Preuzeto iz knjige “Etički stavovi Allame Tabatabaija”, autor: Reza Ramezani
Samoizgradnja, čišćenje i moralna nadgradnja bit će mogući tek kada čovjek bude vjerovao da može stići do savršenstava i vrijednosti, na način da je promjena i preobrazba određenih stvari u njegovim rukama. Zbog toga se u svim etičkim sistemima volja uzima kao važan postulat, jer iz odgojnog aspekta, ukoliko se ne bude vjerovalo u nju, ili se neće ulagati napor ili će napor biti neozbiljan, pa na kraju čovjek neće imati osjećaj odgovornosti i obaveze ni prema kome, čak ni prema sebi.
Bez ikakve sumnje, volja ima veoma važnu ulogu u stizanju do savršenstva. Bude li išla ukorak sa jakim težnjama ka povećanju imana i dobrih djela, to će značiti pripremljenost uvjeta za rast i razvoj mogućnosti, zbog čega će čovjek stići do moralnih savršenstava i Božanskih svojstava.
Važna tačka koju je neophodno spomenuti jeste činjenica da u časnom Kur'anu i predajama postoji veliki broj Božijih obraćanja upućenih čovjeku, a kada čovjek ne bi imao snagu za ovakvu vrstu promjene i odgovora na sva ta Božija obraćanja, Allah mu se nikada ne bi ni obratio. Dakle, uz postojanje svih ovih uputa, poput Kur'ana, vjerovjesnika, evlija, imama i razuma, kao unutrašnjeg dokaza, nema nam druge osim da prihvatimo da je stizanje do svakog savršenstva stvar čovjekove slobodne volje. Sasvim je jasno da se veći dio čovjekovih savršenstava nalazi u njegovim ćudima. On bi se trebao svojom voljom nakon spoznaje stanja svoje duše posvetiti njenom čišćenju, razvijanju i ukrašavanju.
Naravno, moguće je da pojedinci posegnu za određenim materijalnim činiocima – poput zakona nasljeđivanja, prisile u okolini, povijesti kao prisile – i uzmu ih kao izgovor da se na taj način oslobode obaveze i pojedinačnih i društvenih odgovornosti te da krivicu za vlastite grijehe i prestupe prebace na pleća oca, majke, učitelja, okoline, povijesti… Međutim, u svakom slučaju, morali bismo znati da ne mogu obmanuti svoju savjest i da će na koncu biti pred Bogom odgovorni i pitani.
Ono što Allame Tabatabai piše u svojim djelima o vjerovanju, poslanstvu, imametu, dobru i zlu i sličnim temama dovodi nas do zaključka da je čovjek vrijedno Božije stvorenje, koje se u životu treba truditi vjerovanjem, naporom i zalaganjem kako bi stiglo do visokih položaja i, bez sumnje, na tom putu trebaju biti korišteni potencijali poput volje i moći kako bi na taj način bila utrta staza za stizanje do krajnjeg cilja. Dakle, on može iz trenutka u trenutak razmišljati i koristiti se svojom moći kako bi postao bolji i na taj način ostvariti lijep život. Allame religiju smatra skupom niza uvjerenja, morala i obredoslovlja,[1] a iz aspekta psihologije religije, on je uvjeren da je treba tražiti u vjerovanju i fitretu. On vjeruje da je središte vjerovanja srce i smatra da vjerovanje nije samo percipiranje, nego i to da duša prihvati i posebno prizna ono što je percipirano, a to prihvatanje dovodi do pokornosti duše.[2] Na položaju vjerovanja duša dobiva novo stanje i Allame ovu promjenu smatra istinskom, vjerujući da kada se kaže kako vjernik ima drugačiji život i svjetlost, to nisu nesuvisli i metaforični izrazi, već uistinu u vjerniku postoji zbilja i stvarnost koja ima svoj učinak, a koje nema kod drugih, i ona je zaslužnija da bude nazvana životom negoli ona zbilja koja se nalazi kod drugih ljudi, a koju nazivamo životom, nasuprot biljnom i životinjskom životu.
Mjesto ovog života ili duha vjerovanja, u to nema sumnje, jeste srce.[3] Zato Allame kaže: “U vjerniku postoji posebna svjetlost koju Bog daje isključivo njemu, kako bi se njom koristio na putu prema svome Gospodaru. Ova svjetlost je upravo zbilja vjerovanja i spoznaje.”[4]
Promjena sposobnosti duše ubraja se u nesporne pojave kod Allame i nigdje nije pisao podrobno o tome da u nekim uvjetima ona ne može biti promijenjena. Naravno – kako je to već kazano – moguće je da vježbanjem i upornošću čovjek stekne postojana poročna duševna svojstva, koja je veoma teško promijeniti, ali se istovremeno ova promjena ne može ubrajati u pojave koje su po sebi nemoguće. Jasno je da je moral, poput uvjerenja, akcidentalne naravi te kao takav ima mogućnost nestanka i ne može se ubrojati u čovjekove odlike po biti.
U vezi sa fitretom, koji po Allaminom uvjerenju pripada psihološkom aspektu religije, on je uvjeren da korijen religije treba tražiti u fitretu,[5] tako da čovjek, zahvaljujući tome što je stvoren kao posebno biće na ova dva polja sebe može pozvati ka ishodištu i izvoru savršenstava i dobrota. Stoga se čovjek susreće sa skupom posebnih sposobnosti vezanih za svakog čovjeka te treba, pripremajući preduvjete za ostvarenje savršenstava koja mu priliče, i ostvariti ih te živjeti životom dostojnim čovjeka.
Allame, razmatrajući društveni aspekt religije, kaže: “Religijska metoda, koja je zakonodavnu volju Božiju rasprostrla da vlada nad svim ljudima, jamčeći načelo monoteizma, lijepog morala i društvene pravde, jeste jedina metoda koja može čovjekova unutrašnja svojstva i uvjerenja jamčiti i popraviti te se posvetiti trima aspektima: uvjerenju, moralu i djelima.”[6]
“Društveni aspekt religije ostavit će pozitivan trag u očuvanju poretka i temelja društva. Religija je, u svom društvenom aspektu, čuvar i jamac lijepog morala u društvu i osnovni uzrok sprječavanja čovjekovih strasti. Društveni aspekt religije nastoji religiji osigurati takav položaj u kojem će ustrojstvo i poredak društva opstati i jedinstvo društva biti sačuvano.”[7]
Naravno, zbog toga što je religija usklađena sa zbiljskim poretkom stvaranja, svi njeni programi su pravedno uređeni i uravnoteženi te pokrivaju sve čovjekove potrebe, bilo pojedinačne ili društvene, i ne temelje se na čovjekovim prohtjevima. Zato u ljudskom društvu treba izvršiti ono što zahtijeva istina, a ne ono što je u skladu sa duševnim prohtjevima i unutrašnjim težnjama čovjeka.[8]
[1] Barresihaje eslami, str. 35.
[2] Al-Mizan fi tafsir al-Qur'an, sv. 1, str. 45; sv. 5, str. 206; sv. 11, str. 354.
[3] Al-Mizan fi tafsir al-Qur'an, sv. 15, str. 123.
[4] Isto.
[5] Isto, sv. 16, str. 178.
[6] Madžmu'eje resael, str. 32.
[7] Isto, str. 334.
[8] Barresihaje eslam, str. 36.