Postavlja se pitanje da li je duša supstancija ili akcidencija? Prethodno smo rekli da je duša ta koja upravlja tijelom i daje mu život. Duša i tijelo u prirodi tvore jednu osobu, jednu jedinku. Čovjek ima dušu ima i tijelo. Oboje zajedno čine čovjeka. Životinja ima dušu i tijelo, duša i tijelo čine životinju. Isto je i sa biljkom, ona ima stablo, fizičko tijelo i ima vegetativnu dušu. Ta duša i to tijelo čine biljku biljkom. Zato moramo govoriti o stanovitom sjedinjenju duše i tijela u jednoj osobi, jednoj jedinki. O takvom sjedinjenju možemo govoriti i za slučaj kamena. Tijelo i osobina biti kamenom te čvrstoća kamena čini kamen. Isto kao što je bjelina ovog papira sjedinjenja sa papirom.
Postavlja pitanje: da li je duša sjedinjena s tijelom na način na koji je bjelina papira sjedinjena s papirom ili na način na koji je kamenitost kamena sjedinjena sa tijelom kamena? Na ovo pitanje mislioci su dali različite odgovore. Neki su kazali da je zbilja duše akcident i da je ona akcidentalna tijelu kao što je bjelina akcidentalna papiru. Međutim, muslimanski filozofi su, uglavnom, mišljenja da je odnos duše i tijela sa ovog aspekta poput odnosa kamenitosti kamena i tijela kamena. Dakle oboje su supstancije.
Neki učenjaci pogotovo u prirodnim naukama i filozofi materijalističkog učenja tvrde da je duša u stvari osobina tijela, obilježje tijela. Oni su kazali da je tijelo ustvari organizam, a taj organizam ima dušu koja je njegovo svojstvo, odnosno obilježje i u odnosu na njega je akcidentalna. Drugim riječima, ako je jedna materija u svom razvoju doživjela takav nivo sofisticiranosti, ona na određenom nivou pokazuje znakove života, pokazuje se vitalnom. Dakle, život je osobina određene materije. Neki suvremeni psiholozi smatraju da je duša kontinuitet slika koje čovjek percipira u svojim perceptivnim moćima. Duša se manifestira u tim slikama koje smo spomenuli i duševnim stanjima, osjećanjima, emocijama itd. Kao što je ljubav i tome slično jedno od duševnih stanja, tako je i sama duša jedno od stanja našeg bića, ništa više. Naravno, niti prirodoslovci, niti materijalistički filozofi, niti psiholozi nisu razmatrali ovo pitanje sa onog aspekta o kojem mi ovdje govorimo. Oni se nisu pitali da li je duša supstanca ili akcidencija, ali njihova objašnjenja navode na zaključak da su oni vjerovanja da je ona akcidencija u odnosu na tijelo. Drugim riječima, ako bismo definicije supstancije i akcidencije primjenuli na njihova objašnjenja i na njihovo učenje o duši, došli bismo do tog zaključka da je duša akcident u odnosu na tijelo.
Trenutno ćemo zanemarit ove rasprave i prisjetiti se da su prirodoslovci u ranijim razdobljima vjerovali ili prihvatali tezu o postojanju duše, ne samo za čovjeka nego i za druga živa bića. Oni su tvrdili da duša ima različite učinke koji se manifestiraju u spoljašnosti. Međutim, oni su dušu smatrali kvalitetom, jednim od kvaliteta tijela i materije. Ustvari, prema njihovom mišljenju duša je temperament. Po njihovom mišljenju, kada govorimo i analiziramo stavove prirodoslovaca u tim drevnim razdobljima razvoja ljudske misli, tijela su građena od četiri elementa: zemlje, zraka, vatre i vode. Svaki od ova četiri osnovna elementa ima sebi svojstven kvalitet i kakvoću. Kvalitet i osobina vode je vlažnost. Osobina zemlje je čvrstoća. Osobina zraka je hladnoća. Osobina vatre je toplota. Kada se ta četiri elementa kombiniraju u različitim kombinacijama na različite načine tvore različite temperamente. Dakle, taj proces rezultira dakle različitim temperamentom. Navest ćemo još jedan primjer:
Ako malom djetetu naveče damo kiselo mlijeko u većoj količini, to će imati određene posljedice. Prvo, dijete će brzo da ovlada san, a kao drugo, mokrit će u krevetu. Da se to ne bi desilo, djetetu pored kiselog mlijeka majka treba da pojede i grožđice. Grožđice neutraliziraju negativne posljedice kiselog mlijeka, odnosno uravnotežuju uticaj hrane na djetetov organizam. Jogurt zajedno sa suhim grožđem tvori jedan utjecaj na organizam koji je potpuno različit od onog koje bi tvorilo samo kiselo mlijeko.
U svakom slučaju, ta četiri osnovna elementa u svojim kombinacijama tvore različite učinke i njihovi spojevi se manifestiraju kroz različite temperamente. U onoj stvari u kojoj preovladava element vatre, ta stvar će imati topliji temperament. Sa stanovišta ovih starih prirodoslovaca duša je jedan takav kvalitet koji je nastao spajanjem tih elemenata.
Ovo što nas ovdje sada zanima je njihov stav da je duša kvalitet koji je nastao spojem ta četiri elementa. Po mišljenju filozofa stvari ne stoje tako, duša nije tek kvalitet i temperament tijela. Dalje, po mišljenju filozofa duša je supstanca, a nije akcident. Temperament o kojem su govorili stari prirodoslovci je akcident i nije supstanca. Dokazujući svoju tezu po kojoj je duša zbiljski supstanca, a ne akcident, filozofi su ponudili različite argumentacije.
Prvi argument o supstancijalnosti duše
Prvi njihov argument je taj da duša ima različite učinke u vanjskom svijetu. Duša je prvo savršenstvo za tijelo, a one vrste kojima je duša prvo savršenstvo su supstance. Ona vrsta koja je supstanca i ima svoje prvo savršenstvo, tj. dušu, i to njeno prvo savršenstvo je supstanca. Drugim riječima, biljke, životinje i čovjek su tri vrste i svaka od njih spada u supstance. Biljka egzistira i ima dakle subzistentan bitak. Isto je i sa čovjekom i životinjom. Prethodno smo rekli da je supstanca svako biće sa subzistentnim bitkom, dakle biće koje postoji po sebi. Biljke, životinje i ljudi su supstance.
A šta je njihovo prvo savršenstvo, ono što ih čini tim zasebnim vrstama? Da bi nešto vrstu činilo vrstom to nešto mora biti supstancom, jer su one supstancijalne vrste. Stoga, akcident ne može biti izvorom vrsnosti neke vrste koja je sama supstanca, odnosno ne može mu biti prvo savršenstvo. Šta je ono što čovjeka čini ljudskom vrstom? Rekli smo da je to ona osobina racionalnosti, sposobnost percepcije ili mišljenja što čovjeka čini vrstom. Vrsta koja je supstancija, a nije akcident, i ta osobina mora biti supstancom da bi činila vrstu vrstom, u ovom slučaju čovjeka. Ta osobina koja je precizno govoreći vrsna razlika za čovjekova i ona mora biti supstancom da bi mogla biti vrsna razlika za čovjeka. Rekli smo da ono što životinju čini životinjom je osjetilnost i voljno kretanje, i to je njeno prvo savršenstvo, vrsna razlika životinje koja mora biti supstanca. Dakle prvo savršenstvo ili vrsna razlika one vrste koja je sama supstanca, također mora biti supstanca.
Ovdje bi se moglo prigovoriti ovoj tezi, odnosno ovoj argumentaciji na sljedeći način. Neko bi mogao kazati da se ovaj argument o substancijalnosti duše temelji na tezi po kojoj je duša prvo savršenstvo tijela, dakle vrsna razlika tijela. Ako neko ne prihvata ovu definiciju, koja je uvod u zaključak do kojeg se došlo, ne može prihvatiti ni ovaj argument. Osim toga, postoji još jedan problem u ovom dokazu, a on je u sljedećem: Crn je prvo savršenstvo ove crne stvari. Je li neka crna stvar crna bez da ima crnilo. Da bi neka crna stvar bila crna stvar, čini je crna boja.
Navest ćemo još jedan primjer. Može li otac biti otac bez očinstva. Ne može. Stoga je i očinstvo prvo savršenstvo oca u ovom smislu o kojem govorimo, a možemo li prihvatiti da je crnilo supstanca ili da je očinstvo supstanca. Naravno da ne možemo, ali ova crna stvar je supstanca ili ovaj otac je supstanca, a crnilo i očinstvo je akcident. Kao što je i crnilo za ovaj mikrofon akcident, možda je i duša u odnosu tijelo akcident.
Dakle prigovor glasi: Ne mora značiti da je duša supstanca, ako ona zajedno sa tijelom čini ljudsku osobu koja je supstanca, kao što smo to vidjeli na primjeru očinstva i oca, crne boje i ovog mikrofona itd.
Međutim, filozofi dali odgovor na ova dva prigovora. Jedan se tiče definicije duše, a drugi je ono što ćemo u nastavku reći. Prvo što se tiče definicije, odnosno prigovora koji se temelji na upitnosti definicije. Taj prigovor je sam po sebi neprihvatljiv. Ne možemo definiciju dovoditi u pitanje. Jer to bi bilo isto kada bi neko kazao ja ne prihvatam definiciju oca ili očinstva po kojoj je otac onaj koji ima dijete. Ovaj prvi prigovor koji se odnosi na neprihvatanje definicije se ne može prihvatiti.
Posvetimo se ovom drugom prigovoru. Vidjet ćemo da i on nema utemeljenja. Rekli smo da imamo dvije vrste štastva: stvarna, zbiljska i irealna. Kamen je jedno zbiljsko realno štastvo i supstanca je. Isto je i sa bjelinom. Bjelina je jedno zbiljsko realno štastvo, ali ona je akcident, a ne supstanca. A šta je sa bijelim kamenom, je li on kao cjelina jedno novo zbiljsko realno štastvo ili nije? Bijeli kamen nije jedno novo realno štastvo u odnosu na ona dva već postojeća: bjelinu i kamen. To je, ustvari, novo štastvo koje mi zovemo bijelim kamenom apstrahirano iz spoja bjeline i kamena. Međutim, odnos duše i tijela nije takav. Duša i tijelo u vanjskom svijetu čine jedno zbiljsko realno štastvo. Dakle čovjek u vanjskom svijetu je jedna realna jedinka i njegova zbilja je njegova duša, ali ima i tijelo. Tijelo i duša čine čovjeka koji je jedno zbiljsko štastvo. Greška i neutemeljenost ovog prigovora potiče iz toga što su oni koji su demonstrirali ovaj prigovor na argumentaciju o susptancijalnosti duše zamijenili odnosno, odnosno napravili previd i nisu uzeli u obzir razliku između jednog realnog i apstrahiranog štastva koje nema svoju realnost u vanjskom svijetu. Stoga, ako imamo jedno zbiljsko substancijalno štastvo koje je supstanca u vanjskom svijetu, i njegovo prvo savršenstvo, njegova vrsna razlika također mora biti supstanca.
Drugi argument o substancijalnosti duše
Drugi argument filozofa o substancijalnosti duše lakše je razumljiv i jednostavniji je, a odnosi se na vitalne učinke duše. Sasvim je jasno da biljka ima tragove života. Biljka se hrani, razvija i reproducira. I to su njene esencijalne osobine bez kojih ne bi mogla opstati. To su dakle vitalna obilježja biljke. Uz ova tri, životinja ima još dva esencijalna obilježja, a to su osjetljivost i voljno kretanje. Te dvije osobine su, također, esencijalne za životinju. Čovjek osim ovih pet ima još dva esencijalna obilježja, a to je mišljenje i percipiranje univerzalija i slobodan izbor. Sve su to esencijalne osobine biljke, životinje i čovjeka. Tri kod biljke, pet kod životinje i sedam kod čovjeka. Ono što je esencijalna osobina nekog bića je ono po čemu to biće opstoji. Biljka, životinja i čovjek su po svojoj biti supstance, a ono po čemu neka supstanca opstoji mora i samo biti supstanca. I otuda je duša supstancija, a ne akcident.
Treći argument o supstancijalnosti duše
Treći dokaz filozofa je malo ranjiviji u odnosu na ona dva. Prvo ćemo demonstrirati ovaj argument, a onda ćemo reći u čemu je on ranjiv i kako mu se može prigovoriti. Argumentacija je sljedeća: Ljudska i životinjska duša su nematerijalni, a nematerijalnost je iznad supstancijalnosti, pa je otuda i duša koja je nematerijalna sigurno supstancija. Međutim, ovaj argument se ne može koristiti za vegetativnu dušu zato jer smo već ranije kazali da se ne može sa sigurnošću tvrditi da vegetativna duša ima obilježje nematerijalnog. Čak se ovaj argument ne može primjeniti ni za životinjsku dušu, ako bismo imali na umu peripatetičku teoriju, recimo, od Ibn Sine. Ovaj argument bi se mogao prihvatiti jedino na temelju Mulla Sadraovog učenju i to samo na životinjsku i ljudsku dušu, a ne vegetativnu, jer Mulla Sadra je dokazao da je i životinjska duša nematerijalna.
Međutim, da li je temeljna teza ovog argumenta uopće tačna prema kojoj je svako nematerijalno biće supstanca? Drugim riječima, da li je nematerijalnost iznad supstancijalnosti? Ova teza je oboriva, jer mnogo je stvari koje su nematerijalne, ali nisu supstance. Stoga nematerijalnost nije iznad supstancijalnosti.
Kasnije ćemo mi posebno govoriti o nematerijalnosti duše. Jedan od puteva ili načina dokazivanja nematerijalnosti duše je nematerijalnost znanja. Pa ćemo kazati, budući da je znanje nematerijalno i duša je nematerijalna. Međutim, kakav je odnos znanja i duše? Šta je znanje o duši? Da li je znanje kvalitet ili stanje duše?
Našli smo da postoji biće koje je nematerijalno, ali nije supstanca, a to je znanje. Otuda nematerijalnost ne može poslužiti da bi se dokazalo da je nešto i supstanca ako je i nematerijalno.
Četvrti argument o supstancijalnosti duše
Duša percipira svoja stanja i svojstva. Dakle, duša je ta koja percipira i ima tu sposobnost, a svako biće koje je perceptor ima subzistentni (samostojni) a ne inherentni bitak. Shodno rečenom možemo ustvrditi da je duša subzistentno biće, tj. supstanca. Jer da duša nije supstanca bila bi akcident – a akcident je ono što postoji za drugog i po drugom, dakle bila bi inherentno biće – i tada ne bi mogla percipirati svoja stanja. Zapravo, u tako zamišljenom slučaju ono subzistentno biće kojem je duša inherentna trebalo percipirati ta njezina stanja. Međutim, duša sama percipira svoja stanja, a ne neko drugo biće kojem je ona inherentna. Dakle, duša je supstanca, ne akcident. Ovdje se može iznijeti određeni prigovor i te prigovore treba analizirati i eventualno odbaciti.
Prvi prigovor bi bio sljedeći: Mi imamo dušu i imamo tijelo i oboje su supstanca. Duša treba tijelu i tijelo treba duši. Ovdje imamo zatvoreni krug. Rekli smo nešto što je nemoguće, jer smo došli u stanje apsurda i paradoksa i time smo narušili jedan od temeljnih principa u filozofiji i spoznaji.
Bjelina i papir su ujedinjeni. Bjelina ima potrebu za papirom, ali papir nema potrebu za bjelinom i u tome nema problema. Međutim, vi filozofi govorite kako su duša i tijelo sjedinjeni, ali na način da tijelo ovisi o duši i da duša ovisi o tijelu, pa ko o kome ovisi? Nemoguće je takav odnos uzajamne ovisnosti.
Filozofi su u odgovoru na ovaj prigovor rekli da ovo ne vrijedi samo za odnos duše i tijela već, ako ćemo biti cjepidlake, to možemo reći za svaki drugi vrsni oblik. Tako je isto sa kamenom, odnosno sa svakim tjelesnim oblikom poput kamena. Njegov oblik ovisi o njegovom tijelu i njegovo tijelo ovisi o njegovom obliku. Ali ta uzajamna ovisnost i potrebitost nije nemogući krug i paradoksalan, jer su različiti aspekti njihove ovisnosti, odnosno potrebitosti. Jedan treba drugoga, a drugi treba prvoga, ali iz različitih aspekata. Onaj paradoksalni zatvoreni krug, o kojem vi govorite, tiče se onog slučaja u kojem je i aspekt njihove uzajamne potrebitosti i ovisnosti isti. Tijelo ovisi o duši u svome postojanju, a duša ovisi o tijelu u svojoj objektivizaciji, u svom opredmećenju u vanjskom svijetu.
Kao recimo kod uzajamne ovisnosti osobe A o osobi B sa materijalnog i financijskog aspekta, a osobe B o osobi A sa aspekta znanja i nauke. Učitelj ovisi o svojim učenicima materijalno, a učenici ovise o svom učitelju o njegovom znanju. Takav odnos uzajamne ovisnosti nije nemoguć. Takav odnos uzajamne ovisnosti bi nemoguć da učitelj ovisi o učenikovom znanju i učenik ovisi o učiteljevom znanju. Odnos duše i tijela, zapravo odnos njihove uzajamne ovisnosti i potrebitosti je kao prvi slučaj. Duša ovisi o tijelu jer ima potrebu za tijelom u objektivizaciji svoga bitka u vanjskom svijetu, a tijelo ovisi o duši i ima potrebu za dušom u suštini svoga postojanja.