Vrste znanja

Preuzeto iz knjige “Osnove islamske filozofije” u izdanju Fondacije “Baština duhovnosti”
Prevod: Armin Hadrović

Prethodno: Samoočiglednost načela epistemologije – Pregled tvrdnji skeptika i njihovo pobijanje

Obuhvata:

U potrazi za kamenom temeljcem znanja

Prvu diobu znanja

Prisustveno znanje

Tajnu nepogrešivosti prisustvenog znanja

Popratnost stečenog i prisustvenog znanja

Razine prisustvenog znanja

 

U potrazi za kamenom temeljcem znanja

U prethodnoj lekciji spomenuto je da su neko znanje i neke percepcije potpuno neosporni i nedvojbeni. Usto, sami razlozi koje su skeptici naveli da bi opravdali svoja iskrivljena gledišta, utemeljena na poricanju svakog znanja, impliciraju nekoliko znanja.

S druge strane, znamo da sve naše znanje i sva naša uvjerenja nisu tačna i podudarna sa stvarnošću, a u mnogim slučajevima i sami uočavamo neke pogrešnosti.

S obzirom na ove dvije stavke nameće se pitanje razlika između vrsta ljudskih percepcija, prema kojima su neke nepogrešive, neosporne i nedvojbene, dok su druge pogrešive, sumnjive i sporne – te kako ih međusobno raspoznavati.

U lekciji 2 nagoviješteno je da je Descartes pokušao ustanoviti čvrstu filozofiju da bi pobio skepticizam, a kao temelj svoje filozofije upotrijebio je neospornost same sumnje. Nadalje, po njegovom mišljenju egzistencija onog “ja” koje sumnja i misli prirodna je posljedica koja se zasniva na tom temelju. On je jasnoću i razgovijetnost predstavio kao kriterij neospornosti sumnje, što je učinio mjerilom razlikovanja ispravnih od neispravnih misli. On je, također, pokušao koristiti matematičku metodu u filozofiji i, ustvari, pokušao je uvesti novu logiku.

Trenutno nismo u poziciji da vrednujemo Descartesovu filozofiju niti da ispitamo do kojeg je stupnja bio uspješan u zadaći koju je sebi postavio. Samo ćemo spomenuti da je uzimanje sumnje za početnu tačku u raspravi sa skepticima razborito, kao što se vidi u prethodnoj lekciji. Međutim, ako bi neko smatrao da ništa nije jasno i sigurno kao sumnja te da čak i egzistencija onoga koji sumnja mora biti izvedena iz sumnje, to ne bi bilo ispravno. Egzistencija svjesnog i mislećeg ega barem je toliko jasna i neosporna koliko i egzistencija sumnje, koja je jedno od njegovih stanja.

Također, jasnoća i razgovijetnost ne može se smatrati glavnim kriterijem razlikovanja ispravnih i neispravnih misli jer sam ovaj kriterij nije dovoljno jasan i razgovijetan i oslobođen nejasnoće te nije ozbiljno i odlučno mjerilo, pa, prema tome, ne može otkriti tajnu nepogrešivosti određenih vrsta percepcije. Dakako, i o drugim stavovima Descartesa može se nadugo i naširoko raspravljati, no takvo istraživanje izašlo bi izvan okvira naše trenutne studije. Za razotkrivanje tajne neospornosti sumnje, onog koji sumnja i sličnih stvari, nužno je, prije svega, pažljivo proučiti vrste znanja i percepcija.

 

Prva dioba znanja

Prva dioba znanja koju ćemo razmatrati jeste podjela na znanje koje se izravno (bez posrednika) zna o bīti[1] znanog (ma‘lūm = onom što se spoznaje), gdje se stvarna i opredmećena egzistencija (wodžūd-e wāqe‘ī wa ‘ajnī) znanog otkriva znalcu (‘ālem =onom koji spoznaje), odnosno onome koji percipira, te znanje u kojem znalac ne promatra niti svjedoči vanjsku egzistenciju znanog, već ga postaje svjestan posredovanjem nečega što ga zastupa, a što se naziva formom ili umskim pojmom. Prva vrsta ove podjele znanja zove se prisustveno znanje (‘elm-e h}ud}ūrī), a druga stečeno znanje (‘elm-e h}uṣūlī), to jest, znanje koje se stječe pojmovnim zastupanjem.

Dioba znanja na ove dvije vrste racionalna je dioba i kreće se isključivo između nijekanja i potvrđivanja, pa se zato, pored ovih dviju vrsta, ne može pretpostaviti nikakvo treće stanje, odnosno nema tog znanja koje nije jedna od ovih dviju vrsta.[2] Ili između znalca i bīti znanog ima posrednik, posredstvom kojeg se postigla svijest, i u tom slučaju znanje je stečeno, ili takav posrednik ne postoji, i u tom slučaju znanje je prisustveno. Ipak, postojanje ovih dviju vrsta znanja u čovjeku traži objašnjenje.

 

Prisustveno znanje

Znanje i svjesnost koju svako ima o sebi kao egzistentu koji percipira jeste znanje koje se ne može poreći. Čak ni sofisti, koji su čovjeka smatrali mjerom svih stvari, nisu poricali egzistenciju samog čovjeka ni znanje koje čovjek ima o sebi.

Naravno, ovo znači da sam čovjek, samo njegovo “ja”, jeste ono što percipira, misli, što je svojim unutarnjim osvjedočenjem samog sebe svjesno, a ne posredstvom osjetila i iskustva, niti pomoću umskih formi ili pojmova. Drugim riječima, on sam je identičan znanju (to jest, on sam je znanje) i u ovom znanju i svijesti nema brojnosti ni drugosti između znanja, znalca i znanog. Kao što je ranije spomenuto, jedinstvo znalca i znanog (wah}dat-e ‘ālem wa ma‘lūm) je najsavršeniji primjer prisustva znanog u znalcu. S druge strane, svijest čovjeka putem boje, oblika i drugih karakteristika tijela nije poput ovoga, nego je dobijena vidom, dodirom i drugim osjetilima te posredstvom umskih formi. Unutar tijela postoje brojni unutarnji organi kojih nismo svjesni, osim ako ih upoznamo posredstvom njihovih znakova i učinaka, ili ih postanemo svjesni izučavanjem anatomije, fiziologije i drugih biologijskih nauka.

Nadalje, ovo znači da je takvo znanje jednostavno i nerazloživo, to jest, ne da se raščlaniti, ono nije poput sudova: “Ja jesam”, ili: “Ja postojim”, koji su složeni od nekoliko pojmova. Prema tome, značenje “znanja o sebi” jeste upravo ova intuitivna, jednostavna i izravna svijest o samom našem duhu. Ovo znanje i svijest jeste bītska karakteristika “znanja o sebi”. Ovo je dokazano na prikladnom mjestu (u ovoj knjizi) – to jest, da je duh nematerijalan i da je svaka nematerijalna supstanca svjesna same sebe. Ovi problemi tiču se ontologije i filozofske psihologije te, prema tome, ovdje nije pravo mjesto gdje bi se o njima raspravljalo.

Naša svijest o našim psihološkim stanjima, osjećajima i emocijama slučajevi su izravnog prisustvenog znanja. Kada smo uplašeni, postajemo izravno svjesni svog psihološkog stanja, bez ikakvog posrednika, bez posredovanja bilo koje forme ili umskog pojma. Kada smo u nekog ili u nešto zaljubljeni, ovu privlačnost i naklonjenost pronalazimo unutar sebe direktno. Kada odlučimo nešto uraditi, svjesni smo svoje odluke i volje. Bojati se nečega, voljeti nešto ili odlučiti uraditi nešto – besmisleno je bez svijesti o strahu, ljubavi ili volji. Iz istog razloga, postojanje naših sumnji i podozrenja je neporecivo! Niko ne može tvrditi da nije svjestan svoje sumnje i da sumnja u postojanje svoje sumnje!

Još jedan primjer prisustvenog znanja jeste znanje koje čovjek ima o svojim perceptivnim i motoričkim sposobnostima. Svijest koju čovjek ima o svojoj sposobnosti razmišljanja ili zamišljanja / imaginacije ili o svojim motoričkim moćima jeste prisustveno znanje i izravna je. Ovo se ne zna posredstvom umske forme ili pojma. Iz tog razloga čovjek nikad nije zbunjen pri njihovom korištenju. Naprimjer, on nikad ne koristi percepcijsku moć umjesto motoričkih moći, niti koristi moć kretanja mjesto razmišljanja o nečemu. Među stvarima koje se percipiraju prisustvenim znanjem jesu i same forme i umski pojmovi, koji nam nisu poznati posredstvom druge umske forme ili pojma. Da je znanje o bilo čemu neophodno steći pomoću umskih formi ili pojmova, čovjek bi morao znati svaku umsku formu posredstvom neke druge forme, a znanje te druge nekom trećom itd. Na taj način, za sve što znate morali biste znati bezbroj drugih stvari i posjedovati bezbroj drugih umskih formi.

Ovdje se može postaviti pitanje: ako je prisustveno znanje identično znanom, to jest ako je prisustveno znanje sama znana stvar, onda postaje neophodno da umske forme budu i prisustveno i stečeno znanje. Jer će ove forme iz jednog aspekta biti percipirane prisustvenim znanjem pa će tada one same biti samo prisustveno znanje, a iz drugog aspekta pretpostavlja se da su one slučajevi stečenog znanja o izvanjskim stvarima. Kako je onda moguće da jedno znanje bude i prisustveno i stečeno?

Odgovor je da umske forme i pojmovi imaju svojstvo odražavanja vanjskih formi i zastupanja izvanjskih stvari. Sve dok su one sredstva za poznavanje izvanjskih stvari, smatraju se stečenim znanjem, a sve dok su one same prisutne pred sopstvom i sopstvo ih je izravno svjesno, one se svrstavaju u prisustveno znanje. Ova dva aspekta međusobno su različita: aspekt njihove prisustvenosti, to jest bivanja prisustvenim, jeste izravna svijest sopstva o njima, a aspekt njihove stečenosti, to jest bivanja stečenim, jeste njihovo predstavljanje izvanjskih stvari.

Da bismo ovo dodatno objasnili, obratimo pažnju na primjer ogledala. Ogledalo možemo promatrati na dva neovisna načina. Jedan je način onoga ko želi kupiti ogledalo, pa ga zagleda s obiju strana kako bi uvidio da nije slomljeno ili oštećeno. Drugi je način onoga ko koristi ogledalo, kao kada u njega gledamo da vidimo svoje lice, pa premda gledamo u ogledalo, naša pažnja je usmjerena na naše vlastito lice, a ne na ogledalo. Sopstvo, također, može neovisno obratiti pažnju na umske forme i u tom slučaju kažemo da su one percipirane prisustvenim znanjem. Umske forme mogu biti i sredstvo pomoću kojeg mogu biti znane vanjske stvari ili jedinke i u tom slučaju kažemo da se radi o stečenom znanju. Treba zapaziti da svrha ovog objašnjenja nije vremensko razdvajanje ovih dvaju stanja, već razlikovanje njihovih dvaju aspekata, bez nužnog zahtjeva da umska forma, u stanju u kojem je slučajem stečenog znanja o vanjskoj stvari, ne bi trebala biti znana sopstvu, ili kako bi o njoj trebao nedostajati prisustveni obzir u sopstvu.

 

Tajna nepogrešivosti prisustvenog znanja

S obzirom na objašnjenja data o prisustvenom i stečenom znanju te razlici među njima, postaje jasno zašto znanje o sebi i znanje o duševnim stanjima, a isto tako i drugi slučajevi prisustvenog znanja, jesu u osnovi nepogrešivi – jer se u ovim slučajevima motri / svjedoči sama opredmećena zbilja. Nasuprot ovome, u slučajevima stečenog znanja umske forme i pojmovi igraju posredničku ulogu i moguće je da ne bude potpune podudarnosti s izvanjskim stvarima i individuama.

Drugim riječima, greška u percepciji zamisliva je onda kada postoji posrednik između onog koji percipira i onog što se percipira – znanje se tada ostvaruje pomoću tog posrednika. U takvom slučaju javlja se pitanje predstavlja li forma, ili pojam koji posreduje između onog koji percipira i onog što se percipira i koji igra ulogu odražaja onog što se percipira, ono što se percipira vjerno, te odgovara li joj u potpunosti? Sigurnost u valjanost percepcije neće se postići osim ako se dokaže da ova forma i ovaj pojam tačno odgovaraju samom percipiranom. Međutim, u slučaju da je percipirana stvar ili jedinka prisutna pred onim koji percipira bez ikakvog posrednika svojom vlastitom opredmećenom egzistencijom (wodžūd-e ‘ajnī), ili s njim ima jedinstvo ili ujedinjenje, onda se ne može pretpostaviti nikakva greška i ne može se postaviti pitanje odgovara li znanje znanom ili ne, jer u ovom slučaju znanje je identično znanom, to jest, znanje jeste upravo samo znano.

U međuvremenu je postalo jasno da je značenje ispravnosti i istinitosti suprotno značenju pogrešnosti percepciji. Istinita je ona percepcija koja odgovara stvarnosti i u potpunosti je objelodanjuje, a greška je uvjerenje koje se ne podudara sa stvarnošću.

 

Popratnost stečenog i prisustvenog znanja

Ovdje treba istaći jednu značajnu stvar. Naime, um uvijek uslika ono što se nalazi pred njim poput kakve automatske mašine. Iz ovoga on dobija specifične forme ili pojmove koje zatim razlaže i analizira te razjašnjava i tumači. Naprimjer, kada neko postane uplašen, njegov um uslika to stanje straha i može ga se sjetiti nakon što ono prođe. Osim toga, um percipira njegov univerzalni pojam i pripajanjem drugih mu pojmova projicira ga u rečenicu oblika: “Ja se bojim”, “Imam strah”, ili “Strah postoji u meni.” Um na temelju svog ranijeg znanja čudesnom hitrinom tumači pojavu ovog psihološkog stanja i raspoznaje njegov uzrok.

Sve ove umske akcije i reakcije, koje se dešavaju vrlo brzo, razlikuju se od samog stanja straha i prisustvenog znanja o njemu. Ipak, njihova istovremenost i uporednost s prisustvenim znanjem često je izvor nejasnoća pa neko umišlja da pošto strah nalazi prisustvenim znanjem, da i njegov uzrok upoznaje prisustvenim znanjem, no ono što je percipirano prisustvenim znanjem jeste jednostavna stvar, bez ikakve vrste forme i pojma i lišeno je svake vrste interpretacije i izražavanja pa zato ne ostavlja mogućnost greške. Nasuprot ovome, uporedna interpretacija pripada stečenim percepcijama koje po sebi ne daju garanciju ispravnosti i podudarnosti sa zbiljom.

Ovim objašnjenjem postaje jasno kako i zašto nastaju greške u nekim slučajevima stečenog znanja. Naprimjer, neka osoba osjeća glad i misli da joj treba hranu, no to je lažni apetit i njoj zapravo nije potreban obrok. Razlog leži u tome što je ono što je dobijeno iz nepogrešivog prisustvenog znanja taj specifični osjećaj koji je bio praćen umskom interpretacijom utemeljenoj na poredbi s ranijim osjećajima prema kojima uzrok osjećaja mora biti potreba za hranom. Ova poredba ipak je neispravna i zbog nje nastaje greška u raspoznavanju uzroka i u umskoj interpretaciji. Greške koje nastaju u gnostičkim otkrovenjima iste su prirode. Stoga je neophodno biti potpuno precizan u raspoznavanju prisustvenog znanja i nužno je razlikovati ga od njemu uporednih umskih interpretacija da se ne bi, kao rezultat te zabune, otišlo u zabludu.

 

Razine prisustvenog znanja

Još jedna stvar na koju treba obratiti pažnju jeste to da svi slučajevi prisustvenog znanja nisu jednaki po jakosti i slabosti. Ponekad je prisustveno znanje dovoljno moćno i jako da ga je čovjek svjestan, dok je drugi put tako slabo i mutno da ga je čovjek samo polusvjestan ili ga čak uopće nije svjestan.

Nekad su razlike u razinama prisustvenog znanja uzrokovane razlikama u razinama egzistencije jedinki koje percipiraju. Drugim riječima, u mjeri u kojoj je sopstvo slabo u pogledu ontološke razine, i njegovo prisustveno znanje bit će slabo i mutno. S druge strane, što je razina njegove egzistencije savršenija, njegovo prisustveno znanje bit će savršenije i svjesnije. Ovo objašnjenje ovisi o objašnjenju razina egzistencije i usavršavajućih razina duše, što će biti dokazano u drugoj filozofskoj nauci. Ovdje tek možemo, na temelju ovih dvaju pozitivnih načela, prihvatiti da je moguće da prisustveno znanje bude jako ili slabo.

Prisustveno znanje o raznim psihološkim stanjima može imati i druge oblike (uzroke svoje) jačine i slabosti. Naprimjer, kada neki bolesnik, koji trpi bol i percipira je prisustvenim znanjem, vidi bliskog prijatelja i usmjeri pažnju na njega, više ne opaža jačinu te boli. Razlog slabosti ove percepcije je u slabosti intenziteta pažnje. S druge strane, u trenucima samoće, a posebno u tami noći gdje nema ničega ka čemu bi usmjerio svoju pažnju, bolesnik osjeća jaču bol, a uzrok toga je jak intenzitet njegove pažnje.

Razlike u razinama prisustvenog znanja mogu utjecati na umske interpretacije pridružene ovim stupnjevima jačine i slabosti. Primjera radi, iako sopstvo na najnižim razinama ima prisustveno znanje o sebi, može se dogoditi da usljed slabog intenziteta ovoga znanja ono smatra da je odnos između njegovog sopstva i tijela odnos identičnosti, te da zamisli da je zbilja sopstva upravo ovo materijalno tijelo ili pojave vezane za njega, no kada se postignu savršenije razine prisustvenog znanja, kada se supstanca sopstva usavrši, takvo brkanje više neće moći nastati.

Isto tako, na prikladnom mjestu je dokazano da čovjek ima prisustveno znanje o svom Stvoritelju, ali usljed slabosti ontološke razine te usljed pažnje posvećene tijelu i materijalnim stvarima, ovo znanje postaje nesvjesno. Ipak, usavršavanjem sopstva i smanjivanjem pažnje ka tijelu i materijalnim stvarima te jačanjem srčane usredsređenosti ka Uzvišenom Bogu, isto ovo znanje dosegnut će razine jasnoće i svjesnosti, i to će ići sve dok čovjek ne kaže: “Ima li išta mimo Tebe očitovanje koje ti nemaš?!”[3]

 

Sažetak

1. Descartes je kao temelj sigurne spoznaje prihvatio postojanje sumnje i na taj način htio dokazati postojanje onoga koji sumnja (čovjekovu dušu), a potom jasnoću i razgovijetnost predstavio kriterijem prepoznavanja ispravnih i neispravnih misli.

2. Ispravno je početi od sumnje u raspravi sa skepticima, ali to ne može prethoditi znanju o duši i ne može se prihvatiti kao dokaz njenog postojanja, kao što se jasnoća i razgovijetnost ne mogu smatrati glavnim kriterijem spoznaje zbilje.

3. Kod stečenog znanja pojedinac, o percipiranoj stvari ili osobi, biva obaviješten posredstvom umske forme ili pojma, dok kod prisustvenog znanja ne postoji takvo posredništvo.

4. Znanje svake osobe o vlastitom postojanju, duševnim moćima, osjećajima, emocijama i drugim psihološkim stanjima te o radnji koja izravno dolazi iz duše, poput odluke i volje, jeste prisustveno znanje.

5. Umske forme i pojmovi koji govore o stvarima i individuama stečeno su znanje, ali duša ih nalazi prisutnim u sebi.

6. Greška se javlja tamo gdje se percepcija ne podudara s onim što se percipira, gdje se percepcija događa preko posrednika, jer tada postoji vjerovatnoća da percipirana forma ne odgovara zbilji znanog. Međutim, kod prisustvenog znanja u kojem znalac svjedoči bīt znanog takva mogućnost ne postoji i upravo stoga u prisustvenom znanju ne može biti greške.

7. Prisustveno znanje je jednostavno osvjedočenje i u tom znanju ne postoji ni predikat ni subjekt, ni analiza ni tumačenje, ali uporedo s njim ostvaruje se jedno ili više stečenih znanja, a za neka od njih je moguće da su pogrešna, poput lažne gladi ili lažnih otkrovenja popraćenih pogrešnim umskim interpretacijama.

8. Prisustveno znanje ima više različitih razina i moguće je da ne budemo svjesni nekih od tih razina, kao što je prisustveno znanje većine ljudi o Bogu Uzvišenom.

9. Uzrok razlika u razinama prisustvenog znanja je ili zbog različitih ontoloških stupnjeva bīti znalca, poput razlika u znanju duše o samoj sebi koje se javljaju ovisno o razini stečene nematerijalnosti, ili zbog razlike u stupnju usredsređenosti duše, poput razlika u osjećaju boli pod utjecajem jačine ili slabosti usredsređenja.

10. Moguće je da slabost prisustvenog znanja bude usljed greške u umskim interpretacijama, kao kad pojedinci misle, i pored toga što imaju prisustveno znanje o njoj, da su im duša i tijelo jedno.

---