Preuzeto iz knjige “Osnove islamske filozofije” (lekcija 47), Fondacija “Baština duhovnosti”, Mostar, 2013
Prethodno: Materija i forma
Obuhvata:
Stavove filozofa o akcidentima
Kvantitet
Relativne kategorije
Stavovi filozofa o akcidentima
Kao što je ranije nagoviješteno, među filozofima je dobro poznato da je supstanca najviši rod i da je posebna kategorija koja ima razne vrste. Međutim, akcident nije specifična kategorija nego je općeniti pojam apstrahiran iz devet kategorija, a njegovo prediciranje svakoj od njih jeste akcidentalno, a ne bītsko.
Tri stava suprotna su ovome. Jedan je stav Mir Damada koji je smatrao da je akcident, poput supstance, kategorija i najviši rod a ono što su drugi uzimali akcidentalnim kategorijama, on je smatrao vrstama akcidenta. Drugi stav je da su kategorije supstanca, kvantitet, kvalitet i odnos, dok se druge akcidentalne kategorije, prema ovom stavu, smatraju vrstama odnosa. Konačno, stav Šejh Išraka (Suhravardija) jeste da se kategorije sastoje od četiri navedene plus kretanje.[1]
No, izgleda da su, prije svega, supstanca i akcident vrste sekundarnih filozofskih inteligibilija, od kojih se nijedna ne može smatrati najvišim rodom štastvene kategorije. Drugo, a što je obznanio Mulla Sadra, kretanje je ontološki pojam i sam nije kategorija, niti je uključen u bilo koju štastvenu kategoriju. Treće, mnogo onoga što se naziva objektivnim akcidentom i za što se drži da je kategorijom ili da je od njenih vrsta (uključujući svih sedam relativnih kategorija) jeste od apstrahiranih pojmova, a nijedan od njih ne spada među objektivne akcidente kako bi se smatrao neovisnom štastvenom kategorijom ili vrstom unutar kategorija.
Jasno je da predstava, kriticizam i pregled svih ovih stavova zahtijeva detaljniju raspravu, koja nije od neke koristi. Zato će za ovo biti dovoljan kraći osvrt.
Kvantitet
Kategorija kvantiteta definira se na sljedeći način: to je akcident koji je po sebi sposoban biti podijeljenim, a ograničenje po sebi koristi se kako bi se iz definicije isključile diobe ostalih kategorija, jer su njihove diobe podređene diobi kvantiteta.
Kvantitet se, u općenitom smislu, može podijeliti na: neprekidni (mottaṣel), to jest, geometrijski kvantitet i prekidni (monfaṣel), to jest, broj, od kojih svaki ima različite vrste o kojima se raspravlja u dvjema naukama, geometriji i aritmetici.
Treba primijetiti da filozofi prvim brojem smatraju broj dva, koji je djeljiv na dvije jedinice. Jedan se smatra izvorom brojeva, iako se ne drži vrstom broja. Izgleda da se s lahkoćom može prihvatiti da broj nije štastveni pojam i da u vanjskom svijetu ne postoji ništa što bi se nazvalo brojem nego da postoje jedino stvari koje su nositelji atributa bivanja jedinstvenim i mnoštvenim (pobrojanim). Naprimjer, kada se negdje locira individualna osoba, ništa pored njegove vlastite egzistencije, a što se zove jedinstvo, ne dovodi se u postojanje. Međutim, obraćajući pažnju na činjenicu da pored nje nema niko drugi, iz nje se apstrahira pojam jedan. Isto tako, kada se druga osoba smjesti pored nje, druga individua također je jedinicom, ali kada ih razmatramo skupa pojam dva pripisujemo njima, iako među njima ne postoji objektivan akcident po imenu broj dva. Napokon, kako jedan akcident (broj dva) može počivati na dva subjekta?! (Obrati pažnju!) I, također, kada treća osoba sjedne pored ove dvije, broj tri se apstrahira iz njih. Međutim, slučaj nije takav da se opredmećeni akcident nazvan dva uništi i da je drugi nazvan tri doveden u postojanje. Na isti način, kada razmatramo prve dvije osobe, njima pripisujemo broj dva, a kada jednu od njih razmatramo s novopristiglom osobom, nazivamo ih dvjema osobama.
Sljedeći dokaz da je pojam broja obzirnost (konvencionalne prirode) jeste da je on akcident samih brojeva, njihovih razlomaka i skupova i ako bi broj bio nešto opredmećeno, beskonačan broj bi se dogodio u ograničenim subjektima! Isto tako, brojevi se podjednako pripisuju nematerijalnim i materijalnim stvarima, zbiljskim i obzirnosnim. Treba li broj smatrati nematerijalnim akcidentom kada se pripisuje nematerijalnim stvarima, a materijalnim akcidentom kada se pripisuje materijalnim stvarima? Treba li broj smatrati zbiljskom stvari kada se pripisuje zbiljskim stvarima, a obzirnosnom stvari kada se isti broj pripisuje obzirnosnim stvarima? Ili, mogu li se za obzirnosne stvari uspostaviti zbiljski opredmećeni atributi i akcidenti?
Međutim, što se tiče neprekidnih kvantiteta, kao što je navedeno u raspravi o prostoru, oni su lica egzistencije tijela i nemaju postojanje pored postojanja tijela. Stručnim rječnikom složeno načinjavanje (dža‘l-e ta‘līfī) i neovisno stvaranje (īdžād-e mustaqellī) njima ne pripada, čak i ako je um sposoban smatrati ih neovisnim štastvima. Uzimajući u obzir ovu tačku, postoji smisao u kojem se oni mogu smatrati akcidentima tijela, ali akcidentima čija je egzistencija upravo egzistencija tijela, a sva njihova štastva postoje po jednoj egzistenciji. Drugim riječima, egzistencija ovih vrsta akcidenata jeste aspektom egzistencije supstanci.
Relativne kategorije
Za sedam od deset kategorija smatra se da posjeduju neku vrstu odnosa, pa se iz tog razloga nazivaju relativnim kategorijama (maqūlāt-e nesbī), a upravo su ih zato neki filozofi smatrali vrstama u kategoriji relacije ili suodnosa (nesbat jā edāfe). Relativne kategorije su sljedeće:
1. Kategorija relacije / suodnosa, koja se dobija iz događanja međusobne veze između dva egzistenta, podijeljena je u dvije vrste, one koje imaju saglasne strane i one koje imaju nesaglasne strane. Prva vrsta je poput suodnosa “bivanja bratom od” koja stoji između dva brata, ili suodnosa istodobnosti između dvije stvari koje postoje u isto vrijeme. Druga vrsta je poput suodnosa oca spram njegovog sina, ili suodnosa prioriteta i posteriornosti između dva dijela vremena, ili dvije pojave koje dolaze u postojanje u dva vremena.
2. Kategorija gdje (ajn = na kojem mjestu), koja se dobija iz odnosa između materijalne stvari i njenog prostora.
3. Kategorija kada (matā = u koje vrijeme), koja se dobija iz odnosa između materijalnog egzistenta i njegovog vremena.
4. Kategorija položaja (wad‘), koja se dobija iz međusobnog odnosa među dijelovima stvari, razmatrajući njihove smjerove, poput stanja stajanja, položaja u kojem su dijelovi tijela smješteni jedan iznad drugoga tako da je glava na vrhu, ili stanja ležanja, koje se apstrahira iz položaja dijelova tijela u kojem su oni smješteni jedan do drugoga u vodoravnoj formi.
5. Kategorija posjedovanja (džidah jā melk), koja se dobija iz odnosa jedne stvari prema drugoj, koja je manje-više obuhvata, poput stanja tijela prekrivenog odjećom ili glave prekrivene kapom.
6. Kategorija djelovanja (an-jaf‘al), koja govori o postepenom utjecaju materijalnog činitelja na materiju na koju djeluje, poput sunca koje postepeno zagrijava vodu.
7. Kategorija trpljenja (an-janfā‘el), koja govori o materiji na koju se djeluje a koja je pod postepenim utjecajem materijalnog činitelja, poput vode koja je postepeno zagrijavana od strane sunca.
Treba primijetiti da su sve ove kategorije, izuzev kategorije relacije, specifične za materijalne stvari, pošto je vremenitost i prostornost, to jest, posjedovanje vremena i prostora, specifično za materijalne stvari, a odnos između dijelova i razmatranje smjera zamislivi su jedino za tijela. Isto tako, obuhvatanje odjećom i sličnim svojstveno je materijalnim egzistentima. Također, postepeno utjecanje i bivanje pod utjecajem događa se između materijalnih stvari. No, kategorija relacije jeste zajedničkom između materijalnih i nematerijalnih stvari. Njeni primjeri mogu se naći među materijalnim stvarima, poput suodnosa iznad i ispod između dva sprata zgrade, a primjer suodnosa može se naći i između nematerijalnih stvari, poput predvječnog božanskog prioriteta (taqaddom-e sarmadī) naspram svih nematerijalnih stvari i vječne koegzistentnosti (ma‘ijjat-e dahrī) među intelektima. Isto tako, može se razmotriti suodnos u kojem je jedna strana nematerijalni egzistent a druga strana materijalni egzistent, poput ontološkog prioriteta nematerijalnog uzroka naspram materijalne posljedice.
Kako izgleda, nijedan od prethodno navedenih primjera nije primarni inteligibilni štastveni pojam. Najbolji razlog za ovo jeste da povezivanje jednog egzistenta s drugim ovisi o onome ko ih povezuje, ko ih međusobno poredi, a pojam ovisan o upoređivanju i povezivanju ne može govoriti o stvari koja je opredmećena i neovisna o umskim obzirima i stajalištima.
Naprimjer, odnos između dva brata, ili odnos između oca i njegove djece, nije opredmećena stvar koja postoji između njih. Radije, razmatranjem dvije individue, koje su došle u postojanje pomoću jednog oca i majke i koje dijele ovaj obzir, um apstrahira suodnos saglasnih strana nazvan bratstvo. Gledajući na oca kao na pripremni uzrok za pojavu njegovog djeteta a ne obrnuto, um apstrahira suodnos nesaglasnih strana nazvan očinstvo. Slučaj nije takav da se rođenjem djeteta javlja druga stvarna stvar nazvana suodnosom očinstva, a da se nakon rođenja drugog djeteta među djecom pojavljuje još jedna opredmećena stvar nazvana bratstvo. Isti takvi su svi pojmovi poput pojmova veći i manji, blizu i daleko, bliži i dalji, jednakost, istodobnost i sl., pojmovi koji se dobijaju upoređivanjem, i nijedan od njih nema opredmećeni uzor, iako svaki od njih ima specifičan izvor apstrahiranja, pošto se relativni i suodnosni pojmovi ne mogu pripisivati na proizvoljan način.
Među dokazima obzirnosti suodnosa jeste da se, s jedne strane, on primjenjuje na relaciju između Boga Uzvišenog i Njegovih stvorenja, dok, s druge strane, on stoji između dvije obzirnosne stvari, između egzistenta i neegzistenta, i između dvije stvari nemoguće egzistencije. Jasno je da Bog Uzvišeni ne može biti nositeljem nikakvog akcidenta, kao što ni obzirnosne, to jest, neopredmećene, a ni neegzistirajuće stvari ne mogu biti nositelji opredmećenih i objektivnih atributa.
Ispitujući ostale relativne kategorije postaje jasno da pored dvije strane odnosa, koje su izvorima apstrahiranja ovih pojmova, ne postoji nijedna opredmećena stvar po imenu objektivni odnos, a kamoli da se u subjektu javlja stanovita konstelacija usljed utjecaja odnosa. To što objektivne stvari prihvataju atribuciju ove vrste pojmova nije razlog njihove egzistencije kao opredmećenih uzora, a takav je slučaj sa svim sekundarnim filozofskim inteligibilijama.
Nastavak: Kategorija kvaliteta
Sažetak
1. U pogledu akcidenata postoje četiri stava:
a) Mir Damadov stav da je akcident, poput supstance, najviši rod i da ima ukupno devet vrsta akcidenata;
b) poznati stav da je svaka od devet akcidentalnih kategorija najviši rod i prediciranje akcidenta njima nije bītsko;
c) stav autora djela Baṣair ‘Amra bin Sahlāna Sāvadžija da su akcidentalne kategorije kvantitet, kvalitet i odnos, dok su druge relativne kategorije vrsta odnosa;
d) stav Šeja Išrka da se akcidentalne kategorije sastoje od tri navedene uz dodatak kretanja.
2. Pojmovi supstance i akcidenta spadaju među sekundarne filozofske inteligibilije i nisu rod nikakvom štastvu.
3. Pojam kretanja jeste pojam koji se apstrahira iz tekuće egzistencije i ne spada među štastvene pojmove.
4. Kvantitet je akcident koji je po sebi djeljiv.
5. Kvantitet se dijeli na dva opća dijela: neprekidni (to jest, geometrijski kvantitet) i prekidni (to jest, broj).
6. S gledišta filozofije, jedinica se smatra ishodištem brojeva a ne vrstom broja.
7. Broj se ne može smatrati objektivnim akcidentom niti da ima opredmećeni uzor, jer se dodavanjem jedinice drugoj jedinici među njima ne događa nikakva druga opredmećena stvar. Također, broj stvari se mijenja s različitim pogledima i obzirima.
8. Drugo svjedočanstvo da je broj obzirnost jeste što ga se jednako pripisuje nematerijalnim i materijalnim stvarima, kao i objektivnim, umskim i obzirnosnim stvarima.
9. Neprekidni kvantitet ustvari je lice egzistencije materijalne supstance i aspektom od njenih aspekata.
10. Relativne kategorije su relacija, gdje, kada, položaj, posjedovanje, djelovanje i trpljenje.
11. Kategorija relacije zajednička je nematerijalnim i materijalnim stvarima, ali ostale relativne kategorije specifične su materijalnim stvarima.
12. Relacija / suodnos dijeli se na dvije općenite vrste: suodnos saglasnih strana poput bratstva i suodnos nesaglasnih strana poput očinstva i majčinstva.
13. Nijedan od pojmova koje nazivamo relativnim kategorijama nije od štastvenih pojmova ili primarnih inteligibilija budući da svi uključuju pojam odnosa i nemaju odnos s opredmećenim uzorima.
14. Među onim što se navodi u prilog obzirnosti suodnosa spada i to da se, s jedne strane, on primjenjuje na Boga Svevišnjeg, a, s druge strane, na obzirnosne stvari pa čak i na nepostojeće i nemoguće entitete.
15. Obzirnost ovih pojmova nije u značenju da se oni besmisleno i proizvoljno mogu pripisivati različitim stvarima, nego u smislu da oni imaju izvore apstrahiranja, ali da sami nemaju opredmećene uzore.
16. To što objektivne stvari prihvataju atribuciju ove vrste pojmova nije dokaz njihove štastvenosti, baš kao što ni prihvatanje atribucije ostalih sekundarnih filozofskih inteligibilija nije dokaz postojanja njihovih opredmećenih uzora.
[1] Vidi: Suhravardī, Talwīhāt, str. 11.