo nastalo iz smjese, a smjesa od sjemene tekućine i hrane. Plinasta duša je suptilno tijelo, i to posebne suptilnosti, koja ima sposobnost prolaska kroz sve otvore, pa i najmanje pore.
Ostalo je da se odgovori gdje se nalazi plinasta duša. Među filozofima postoje o ovom pitanju različita mišljenja. Po Ibn Sini i još nekolicini filozofa, u tijelu svakog čovjeka postoje tri ruha (duha), i to na tri mjesta.
Prirodni ruh se nalazi u jetri, životinjski ruh u srcu, a nefsanijetski ruh, kao suptilno biće, nalazi se u čovjekovom mozgu.[5]