9.
Iz dosadašnjih rasprava zaključili smo da sve ono što se kreće ka svojoj konačnosti ili potpunosti nije slučajno, te stoga posjeduje neku vjeru ili uvjerenje. Ovo možemo definirati i kao deveti postulat koji izvodimo. Sve ono što kretanjem doseže svoju potpunost posjeduje neko uvjerenje. A sada je red da kažemo nešto o kretanju i onom što se kreće. Sve ono što je u kretanju zasigurno teži nečemu, inače kretanje ne bi imalo smisla. Nakon što ono što se kreće dosegne svoju konačnost, kretanje prestaje.
Uzmimo za primjer čovjeka koji se nekamo uputio. Nakon što čovjek stigne do svog odredišta, kretati se dalje u tom smjeru bilo bi besmisleno. U prethodnim lekcijama kazali smo da je potpunost obilježje egzistencije, odnosno da je sama egzistencija potpunost. No, ono što se kreće, premda je i samo egzistencija, kreće se ka nekoj potpunosti koja je, opet, egzistencija. Dakle, može se zaključiti da se ono kreće od nedostatka ka savršenoj egzistenciji, bolje kazano od potpunog ka potpunijem.
Naprimjer, učenik posjeduje izvjesno znanje, talenat i sposobnosti, koje su u smislu onog što on zna potpune. Ali, u usporedbi sa stupnjem višim od njegovog, radi se o nepotpunosti. U tom smislu učenik se kreće od nesavršenog ka savršenom. Znači, ono što je nedostatno nastoji učiniti potpunim, a ono što je potpuno još potpunijim. Opet, sve ono čemu teži je egzistencija, jer nemoguće je težiti ka neegzistenciji, iz neegzistencije se ništa ne može izvesti i ona ne može biti nikakav cilj ili konačnica. Dakle, sve potpunosti su egzistencije. Ako kažemo da znanje postoji, time kažemo da je znanje egzistencija.
Ovdje se nameće jedno pitanje. Naime, mi vidimo da su sve stvari pojedinačno u kretanju ka svojoj potpunosti. No, pretpostavimo da postoji biće koje u sebi objedinjuje potpunost svih egzistencija, drukčije kazano, biće koje posjeduje apsolutnu potpunost. Da li možemo kazati da se i ono nalazi u kretanju?
Odmah na početku mora se reći da je kretanje nezamislivo za takvo biće. Ukoliko se radi o apsolutnoj egzistenciji, biću koje u sebi objedinjuje egzistencije, onda, jedino je domislivo to da se sve egzistencije kreću k njemu kao svojoj konačnici. Međutim, kažemo li za takvo biće da je apsolutno statično, jesmo li upravu? Iako se ovom biću ne može pripisati kretanje, ne može se govoriti niti o apsolutnom mirovanju. Da bismo pružili valjan odgovor na ovo pitanje, nužno je mnogo razmišljanja, što ćemo u narednim lekcijama i učiniti.
Zadovoljimo se sada izvođenjem tri nova postulata:
- Znanje je egzistencija
- Kretanje postoji kod onog što ne posjeduje potpunost.
- Egzistenciji koja je apsolutna potpunost kretanje se ne može pripisati.
10.
Saznali smo da se ono što se kreće, kreće ka potpunosti ili savršenstvu. Znači, kretanje je zasnovano na potrebi. Ono što se kreće čini to iz potrebe, a ta potreba jeste vlastita potpunost.
S obzirom da se ono što se kreće nalazi u pokretu kako bi ostvarilo viši stupanj potpunosti, a kako je, znamo, potpunost egzistencija, onda moramo kazati da su neke egzistencije konačna potpunost drugih egzistencija. Odnosno, pojedine egzistencije su krajnji cilj onih egzistencija koje su niže od njih. Mislimo da je ovo dovoljno jasno.
Naprimjer, učenik na jednom stupnju znanja ne kreće se, kroz svoje stjecanje novog znanja, ka stupnju učenika koji je po svom znanju jednak s njim, nego ka stupnju znanja onog ko je od njeg učeniji, odnosno potpuniji. Dakle, sve se kreće ka onoj egzistenciji koja je potpunija i koja nema nedostatnosti egzistencije koja se kreće.
Ovdje moramo prihvatiti da je egzistencija učitelja iznad učenikove. Pa onda, zar sve egzistencije pri svom kretanju nisu usmjerene ka egzistenciji višoj i potpunijoj od njih? Svakako da jesu. Otud možemo prosuditi da se egzistencije odlikuju stupnjevitošću, odnosno da su neke egzistencije višeg stupnja nego neke druge.
Sad dolazimo do narednog pitanja: Da li ta razlličitost po stupnjevima, odnosno ovakva podjela, važi za sve egzistencije? Potom, slažemo se da su neke egzistencije krajnja potpunost drugih egzistencija. No, da li se ovaj slijed po kome je jedna egzistencija potpunost neke druge negdje završava ili je beskonačan? Ukoliko ima svoj kraj, onda ta konačna egzistencija mora biti potpunost potpunosti svih drugih egzistencija, i to takva da je nijedna druga egzistencija nikad ne doseže. S obzirom da je kretanje zasnovano na potrebi, ova egzistencija će u suštini biti potreba svih drugih egzistencija, dok ona sama nema nikakve potrebe. Preostaje još jedno pitanje: Ko je pokretač egzistencije na njenom putu od nedostatnostii ka potpunosti? Odnosno, prihvatimo li da ono što se kreće kretanje čini usljed vlastite manjkavosti, želeći ostvariti svoju potpunost, pitamo se postoji li neko ko ga potiče na to kretanje ili ga ono samo po sebi otpočinje?
S perzijskog preveo: Muamer Kodrić