13.
Kažimo sada još nešto što je u vezi s prethodnom lekcijom: Ibn Sina u svom poznatom djelu “Šifa” na jednom mjestu spominje da bi ljudska pljuvačka, ako bi se našla u ustima zmije, na zmiju djelovala kao otrov, naročito ako se radi o pljuvački postača.
U okviru naše rasprave o pojmovima dobra i zla vrijedi razmisliti o ovome. Pretpostavimo da je ova Ibn Sinaova konstatacija tačna, pa se upitajmo kako to da pljuvačka čovjeka, koja je od velikog značaja za normalno funkcioniranje ljudskog organizma, u ustima zmije znači otrov? Dakle, nešto što je za čovjeka sušto dobro, za zmiju je otrov, odnosno zlo. S druge strane, zmijski otrov poguban je po čovjeka, dok za zmiju taj otrov znači dobro bez koga ne bi mogla opstati.
Možemo, dakle, slobodno kazati da su dobro i zlo sasvim relativni pojmovi i da je nešto dobro ili zlo tek u usporedbi ili nekoj relaciji s nečim drugim, a ne samo po sebi.
Naprimjer, čovjek uživa u lijepom mirisu. Međutim, ako istim tim mirisom nakadimo kuću, komarci će iz nje bježati. Ili, kupanje je zasigurno prijatna i korisna stvar, no čovjeku koji je jako prehlađen kupanje će štetiti.
I, zaista, uvijek tako. Jedna te ista stvar, zavisno od situacije, stanja ili onog ko je promatra, korisna je ili štetna. Znači, nijedna egzistencija nije po svojoj biti dobra ili zla. Tek u odnosu spram neke druge egzistencije možemo govoriti o ovim terminima. Ono što je za nas ovdje najvažnije jeste da postoji zaključak da ne postoji ništa što je po svojoj biti zlo.
U svijetu se, doista, dešava ono što nazivamo nepogodama: oluje, poplave, zemljotresi, odroni zemljišta i slično. Međutim, razmislimo li podrobno, uvidjet ćemo da u ukupnom poretku svijeta sve te pojave imaju svoje neizostavno i bitno mjesto. Sasvim je druga stvar što bujica, slijevajući se s planine, naiđe na nečiju kuću i ošteti je. Tad kažemo da je bujica nanijela štetu tom čovjeku, jer mu je uništila dom. Međutim, zlo je u svakom slučaju relativan pojam i ne postoji u apsolutnom obliku.
14.
Uglavnom, dosad smo u dobroj mjeri pojasnili da niti jedan egzistent, sam za sebe, nije niti manjkav niti po čemu loš. Tek u usporedbi jedne egzistencije s nekom drugom možemo govoriti o manjkavosti ili zlu.
Također, neće biti teško zaključiti da, iako ništa samo po sebi nije manjkavo, doli u slučaju kad se usporedi s onim što je savršenije od njeg, ipak je vrijednost potpunosti neupitna.
Naprimjer, niko neće poželjeti da ubere voćku prije nego što ona sazri. Ili, sve dok se majstor ne izvješti u svom zanatu, on neće imati mušterija. Znamo da postoji mnogo ljudi koji se, recimo, bave kaligrafijom, ali nije previše onih čija su imena svima poznata i čiji su radovi na visokoj cijeni. Mnogo je i onih koji su se okušali u poeziji, ali slava je pripala nekolicini, poput Firdusija, Hafiza, Sadija, Rumija ili Nizamija. Malo je onih koji su bili takvi majstori riječi poput Baba Tahira Urjana, čiji stihovi se danas često citiraju i mnogi misle da se radi o narodnoj mudrosti. U svakom slučaju, ko god je u svom poslu dosegao savršenstvo, prije ili kasnije je postao čuven ili omiljen.
Ili uzmimo za primjer jednog dobrog liječnika. On može doći u grad u kome je potpuni stranac, ali nakon što počne liječiti bolesne i nakon što objelodani svoje znanje, postat će svima poznat i ljudi će se utrkivati u tome da se upoznaju s njim i steknu njegovu naklonost.
Da je Tomas Edison posvetio svoj život razbibrizi, svijet bi danas bio uskraćen za mnoštvo izvanrednih pronalazaka. Ono što je za nas bitno jeste da se doista ponašamo kao odrasli ljudi, da dokažemo da smo i duhovno, a ne samo tjelesno, zrele osobe. Nastojimo zato da svako naše danas bude bolje od našeg jučer.
S perzijskog preveo: Muamer Kodrić