Značaj epistemologije i kratak pregled historije epistemologije

Preuzeto iz knjige “Osnove islamske filozofije”

Prevod: Armin Hadrović

Postoji niz uvodnih problema s kojima se suočava čovjek kao svjesno biće čije djelovanje izvire iz njegove svijesti. Ako čovjek postane nemaran i lijen u svojim nastojanjima da pronađe ispravne odgovore na ove probleme, on će otkriti da je zapravo prešao granicu koja razdvaja ljude i životinje. Ostanak u sumnji i oklijevanje, uz nemogućnost zadovoljavanja svoje traženju istine sklone svijesti, čovjeku neće omogućiti da rastjera tjeskobe oko svojih mogućih odgovornosti. On će biti prepušten propadanju ili će se, kao što se nerijetko dešava, pretvoriti u opasno stvorenje, pošto pogrešna i zastranjujuća rješenja, poput materijalizma i nihilizma, ne mogu osigurati psihološku ugodnost ili društveno blagostanje. Osnovni uzrok individualne i društvene izopačenosti treba tražiti u pogrešnim stavovima i mišljenjima. Upravo zato nema drugog izbora do čvrstom i neumornom odvažnošću i odlučnošću tražiti odgovore na ove probleme. Ne trebamo se štedjeti dok ne uspostavimo valjanu osnovu vlastitih ljudskih života i time pomognemo i drugima te dok ne spriječimo prodor neispravnih rasprostranjenih misli i zastranjujućih učenja u društvo.

Sada kad je nužnost intelektualnog i filozofskog nastojanja postala jasna i nije ostavljeno nimalo prostora sumnji, dvojbi i unutarnjem nemiru, ostaje nam da načinimo prvi korak na nužnom i neizbježnom duhovnom putovanju na koje smo se čvrsto odlučili suočavajući se sa sljedećim pitanjem: može li ljudski razum riješiti spomenute probleme?

Ovo pitanje tvori nukleus oko kojeg su okupljeni svi problemi epistemologije. Dok ne riješimo probleme ove grane filozofije, nećemo moći riješiti ni probleme ontologije ni drugih filozofskih nauka. Dok se ne utvrdi vrijednost racionalne spoznaje, tvrdnje predstavljene u stvarnim rješenjima tih problema, to jest problema ontologije i drugih filozofskih nauka, bit će besmislene i neprihvatljive. Uvijek će preostajati pitanja koja se tiču toga kako razum može osigurati ispravno rješenje ovih problema.

Upravo na ovom mjestu posrnule su mnoge poznate ličnosti zapadne filozofije: Hume, Kant, Auguste Comte te svi pozitivisti. Svojim neispravnim stavovima nakrivo su posadili kulturne temelje zapadnih društava, a njima su zaveli čak i znalce drugih nauka, posebno behavioriste[1] među psiholozima. Nažalost, razbijajući i rušilački valovi ovakvih učenja raširili su se i na ostale dijelove svijeta, te je osim uzvišenih vrhova i neprobojnih litica oslonjenih na čvrstim i postojanim tlima božanske filozofije, sve ostalo, manje ili više, potpalo pod njihov utjecaj.

Zbog toga moramo nastojati učiniti sigurnim prvi korak, postavljajući temelje naše građevine od filozofskih ideja čvrsto i snažno, dok uz Božiju pomoć ne budemo dostojni kročenja ka narednim stadijima i dok ne dođemo do željenog cilja.

 

Kratak pregled historije epistemologije

Iako epistemologija kao grana filozofskih nauka nema dugu historiju kao zasebna nauka, ipak se može reći da je problem vrijednosti znanja, koji tvori njenu središnju os, bio na neki način postavljen još od najranijih razdoblja filozofije. Možda je pažnja mislilaca prvi put privučena ovom problemu otkrićem pogrešaka i nedostataka pri upoznavanju vanjskih zbilja putem osjetilnih organa. Upravo je ovo ponukalo Elejce da ne vjeruju osjetilnim percepcijama i da se još jače oslone na racionalne percepcije.

S druge strane, razlike među misliocima u pogledu racionalnih problema i proturječne argumentacije iznesene od strane svake skupine u dokazivanju i potkrepljivanju njihovih ideja i stavova pružili su sofistima priliku da poreknu vrijednost racionalnih percepcija. Oni su u tome otišli tako daleko da su sumnjali u vanjske zbilje, pa čak ih i poricali.

Nakon toga, problem znanja nije ozbiljno postavljen sve dok Aristotel nije sabrao načela logike kao mjerila ispravnog mišljenja i vrednovanja argumentiranja. Nakon dvadeset i nekoliko stoljeća ova načela su još uvijek korisna. Čak su i marksisti, nakon višegodišnje borbe protiv njih, napokon prihvatili ljudsku potrebu za dijelom ove logike.

Nakon stoljeća u kojima je cvjetala grčka filozofija, pojavile su se oscilacije u vrednovanju osjetilnih i racionalnih percepcija. Kao što je u prethodnim lekcijama rečeno, Evropa se u još dva navrata suočila s krizom skepticizma. Poslije razdoblja renesanse i razvoja empirijskih nauka empirizam je počeo postepeno prevladavati. I danas je empirizam glavna škola mišljenja, iako se i među empiristima s vremena na vrijeme pojavljuju istaknuti racionalisti.

Praktično prva epistemološka istraživanja na evropskom kopnu proveo je Leibniz, a u engleskoj John Locke. Na ovaj način oblikovala se neovisna grana filozofije. Lockeova istraživanja nastavili su njegovi nasljednici, Berkeley i Hume. Njihova empirijska filozofija stekla je slavu, a položaj racionalista postepeno je oslabio do te mjere da je Kant, premda racionalist, potpao pod veoma jak utjecaj Humeovih ideja.

Kant je vrednovanje znanja i moći razuma proglasio jednom od najznačajnijih zadaća filozofije. Međutim, on je vrijednost percepcija teorijskog razuma prihvatio samo u granicama empirijskih nauka i matematike i oblasti koje su njima na usluzi. Prvi teški udarac metafizici došao je, dakle, iz reda racionalista, ma koliko je ranije Hume, kao istaknuta ličnost škole empirizma, započeo s napadima na nju. Te napade će kasnije u još ozbiljnijem opsegu nastaviti pozitivisti. Na ovaj način precizan utjecaj epistemologije na druge filozofske oblasti i razlozi propasti zapadne filozofije izlaze na vidjelo.

 

Znanje u islamskoj filozofiji

Nasuprot oscilacijama i krizama koje su, posebno u oblasti epistemologije, nastajale u zapadnoj filozofiji, tako da ni nakon dvadeset pet stoljeća života zapadna filozofija ne samo da nije zadobila čvrst i snažan temelj već se prije može reći da je njena osnova postala još nesigurnija, islamska filozofija je neprestano zadržavala svoju jačinu i postojanost i nikad nije postala žrtvom nesigurnosti, preokreta i krize. Uprkos nekim suprotstavljenim stremljenjima koja su povremeno postavljala izazov islamskim filozofima, oni su zadržali svoje učenje da je razum osnova za rješavanje metafizičkih problema. Bez potcjenjivanja značaja osjetilnih iskustava, ili poricanja značaja eksperimentalne metode u prirodnim naukama, oni su ustrajali na primjenjivanju racionalne metode kod filozofskih problema. Suprotstavljanje neistomišljenicima i hvatanje u koštac s dijalektičarima ne samo da nije činilo islamske filozofe slabim, štaviše, služilo je upravo jačanju i uvećavanju njihovih sposobnosti. Iz tog je razloga stablo islamske filozofije raslo i postajalo svakodnevno sve plodnije. Postalo je čak otporno i imuno na napade neprijatelja. Ono je sada potpuno sposobno braniti ispravne pozicije i poraziti konkurente.

Pravci koji su manje ili više suprotstavljeni filozofiji imaju dva glavna izvora. Jedan je od strane onih koji su smatrali da neki rasprostranjeni filozofski stavovi nisu u skladu s doslovnim tumačenjem Kur’ana i tradicije, te su se, iz straha da širenje filozofije ne oslabi vjerska učenja među ljudima, takvim stavovima suprotstavili. S druge strane, oni naklonjeni gnozi naglašavali su značaj duhovnog putovanja i bojali se da bi filozofske sklonosti mogle voditi zanemarivanju puta gnoze i slabljenju srčanog napretka. Zato su ignorirali filozofiju, tvrdeći da je noga racionalista drvena.[2]

Treba uvidjeti da pravoj vjeri kao što je islam nikada neće doći prijetnja od filozofskih misli. Uprkos svim nedostacima ili zastranjenjima koje filozofi mogu imati, filozofskim razvojem i dozrijevanjem te prolaskom kroz fazu sirovosti i naivnosti, zbilje islama će preuzeti vođstvo i njihova istinitost će kroz filozofska naučavanja postajati sve očitija. Filozofija se pokazuje kao vrijedna i nezamjenjiva sluškinja islama, kroz objašnjavanje njegovih uzvišenih učenja, s jedne strane, i njegovu odbranu od izopačenih i neprijateljskih škola mišljenja, s druge strane – kao što je to prije činila i činit će na još bolji način, ako Bog da.

Duhovno i gnostičko putovanje nipošto nije u sukobu s božanskom filozofijom, već mu takva filozofija pomaže i ono se okorištava njome, kao što je objašnjeno kada je bilo govora o odnosu filozofije i gnoze. Mora se priznati da je u cijelosti ova vrsta suprotstavljanja bila korisna za sprečavanje jednostranosti, odlaska u jednu ili drugu krajnost (pretjerivanja ili zapostavljanja), kao i za utvrđivanje granica svake od njih.

Zbog jakog, postojanog i nepokolebljivog položaja razuma u islamskoj filozofiji, nije se javila nužda za detaljnim istraživanjem problema znanja kao neovisne grane filozofije na metodičan i sistematičan način. Bilo je tek nekoliko razbacanih problema o znanju u različitim poglavljima logike i filozofije, naprimjer, u jednom poglavlju koje se odnosi na učenja sofista, gdje se ukazuje na njihovu neispravnost, i u drugom poglavlju gdje su objašnjene vrste nauka i njihove presudbe. Čak ni pitanje umske egzistencije (wodžūd-e źehnī), čije je mjesto pogodno za postavljanje problema znanja, nije unaprijeđeno u neovisan problem do Ibn Sinaa. Čak ni nakon toga pitanje znanja nije bilo opsežno ispitivano i istraživano.

Međutim, imajući u vidu sadašnje uvjete, danas kada je zapadna misao skoro potpuno prodrla u naše kulturno-vjersko okruženje, dovodeći u pitanje mnoge priznate sudove (mosallamāt) božanske filozofije, filozofski problemi se više ne mogu ograničavati u svoje ranije okvire – i rasprave se više ne mogu voditi na tradicionalan način – pošto taj način nije samo spriječio razvoj filozofije kroz međusobnu razmjenu s drugim školama mišljenja, nego je i naše intelektualce koji se upoznaju sa zapadnom mišlju učinio pesimističnim u pogledu islamske filozofije, stvarajući time uobrazilju da je islamska filozofija izgubila svoju učinkovitost i da je nemoćna boriti se s drugim filozofskim školama. Zato se iz dana u dan njihova sklonost stranim kulturama uvećava, uz strašne posljedice.

Nastavak: Definicija epistemologije

---