Preuzeto iz knjige “Osnove islamske filozofije”, Fondacija “Baština duhovnosti”, Mostar, 2013.
Prijevod: Armin Hadrović
Prethodno: Stečeno znanje (2) – Univerzalne predodžbe
Sadržaj:
Vrste inteligibilija
Osobine svake vrste inteligibilija
Obzirnosni pojmovi
Etički i pravni pojmovi
“Treba” i “ne treba”
Pravni i etički subjekti
Vrste inteligibilija
Univerzalni pojmovi koji se koriste u racionalnim naukama[1] dijele se u tri skupine: štastveni pojmovi (mafāhīm-e māhuwī) ili primarne inteligibilije (ma‘qūlāt-e ūlā), poput pojmova čovjek i bjelina; filozofski pojmovi (mafāhīm-e falsafī) ili sekundarne filozofske inteligibilije (ma‘qūlāt-e şānijje-je falsafī), kao što su pojam uzrok i pojam posljedica; i logički pojmovi (mafāhīm-e mant}eqī) ili sekundarne logičke inteligibilije (ma‘qūlāt-e şānijje-je mant}eqī), kakvi su pojmovi jednostavna konverzija (‘aks-e mustawī) i protupozicija (‘aks-e naqīd}).
Trebamo napomenuti da ima i drugih vrsta univerzalnih pojmova koji se koriste u nauci etici i nauci pravu, a na njih ćemo ukazati kasnije.
Ova trodijelna dioba koju su uveli islamski filozofi ima višestruku upotrebu s kojom ćemo se upoznati u narednim raspravama. Nedostatak preciznosti u njihovom prepoznavanju i međusobnom razlikovanju uzrokuje zabune i mnoge poteškoće u filozofskim raspravama. Većina grešaka zapadnih filozofa proizlazi upravo iz miješanja ovih pojmova, a primjeri tih grešaka mogu se naći kod Hegela i Kanta. Zbog toga je neophodno dati neka objašnjenja o njima.
Univerzalni pojmovi ili se mogu predicirati opredmećenim (‘ajnī) stvarima, i u tom slučaju stručnim rječnikom se kaže da je prihvatanje njihove atribucije vanjsko (etteṣāf-e ĥāredžī), kao pojam čovjek prediciran Hasanu, Husejnu i sl., pa se kaže: “Hasan je čovjek”, ili se ne mogu predicirati opredmećenim stvarima već samo pojmovima i umskim formama, pa je u tom slučaju prihvatanje njihove atribucije umsko (etteṣāf-e źehnī), kao univerzalni i partikularni pojmovi (u logici), od kojih je prvi atribut “pojma čovjek”, a drugi je atribut “umske forme Hasana”. Pojmovi druge skupine koji se primjenjuju samo na umske stvari zovu se logički pojmovi ili sekundarne logičke inteligibilije.
Pojmovi koji se prediciraju vanjskim stvarima dijele se u dvije skupine. Prvu skupinu čine oni pojmovi koje um automatski apstrahira iz specifičnih slučajeva. Drugim riječima, kada se jedna ili više pojedinačnih percepcija priskrbi posredstvom vanjskih osjetila ili nutarnjih intuicija (šohūd-e bāt}inī), um odmah stječe njihov univerzalni pojam, poput univerzalnog pojma bjelina, koji se apstrahira nakon viđenja jedne ili nekoliko bijelih stvari, ili univerzalnog pojma strah, koji se stječe nakon pojave tog specifičnog osjećaja jednom ili više puta. Ovakvi pojmovi se nazivaju štastveni pojmovi ili primarne inteligibilije.
Postoji još jedna skupina pojmova čije apstrahiranje zahtijeva umsko nastojanje i međusobnu poredbu stvari. Takvi su pojmovi uzrok i posljedica, koji se apstrahiraju obraćanjem pažnje na relevantnu vezu nakon poredbe dvije stvari, tako da postojanje jedne stvari ovisi o drugoj. Naprimjer, kada uporedimo vatru s toplotom koja iz nje dolazi, uočavamo ovisnost toplote o vatri. Razum apstrahira pojam uzrok iz vatre i pojam posljedica iz toplote. Da nije bilo pažnje i poredbe, ove vrste pojmova nikad ne bi bile dobijene. Da se vatra vidi više hiljada puta i da se, isto tako, toplota osjeti više hiljada puta, ako se između njih ne učini poredba i ne obrati pažnja na pojavljivanje jedne iz druge, pojmovi uzrok i posljedica nikad ne bi bili dobijeni. Ova vrsta pojmova naziva se filozofskim pojmovima ili sekundarnim filozofskim inteligibilijama, a stručnom terminologijom se kaže:
Da su oboje, i akcidentiranje i prihvatanje atribucije primarnih inteligibilija – izvanjski.[2]
Da je akcidentiranje umsko, a prihvatanje atribucije izvanjsko za sekundarne filozofske inteligibilije.
Da su oboje, i akcidentiranje i prihvatanje atribucije sekundarnih logičkih inteligibilija – umski.
Oko ovih definicija i primjene izraza umsko akcidentiranje i vanjsko akcidentiranje, kao i označavanja filozofskih pojmova terminom sekundarne inteligibilije, postoje određena sporenja, ali mi ih ovdje uzimamo samo kao stručne termine, s već navedenim obrazloženjem.
Osobine svake vrste inteligibilija
1. Osobina logičkih pojmova je da se oni primjenjuju samo na umske pojmove i forme te se, prema tome, uz malo pažnje u potpunosti prepoznaju. Svi osnovni pojmovi logike iz ove su skupine.
2. Osobina štastvenih pojmova je da oni govore o štastvima stvari i specificiraju njihove ontološke granice (h}udūd-e wodžūdī) te su poput praznih okvira za egzistente, pa se zbog toga mogu definirati kao pojmovni okviri. Ovi pojmovi koriste se u raznim stvarnim naukama.
3. Osobina filozofskih pojmova je da se oni ne stječu bez poredbe i racionalne analize, a kada se prediciraju egzistentima, oni govore o načinima njihove egzistencije (ne o njihovim štastvenim granicama), kao što je pojam uzroka koji se primjenjuje na vatru, ali nikad ne specificira njeno specifično štastvo, nego govori o vrsti odnosa koju on ima s vatrom, a to je odnos imanja utjecaja – odnos koji postoji i među ostalim stvarima. Nekad se ova osobina tumači na način da filozofski pojmovi nemaju svoje opredmećene uzore ili da je njihovo akcidentiranje umsko, iako je ovo tumačenje sporno i zahtijeva obrazloženje i razjašnjenje. Svi čisti filozofski pojmovi su iz ove skupine.
4. Još jedna osobina filozofskih pojmova jeste da oni nemaju partikularnih pojmova i predodžbi. Naprimjer, u našim umovima ne postoji jedna partikularna forma uzročnosti i jedan univerzalni pojam. Isti je slučaj i s pojmom posljedice i s drugim filozofskim pojmovima. S druge strane, svaki univerzalni pojam za koji postoji osjetilna, imaginalna ili osjećajna predodžba, tako da je razlika među njima jedino u univerzalnosti i partikularnosti, bit će štastveni a ne filozofski pojam. Treba zapaziti da obrnuta karakteristika općenito ne vrijedi za štastvene pojmove, odnosno svaki štastveni pojam nema osjetilnu, imaginalnu ili osjećajnu formu. Tako je, naprimjer, pojam duša ili sopstvo vrsni i štastveni pojam, ali on nema partikularnu umsku formu i njegov primjer može biti jedino motren prisustvenim znanjem.
Obzirnosni pojmovi
Izraz e‘tebārī (obzirnosno) s kojim se često susrećemo u filozofskim raspravama koristi se u različitim značenjima i zaista je višeznačan. Treba dobro paziti da se napravi razlika između njegovih značenja, kako se ne bi miješala i kako se ne bi činili paralogizmi.
U jednom smislu sve sekundarne inteligibilije, bilo logičke ili filozofske, zovu se e‘tebārī. Čak se i pojam egzistencija ubraja u e‘tebārī pojmove. Ovaj termin mnogo je upotrebljavao Šejh Išrak i u mnogim svojim knjigama on koristi izraz e‘tebārāt-e ‘aqlī (razumske obzirnosti) upravo u ovom značenju.
Drugi smisao termina e‘tebārī svojstven je pravnim i etičkim pojmovima, koji se jezikom modernih učenjaka nazivaju vrijednosnim pojmovima. U trećem značenju samo oni pojmovi koji nikako nemaju svoje primjere ni u vanjskome svijetu niti u umu već nastaju uz pomoć imaginativne moći (qowwe-je ĥijāl), bivaju imenovani kao e‘tebārijjāt. Takav je pojam div, naprimjer. Ovi pojmovi zovu se još i uobraziljama (wahmijjāt). E‘tebār ima još jedan smisao – biti u suprotnosti s fundamentalnošću / počelnošću (aṣālat) – koji se koristi u raspravama o fundamentalnosti egzistencije ili štastva, što će biti spomenuto u budućim raspravama.
Ovdje je prikladno objasniti e‘tebārīu značenju vrijednosti, iako iscrpnu raspravu o ovom pitanju treba tražiti u filozofiji etike ili u filozofiji prava. Mi ćemo na ovom mjestu dati samo kratko prikladno objašnjenje.
Etički i pravni pojmovi
Svaka etička i pravna tema koju razmatramo sastoji se od pojmova tipa: treba, ne treba, obavezno je, zabranjeno je, i sličnih pojmova koji mogu biti predikati sudova. Isto tako, drugi pojmovi kao pravda i nepravda, povjerenje i izdaja mogu biti subjekti sudova.
Kada razmotrimo ove pojmove, vidimo da oni nisu štastveni pojmovi jer nemaju opredmećenih uzora te se stoga i zovu e‘tebārī. Naprimjer, pojmovi lopov ili otimač mogu biti atributi ljudi, ali ne zato što pripadaju štastvu osobe, nego zato što je osoba otela nečije vlasništvo. Kada razmotrimo pojam vlasništvo, uočit ćemo da čak i ako se primjenjuje na zlato i srebro, to nije zato što su oni metali posebne vrste, nego zato što su im ljudi naklonjeni i što mogu biti sredstvo ostvarivanja njihovih potreba. Iz drugog ugla, povezivanje imetka s čovjekom pokazatelj je jednog drugog pojma – posjedovanje, koji također nema vanjskog uzora. Tako, pripisati čovjeku obzirnost (e‘tebār) posjednik i zlatu obzirnost posjedovano ne mijenja ni bīt čovjeka ni bīt zlata.
Zaključimo, izrazi ove vrste imaju posebne karakteristike o kojima se mora raspravljati iz nekoliko različitih uglova.
Jedan od uglova promatranja jeste lingvistički i književni, odnosno, treba vidjeti za koje je značenje riječ prvobitno skovana i kako se značenje preobražavalo da bi došlo do sadašnjeg; je li primjena ovog značenja stvarna ili figurativna. Neko, također, može raspravljati i o preskriptivnim i deskriptivnim[3] terminima te šta je sadržaj preskripcije i ukazuju li etički i pravni termini na preskripciju ili deskripciju. Rasprave ove vrste vezuju se za grane lingvistike i književnosti, a i učenjaci nauke o načelima islamskog prava (uṣūl-e fiqh) također su proveli brojna istraživanja o ovim pitanjima.
Sljedeći aspekt rasprava o ovim pojmovima odnosi se na načine percipiranja ovih pojmova i mehanizme prelaska uma s jednog pojma na drugi, što mora biti ispitano u psihologiji uma.
Na kraju, posljednji aspekt rasprava o ovim pojmovima tiče se njihovih odnosa s opredmećenim zbiljama i je li ih um izmislio te oni nemaju vezu s vanjskim zbiljama. Naprimjer, jesu li “treba”, “ne treba” i drugi vrijednosni pojmovi potpuno neovisni o drugim vrstama pojmova izgrađenih posredstvom posebne umske moći, ili oni samo govore o težnjama i naklonostima pojedinca ili društva, ili imaju vezu s opredmećenim zbiljama ili se nekako apstrahiraju iz njih? Jesu li etički i pravni sudovi deskriptivni? Mogu li oni biti istiniti ili neistiniti? Mogu li biti ispravni ili pogrešni? Jesu li oni preskriptivni pa da ispravnost i neispravnost budu besmisleni za njih? U slučaju da se za njih može zamisliti istinitost ili neistinitost, koji bi bili kriteriji njihove istinitosti i neistinitosti? Na osnovi kojih se mjerila može raspoznati njihova tačnost i pogrešnost? Ovaj dio rasprave pripada epistemologiji i ovo je oblast u kojoj to mora biti razjašnjeno.
Ovdje ćemo dati kratko objašnjenje jednostavnih pojmova i predodžbi etike i prava, a u posljednjem dijelu rasprave o epistemologiji pozabavit ćemo se vrednovanjem sudova koji govore o vrijednosti, a istovremeno ćemo ukazati na razliku između etičkih i pravnih sudova.
“Treba” i “ne treba”
Izrazi “treba” i “ne treba”, koji se koriste u slučajevima zapovijedi i zabrana, u nekim jezicima imaju značenje čestice[4] (kao u arapskom, gdje slovo lām ukazuje na zapovijed, a riječ lā označava zabranu). U svakom jeziku o kojem imamo podatke mogu se mijenjati forme i oblici zapovijedi i zabrane koje su preskriptivne u deskriptivne forme. Tako da deskriptivno: “Trebaš to reći” zamjenjuje preskriptivnu zapovijed: “Reci to”, a deskriptivno: “Ne trebaš to reći”, zamjenjuje preskriptivnu zabranu: “Nemoj to reći.” Međutim, nekad se one koriste u formi neovisnih pojmova koji imaju značenje obaveze i zabrane, kao kada koristimo deskriptivnu rečenicu: “Tvoja je obaveza da to kažeš”, umjesto preskriptivne: “Reci to!”
Ova retorička sredstva postoje u mnogim jezicima, ali se ne mogu smatrati ključem za rješavanje filozofskih problema. Naprimjer, pravni izrazi se ne mogu definirati kao izrazi koji su preskriptivni jer, kao što je spomenuto, umjesto preskriptivnih rečenica mogu se koristiti deskriptivne rečenice.
Izraz treba, bilo da je upotrijebljen u značenju čestice, ili u imeničnom i neovisnom značenju – a to važi i za njemu slične izraze poput obavezno i nužno – ponekad se upotrebljava u sudovima koji nipošto nemaju vrednujući aspekt, kao kada profesor u laboratoriji kaže studentu: “Trebaš pomiješati natrij s hlorom da bi načinio so”, ili kada liječnik kaže pacijentu: “Trebaš uzimati ovaj lijek sve dok ne ozdraviš.” Bez sumnje, sadržaj ovakvih izraza nije ništa drugo do pojašnjenje odnosa akcije i reakcije, ili utjecanja i bivanja pod utjecajem, između spajanja dvaju elemenata i proizvođenja hemijske tvari, odnosno pojašnjenje odnosa između uzimanja lijeka i oporavljanja. Filozofskim rječnikom kazano, izraz treba u ovim slučajevima izražava odnosnu nužnost[5] između povoda i njegovog ishoda ili uzroka i posljedice, što znači da ako se specifičan uzrok ne desi, ni njegov rezultat (posljedica) se neće dogoditi.
Ali, kada se ovi izrazi koriste kao pravni i etički termini, oni dobijaju vrijednosnu dimenziju. O njima su predočeni razni stavovi, a jedan od njih je da sadržaj ovakvih termina izražava naklonost i poželjnost nekog čina (posla, djela) za pojedinca ili zajednicu. A ako se izraze u obliku deskriptivne rečenice, opet ne govore ni o čemu drugom doli o spomenutoj poželjnosti.
Ispravan stav je da ovi termini ne ukazuju izravno na poželjnost čina, nego se vrijednost i poželjnost danog čina razumijeva snagom implicitnog ukazivanja[6]. Osnovni sadržaj je upravo izražavanje veze uzročnosti koja postoji između čina i cilja etike ili prava. Naprimjer, kada pravnik kaže: “Zločinac mora biti kažnjen”, iako cilj ovog čina nije spomenut, ustvari on želi predočiti vezu između kazne i cilja ili jednog od ciljeva prava, a to je sigurnost društva.
Također, kada moralni odgajatelj kaže: “Zajam mora biti vraćen zajmodavcu”, on ustvari želi opisati odnos između ovog čina i cilja moralnosti, kakav je konačno savršenstvo čovjeka ili njegovo vječno blaženstvo. Iz istog razloga, ako upitamo pravnika: “Zašto zločinci trebaju biti kažnjeni”, odgovor će glasiti: “Zato što bi, ako oni ne bi bili kažnjavani, u društvu zavladao haos i anarhija.” Isto tako, ako bi upitali moralnog odgajatelja: “Zašto zajam treba biti vraćen zajmodavcu”, bio bi dat odgovor prikladan normama prihvaćenim u etičkoj filozofiji.
Prema tome, pojam treba i moralne i pravne obaveze spadaju u sekundarne filozofske inteligibilije. Ako bi se mogla uključiti i druga značenja, ili ako bi ovi pojmovi mogli biti korišteni na drugi način, to bi onda bila vrsta stilske figure ili metafore.
Pravni i etički subjekti
Kao što je već spomenuto, druga skupina pojmova koristi se u pravnim i etičkim sudovima i oni formiraju subjekte ovih sudova, a takvi su pojmovi pravda i nepravda, vlasništvo i brak. Postoje rasprave o ovim izrazima sa stanovišta leksike i etimologije i o njihovim preobrazbama u stvarnim i figurativnim značenjima koje se odnose na književnost i lingvistiku. Ukratko, može se reći da je većina njih posuđena iz štastvenih i filozofskih pojmova i korištena u konvencionalnim / dogovornim značenjima u skladu s praktičnim potrebama čovjeka u pojedinačnim i društvenim okolnostima. Naprimjer, radi kontroliranja nagona i želja i utvrđivanja granica ponašanja u općenitom smislu određene su granice čije se kršenje naziva nepravdom i nepoštenjem. Stanje suprotno ovome zove se pravda i poštenje, kao što se, s obzirom na neophodnost ograničavanja čovjekovog raspolaganja imetkom stečenim na valjan način, dogovorna dominacija nad nekim dijelovima imetka smatra vlasništvom.
S epistemološke tačke gledišta spomena je vrijedno pitanje zasnivaju li se ovi pojmovi samo na željama skupina ili pojedinaca i nemaju vezu s opredmećenim zbiljama neovisnim o težnjama društvenih skupina i pojedinaca. Prema tome, ili se ovi pojmovi ne mogu podvrgnuti racionalnoj analizi, ili se njihova osnova može tražiti među opredmećenim zbiljama i vanjskim stvarnostima, te mogu biti analizirani i objašnjeni na temelju uzročno-posljedičnih veza.
U ovom kontekstu ispravan stav je sljedeći. Ovi pojmovi, iako su dogovorni i u specifičnom smislu obzirnosni (e‘tebārī), općenito nisu bez veze s vanjskim zbiljama niti izvan dometa zakona uzročnosti. Njihova valjanost temelji se na čovjekovom raspoznavanju potreba za ostvarenjem vlastite sreće i savršenstva. Ovo raspoznavanje je, kao i u nekim drugim slučajevima, nekad ispravno i odgovara zbilji, a nekad je pogrešno i suprotno stvarnosti. Može se dogoditi da neko uskladi zakonodavstvo sa svojim vlastitim interesima i da ga čak silom nametne u društvu. Međutim, čak ni tada se ne može smatrati da je to učinjeno kapriciozno i bez mjerila. Upravo iz tog razloga ova pitanja mogu biti kritički ispitivana, pa neke konvencije mogu biti potvrđene, a druge odbačene. Za svaku od njih mogu se pružiti argumenti i dokazi. Da su ove konvencije samo puki izraz ličnih težnji, kao što je stvar ukusa pojedinca pri izboru boje odjeće, nikad ne bi bile vrijedne pohvale ili prijekora. Da je tako, odobravanje i neodobravanje imalo bi značenje kao i slaganje i neslaganje u ukusima.
Prema tome, valjanost ovih pojmova, premda su ovisni o kovanju i konvenciji, odnosno sporazumu, smatra se znakom opredmećenih i stvarnih veza između čovjekovih radnji i rezultata tih radnji, veza koje moraju biti otkrivene i primijećene u čovjekovom ponašanju. Zaista, ovi zakonodavni i konvencionalni pojmovi temelje se na genetičkim vezama i stvarnoj dobrobiti.
Nastavak: Empirizam – pozitivizam
Sažetak
1. Univerzalni pojmovi koji se koriste u racionalnim naukama dijele se u tri skupine: štastveni, filozofski i logički pojmovi.
2. Štastveni pojmovi (primarne inteligibilije) su pojmovi koje čovjekov um automatski, bez potrebe za umskim nastojanjem i upoređivanjem, apstrahira iz partikularnih slučajeva, poput pojma čovjek i pojma bjelina.
3. Filozofski pojmovi (sekundarne filozofske inteligibilije) su pojmovi za čije apstrahiranje postoji potreba za umskim nastojanjem i upoređivanjem, poput pojmova uzroka i posljedice koji se apstrahiraju upoređivanjem njihovih primjera i njihove posebne uzajamne veze.
4. Logički pojmovi (sekundarne logičke inteligibilije) su pojmovi koji se apstrahiraju razmatranjem drugih pojmova uzimajući u obzir njihove osobine kao kada, naprimjer, u obzir uzmemo pojam čovjek i vidimo da on odgovara brojnim primjerima. Pojam univerzalija apstrahira se iz ovog pojma i upravo zato su ovi pojmovi samo atributi drugih pojmova. Stručnim rječnikom kazano, oboje – i akcidentiranje i prihvatanje atribucije ovih pojmova – je umsko.
5. Riječ e‘tebārī (obzirnosno) ima brojna stručna značenja, zbog čega pri njenoj upotrebi treba biti dovoljno precizan da ne bi došlo do greške i brkanja među tim značenjima. Jedno od tih stručnih značenja su etički i pravni pojmovi koji se nekad nazivaju vrijednosni pojmovi.
6. Izrazi “treba” i “ne treba” i oni koji ih zamjenjuju, poput obavezno i zabranjeno, iz onog aspekta iz kojeg implicitno ukazuju na poželjnost onoga na što se oni odnose nazivaju se vrijednosnim. Oni se potpuno ne razlikuju od spomenute tri skupine, niti se čak percipiraju drugom perceptivnom moći; zapravo, oni su u osnovi iz skupine sekundarnih filozofskih inteligibilija i pojašnjavaju odnosnu nužnost.
7. Pojmovi koji formiraju subjekte etičkih i pravnih sudova obično su štastveni i filozofski pojmovi. Iako su podređeni dogovoru i konvenciji, smatraju se znakovima stvarnih i nekonvencionalnih stvari i stvarnih veza između čovjekovih djela i njihovih rezultata; drugim riječima: dobrobit i šteta djela zbiljsko su i opredmećeno uporište ovih pojmova.
[1] Racionalne nauke (‘ulūm ‘aqlī), izvedene iz razuma, stoje nasuprot tradicionalnim (‘ulūm naqlī), prenesenim, objavljenim ili, doslovno, pripovjednim naukama. (op. prev. engl.)
[2] ‘Urūd} – akcidentiranje podrazumijeva ozbiljenje umskog akcidenta u posudi uma ili ozbiljenje štastvenih pojmova u posudi opredmećenog i izvanjskog / objektivnog. Prvo je poput ozbiljenja logičkih pojmova (sekundarnih logičkih inteligibilija) u umu, poput ozbiljenja pojmova univerzalno i partikularno. Drugo je poput ozbiljenja štastvenih pojmova (primarne inteligibilije) uporedo sa jedinkama u vanjskome svijetu, poput ozbiljenja pojma čovjek u jedinkama vanjskog svijeta, jer prirodna univerzalija (kollī-je t}abī‘ī), poput čovjeka, zajedno sa svojim jedinkama postoji u vanjskom svijetu (vidjeti lekciju 24). Ettes}āf – prihvatanje atribucije, podrazumijeva prediciranje jednog pojma na jedan umski ili opredmećeni subjekt (mawd}ū‘), poput prediciranja pojma čovjek na opredmećeni subjekt po imenu Ali (Ali je čovjek.), ili prediciranje pojma univerzalija jednom umskom subjektu po imenu čovjek (Čovjek je univerzalija.). (op. prev. bos.)
[3] Ovo se odnosi na podjelu potpunih složenih izraza (lafz}-e morakkab-e tām) – o kojoj se raspravlja u uvodu u logiku – na: enšā’ī – preskriptivne / propisujuće / poticajne izraze i eĥbārī – deskriptivne / opisujuće / izjavne izraze. Nekad postojeći odnos u rečenici, bez uzimanja u obzir same riječi, posjeduje utvrđenu vanjsku zbilju, a riječ samo izvještava o njoj i ništa više, kao na primjeru rečenica: “Kiša pada” i “Sutra će kiša padati.” Padanje kiše dešavalo se u prošlosti kao što će se dešavati i u budućnosti. Bīt deskriptivne rečenice može biti istinita, to jest podudarati se, i neistinita, to jest ne podudarati se sa zbiljom. Dakle, iz bīti deskripcije (eĥbār) proistječe njena istinitost ili neistinitost, a ne iz toga ko je izgovara. Zato definicija deskripcije glasi: “To je potpuna složena riječ koja je ili istinita ili neistinita.” Nekada ovaj postojeći odnos u rečenici ne posjeduje utvrđenu vanjsku zbilju, zapravo sama je riječ ta koja je tvori, odnosno stvara. Preciznije rečeno, govornik je taj koji posredstvom riječi stvara zbilju, dok u vanjskom svijetu, izvan njegovog govora, ne postoji takav oblik odnosa. Ovakva složena riječ zove se preskriptivna (enšā’ī) ili stvarajuća (īdžādī). Sama preskriptivna složena riječ dijeli se na zapovijed (amr), zabranu (nahj)… (op. prev. bos.)
[4] Značenje čestice (ma‘nā-je h}arfī) je ono značenje koje se ne ostvaruje neovisno, već svoje ostvarenje poprima uz pomoć drugih značenja i tek tada se razumijeva ono što se pod njima podrazumijeva. Naprimjer, značenje “je” u rečenici: “Čovjek je znalac”, gdje pojmovi čovjek i znalac imaju imenična i neovisna značenja, tako da ako bi se ovi pojmovi naveli odvojeno od rečenice, oni bi opet imali tačno određeno značenje. Međutim, “je” je pojam i značenje koje nije neovisno i nema postojanja pored pojmova čovjek i znalac. Ustvari, njegovo postojanje i ostvarenje ovisi o ova dva pojma. (op. prev. bos.)
[5] Odnosna nužnost (d}arūrat bil-qijās) podrazumijeva vrstu obaveznosti i nužnosti koja po samoj stvari u samoj toj stvari ne postoji, ali se nakon upoređivanja sa drugom pojavom i u odnosu sa njom pripisuje toj stvari. Naprimjer, posljedica sama po sebi nema nužno postojanje, ali je ona u odnosu sa “potpunim uzrokom” nužnog postojanja, naravno ovdje se misli na nužnost u odnosu. (op. prev. bos.)
[6] Implicitno ukazivanje (dalālat-e eltezāmī) se javlja u slučajevima kada riječ ukazuje na značenje koje nije obuhvaćeno pojmom za koji je ta riječ skovana, međutim u pojavnom svijetu su neodvojivi jedno od drugog. Stoga, ako biste otišli u prodavnicu i rekli trgovcu: “Ja uzimam ovu robu”, pa potom s njom otišli ne plativši je, on bi vas sigurno zaustavio zato što su uzimanje i plaćanje robe neodvojivi u vanjskom svijetu. (op. prev. bos.)