15.
Izvedimo sada iz naše rasprave o dobru i zlu još jedan zaključak: Svaka stvar je u svojoj biti dobra, a zlom se naziva tek pri usporedbi s nečim drugim ili u odnosu na neki drugi egzistent. Spominjali smo primjere, vidjeli smo kako različiti ljudi različito reagiraju na vjetar i kišu, te smo zaključili da u poretku svijeta sve ima svoje mjesto.
Zaključili smo i da je žaliti se na vrijeme, ili ga čak i psovati, odraz ljudske gluposti i maloumnosti. Ustvari, radi se o ljudima koje zanima samo lična korist, pa je za takve sve što se kosi s njihovom željom obavezno loše. Kao da misle da bi se čitav sistem Univerzuma sa svojim principima trebao izmijeniti zarad njihovih sitnih ljudskih želja.
Znajmo da se mi ne možemo uplitati u principe na kojima svijet počiva. Oni su takvi kakvi jesu, sviđalo se to nama ili ne, i nemamo se prava žaliti na ustroj svijeta. Odlučimo, zato, čvrsto da ćemo se ubuduće kloniti ružnih riječi u vezi s vremenom i prirodnim zakonima. Možda takva odluka otvori u našim srcima neka nova unutrašnja znanja. Ako ništa drugo, kloneći se takvih riječi, nećemo ponavljati ono što govore neznalice i maloumnici.
Vratimo se opet onom našem primjeru s poljoprivrednicima, Ako malo razmislite, bit će jasno da svi oni imaju potrebu jedan za drugim. Jedan gaji pšenicu, a drugi pamuk. I tako je s ljudima općenito: neko je klesar, neko staklorezac, a neko podučava ljude pisanju i čitanju. Svako od njih jedan je organ u tijelu zajednice i svi su ovisni jedan o drugome.
Zar svi ljudi nisu u službi jedan drugome? Zar u službi društvu nije i zemljoradnik i trgovac, i policajac i liječnik, i taksista i pilot, i vojnik i pekar? Svi smo mi ovisni o drugim pojedincima u okviru zajednice. To je dovoljan razlog da druge poštujemo. Bez obzira šta ko misli, lahko je dokazati da je potrebno drugim ljudima ukazivati ljubav i poštovanje. Uostalom, u narednim lekcijama pružit ćemo odgovore na sva pitanja i primjedbe u vezi s ovim stavom.
16.
U prethodnim lekcijama dotakli smo se problema kretanja, pa ćemo mu se sada ponovo vratiti. Svi znamo šta se podrazumijeva pod paralelnim linijama. To su, dakle, dvije uporedne linije između kojih je čak, ako zamislimo da one sežu do u beskonačnost, razdaljina uvijek ista. Drugim riječima, kao što to i slika prikazuje, radi se o linijama koje se nikad ne sijeku.
A________________________
B________________________
No, upitajmo se sada da li možemo kazati da je paralelnost linije A i linije B nastajala postepeno? Da li je, dakle, linija A postepeno dolazila u uporedan položaj s linijom B? Naravno, lahko je zaključiti da ni o kakvoj postepenosti ovdje ne može biti govora. Nemoguće je zamisliti bilo kakvo vrijeme u kome su dvije linije postale paralelne. Paralelnost se, znači, ovdje javila trenutno, odnosno nije joj prethodilo nikakvo drugo stanje.
S druge strane, postoje egzistenti koji postepeno nastaju, odnosno prelaze neki razvojni put. Košpica breskve posađena u zemlju prvo proklija, izbaci izdanak, listove, rodi zametkom voćke koji postepeno sazrijeva, e da bismo naposljetku ubrali zreo plod. Plod, znači, nije nastao odjednom, već se radilo o postepenom sazrijevanju, razvojnom putu do dosezanja potpunosti. Ovakav razvojni put nazvali smo pokretom. Odnosno, stablo, naprimjer, možemo nazvati vremenskim egzistentom, s obzirom na vremenski period poteban da ono ostvari svoje kretanje do potpunosti. Svakako, samo vrijeme kao pojam nismo proanalilzirali i definirali, što ćemo u narednim lekcijama obavezno morati učiniti. Zamislimo sada kamen koji je neko s vrha brijega zakoturao u dolinu. Taj kamen je, znači, u kretanju. To njegovo kretanje nečim je uvjetovano, odnosno prije ga nije bilo. Kamen je u ovom slučaju objekt kretanja, jer, da nije kamena, ne bi bilo niti tog kretanja.
S perzijskog preveo: Muamer Kodrić