O međusobnim utjecajima, kontaktim ili pak dodirima između Iranaca odnosno Arijevaca, koji su se doselili na teritorij iranskog platoa i Bosanaca odnosno Ilira i Slavena, koji su naseljavali i još uvijek naseljavaju područje na kom se danas proteže Bosna i Hercegovina ne može se govoriti prije perioda nove ere. Kako Iranci odnosno Arijevci tako i Bosanci odnosno Iliri i Slaveni pripadaju skupini Indoevropskih naroda, koji su u različitim historijskim epohama u više navrata zapljuskivali područje Evrope i Azije. Shodno tome, ovi narodi su kroz dugi niz stoljeća dijelili zajedničku povijest, kulturu, religiju, jezik i običaje koji su se s vremenom pod utjecajem vanjskih faktora disperzirali u gotovo sasvim različite kulturno-civilizacijske entitete sa svim onim što taj pojam podrazumjeva. No, uprkos djelovanju različitih faktora i sudjelovanja u različitim historijskim zbiljama na sasvim odvojenim geografskim meridijanima spomenuti narodi su začudo uspijevali sačuvati neke zajedničke vrijednosti, ideološko-religijske nazore, pa i jezičke specifikume.
Međutim, već u prvom milenijumu prije nove ere Iranci postaju globalni faktor i svojom vojnom, civilizacijskom i kulturnom dominacijom ostavljaju uticaj kako na području Bliskog istoka odnosno Mesopotamije i Egipta, tako i na području Male Azije i Grčke. Početkom nove ere taj uticaj se proteže mnogo dalje i djeluje mnogo intenzivnije ulazeći u sve pore rimskog populusa. S druge strane, Iliri, a kasnije Slaveni odnosno Bosanci zauzimaju mnogo nižu poziciju na ljestvici globalnog civilizacijsko-kulturnog toka.
Prema tome, o indirektnom i posrednom utjecaju iranske kulture, a prije svega religijske misli i intelektualnog genija, može se govoriti tek u periodu nove ere kada Ilirija, a samim tim i današnja teritorija Bosne i Hercegovine, potpada pod apsolutnu dominaciju i protektorat rimske imperije i kada rimsko društvo biva snažno zapljusnuto talasima iransko-arijevskog duhovnog primata u formi mitraizma i manihejstva. Iranska dualistička religija mitraizam zahvaljujući aktivnosti pripadnika vojnog i trgovačkog staleža već početkom nove ere snažnije prodire na teritorij rimske imperije. Naime, s obzirom da su rimski vojnici veliki dio vremena provodili u pograničnom području sa perzijskom imperijom te da su rimski trgovci obavljali živu razmjenu sa tamošnjim stanovništvom oni su najprije i najviše potpali pod uticaj ove moćne i snažne kulture i religije. Poznato je da su Rimljani vojsku mobilizirali iz redova pokorenih barbarskih naroda kao što su Germani i Iliri (koji su bili nadaleko poznati po svojoj borbenosti) zbog čega se mitraizam među njima i najviše raširio. Danas se najveći broj mitraističkih artefakata može naći na teritoriji Italije, Rumuniije, Austrije i nekadašnje Jugoslavije. Koliki je bio uticaj mitraizma u rimskoj imperiji, samim tim i u rimskoj provinciji Ilirik gdje, pokazuje činjenica da je jedan od najvećih rimskih imperatora, inače ilirskog porijekla, Dioklecijan krajem trećeg i početkom četvrtog stoljeća ozbiljno razmišljao o mogućnosti proglašavanja mitraizma državnom religijom. Slobodno se može reći da je mitraizam, po nekim nepisanim zakonima, prva zvanična religija rimskog carstva prije kršćanstva. Isto tako snažan i ništa manje uticajan talas iranske kulture i religioznosti zapljusnuo je rimsku imperiju, samim tim i provinciju Ilirik, krajem trećeg i početkom četvrtog stoljeća u formi manihejstva.
Naime, pristalice iranskog proroka Manija su nakon progona iz Perzije bježali u pravcu rimske imperije i Kine gdje su naišli na plodno tlo. Manihejci su unutar rimske imperije prodirali iz dva pravca i to preko Egipta u Italiju i preko Sirije, Male Azije u područje provincije Ilirik. Manihejstvo je u rimskoj imperiji naišlo na dobar prijem kod naroda i viših slojeva društva što pokazuje činjenica da je jedan od najvećih kršćanskih mislilaca i svetaca, sveti Augustin devet godina ispovijedao ovo učenje.
No, zvanična vlast je zbog političkih razloga manihejstvo proglasila herezom, a pristalice ovog učenja su proganjane širom carstva. Da bude apsurd veći isti onaj Dioklecijan koji je zdušno branio i zastupao iransku religiju mitraizam je poveo najogorčeniji rat protiv manihejsta, također, iranske religije.
Na osnovu izloženog da se zaključiti da su sljedbenici mitraizma, od prvog do četvrtog stoljeća, i pobornici manihejstva, od trećeg do četvrtog stoljeća, imali živu propagandu i ostavili značajan uticaj na cjelokupno rimsko stanovništvo, a samim tim i na Ilire.
Historija naroda, koji su živjeli na teritoriji današnje Bosne i Hercegovine, nakon podjele rimskog carstva na zapadno i istočno, zatim pada zapadnog dijela i konačno tokom invazije raznih varvarskih plemena kao što su Goti, Ostrogoti, Huni i Slaveni nije poznata do desetog stoljeća. Na pitanje šta se dešavalo se Ilirima i da li su istrijebljeni ili su preživjeli nekadašnji sljedbenici mitraističkog i manihejskog učenja i da li su utjecali na srednjovjekovnu bosansku herezu u nauci poznatoj kao Bosanska crkva ili bogumilstvo nije moguće odrediti. Poznato je da se prve vijesti o neomanihejcima u Bosni javljaju već početkom dvanaestog stoljeća kada se o njima govori kao o pošasti koja se širi munjevitom brzinom i koja je zahvatila cjelu teritoriju tadašnje Bosne. To znači da su neomanihejci već duži niz godina djelovali i dominirali u Bosni što se nije moglo desiti u neki par decenija unazad.
Četvrti talas prodora iranske misli i kulture dešava se za vrijeme osmanske vladavine. Naime, Seldžuci, koji su od 11. stoljeća vladali Iranom i tadašnjim područjem Anadolije, u potpunosti usvajaju iransku kulturu i jezik, prihvatajući na taj način i islam sa specifičnim iranskim koloritom, iransku kulturu, jezik, tradiciju i interpretaciju islama svojedušno šire na svim teritorijama kojim su vladali. Oni, također usvajaju i iransku formu tesavufa odnosno horasansku školu. Osmanlije dolaskom na civilizacijski pijadestal nastavljaju seldžučku politiku i na Balkan donose iransku formu islama, tesavufa, kulture i književnosti. Ta specifična iranska boja islama, a prije svega tesavufa se najbolje ogleda u Mevlevijskom tarikatu, koji je odigrao najznačajniju, po nekim ključnu i presudnu ulogu, u širenju islama i islamske kulture u Bosni. U širim naučnim krugovima je poznato da su Mevlevijski i Bektasijski tarikat odigrali ključnu ulogu u širenju islama i islamske kulture u osmanskom carstvu, no rahmetli profesor Ćehajić, najistaknutiji bosansko-hercegovački istraživač tesavufa u BIH, je pokazao da Bektašije u BIH nisu igrali gotovo nikakvu ulogu dok su s druge strane Mevlevije, kako su pokazali mnogi istraživači između ostalih Sulejman Kemura, Džemal Ćehajić, Azra Abadžić Navaey, Azra Gadžo Kasumović i drugi, predstavljali okosnicu i glavni pokretač širenja islamske kulture i civilizaciji u Bosni i Hercegovini, kako na početku osvajanja Bosne, tako i pred zalazak osmanske vlasti na Balkanu.
Neki pokazatlji kako povijesni, tako i narodne predaje pokazuju da su Mevlevijski šejhovi bili udarna pesnica u redovima osmanske vojske prilikom osvajanja Bosne kao i to da su Mevlevijski dergahi i tekije, prije svega tekije na Bendbaši i Darul Mesnevi u Mostaru, bili žarišta iz kojih se razlijevala islamska kultura. Mevlevijski tarikat predstavlja ogranak tzv. Horasanske škole islamskog tesavufa, koju karakterišu neke specifične crte svojstvene iranskoj tradiciji i kulturnom naslijeđu. Zanimljivo je spomenuti da su svi sufijski tarikati na teritoriji osmanske imperije, samim tim i Bosne i Hercegovine, pripadali Horasanskoj školi.
Prema nekim predajama bogumilski did je svoj sveti štap, koji je označavao duhovno vođstvo, predao mevlevijskom šejhu ili dedi što je simbolički, a možda i realno, predstavljalo nastavak ili nadogradnju bosanske neomanihejske iranske tradicije.
Prema tome, ova knjiga predstavlja pokušaj da se prikaže prisustvo i uticaj iranske duhovnosti i religioznosti u različitim formama na tlu Bosne i Hercegovine u zadnja dva milenija. Već smo govorili o četiri glavna vala prodora iranske duhovnosti na teritoriju koju danas nazivamo Bosna i Hercegovina što na neki način i danas ima odbljeska u bošnjačkoj kulturi.
Da bi smo napravili dobar uvod za glavnu temu ovog rada, koji nosi naziv „Uticaj Rumijeve Mesnevije na bošnjačku divansku književnost“ morali smo načiniti svojevrsnu retrospektivu u povijest duhovnog i misaonog razvoja naroda koju su živjeli na teritoriji Bosne i Hercegovine u posljednje dvije stotine godina.
Stoga smo u prvom poglavlju ukratko predstavili ciljeve i hipoteze, koji su nas ponukli na ovakav istraživački poduhvat. Govorili smo o problemima s kojim smo se susretali tokom nastajanja ove knjige zbog nedostatnosti literature i nepostojanja sličnih istraživačkih poduhvata na ovom polju. Žalosno je napomenuti da je jedan od najvećih problema s kojim se susreću istraživači koji se bave ovom vrstom radova nedostatak cjelovite i stručne historije Bosne i Hercegovine, Historije književnosti BIH i što je najteže gotovo nikakvo nepoznavanje povijesnih događaja u periodu dolaska islama.
Nakon toga smo pristupili pisanju drugog poglavlja u kojem smo na jedan iscrpan način govorili o životu, djelu i utjecaju Dželaludina Rumija Mevlane i pored toga pratili razvoj Mevlevijskog tarikata od njegovog nastanka do današnjih dana. U ovom poglavlju smo, također, govorili o uticaju Rumija i Mevlevijskog tarikata kako u islamskom svijetu, tako i na zapadu. Ukazali smo na sve dimenzije univerzalnosti i kosmopoličke misli Rumija što je ostavilo veliki uticaj širom svijeta, a što se danas osjeća na zapadu.
Treće poglavlje se sastoji od dva dijela od kojih u prvom govorimo o historijskom toku kulturnog i duhovnog razvoja naroda, koji su živjeli na tlu današnje BIH i nadiranju iranskih religijskih ideja na ovo tlo tokom dva milenija. Tu smo najšire obradili period osmanske vladavine gdje smo ukazali na ulogu i uticaj sufija u širenju islama i islamske kulture u BIH, a prije svega podrobno smo ukazali na poziciju i ulogu Mevlevijskog tarikata i pripadnika ovog tarikata na širenje i formiranje jedinstvene islamske vlasti i tesavufa u BIH.
U drugom dijelu ovog poglavlja smo u kraćim crticama načinili svojevrsni pregled historijskog razvija jezika i pisane riječi u Bosni i Hercegovini od najranijih dana do danas. Ukazali smo na fenomen pjesnika poligota u Bosni i na veliki blagotvorni uticaj bošnjačke komponente u razvoju osmanske književnosti. Spomenuli smo da su Bošnjaci proporcionalno broju i procentu zastupljenosti unutar osmanske imperije odigrali mnogo značajniju ulogu nego što su to učinili drugi narodi. Mada su u geografskom i demografskom pogledu Bošnjaci činili nekih jedan posto sveukupne teritorije osmanskog carstva oni su kulturnom i civilizacijskom razvoju ove islamske imperije doprinijeli sa cijelih deset procenata. Također, BIH je dala jedan broj vrhunskih učenjaka, pisaca i pjesnika, koji su bili bez premca u čitavoj carevini. Pjesnici kao što su Sabit Užičanin, pisci poput Nargesija, komentatori kao Sudi, historičari poput Pečevija, teolozi poput Pruščaka i vladari poput Mehmed-paše Sokolovića su udarili pečat islamskoj kulturi osmanskog carstva.
U ovom dijelu smo, također, govorili o tzv. divanskoj književnosti u Bosni i Hercegovini, utjecaju Mevlevijskog tarikata na nastanak i širenje ove književnosti, zatim o bosansko-hercegovačkim pjesnicima koji su pisali na perzijskom jeziku i istaknutim pripadnicima mevlevijskog tarikata s područja BIH. Ovdje smo naime dali najpotpuniji i do sada najširi prikaz naših pjesnika koji su pisali na perzijskom jeziku i pokazali da je među pripadnicima Mevlevijskog tarikata bio daleko najveći broj učenih i bogatih slojeva društva. Također, ovdje smo pokazali da Mevlevije zauzimaju polovinu od svih pripadnika nekog od tarikatskih pravaca u Bosni i Hercegovini za vrijeme osmanske uprave.
U četvrtom poglavlju, koje predstavlja glavni dio i okosnicu ovog istraživačkog projekta, pristupili smo komparativnoj analizi utjecaja Rumijeve Mesnevije na četiri velika bošnjačka pjesnika i pisca i to na uzorku njihovih najvažnijih djela. Ovdje smo analizirali utjecaj Mesnevije na Sudija, Fevziju, Mejliju i Fadil-pašu Šerifovića. Jednim dijelom smo koristili originale na turskom i perzijskom jeziku, a drugim dijelom smo koristili prijevode na perzijski i bosanski jezik. Osnova našeg rada bila su djela Mesnevija Dželaluddina Rumija Mevlane, Bulbilistan Fevzije Mostarca, Sudijev komentar Hafizovog divana, Mejlijina medžmua i divan Fadil-paše Šerifovića.
Akcenat je stavljen na stilsko-sadržajnu komponentu gdje smo nastojali pokazati na kojim poljima su Rumijeva misao i svjetonazor ostavili najdublji i najvidljiviji uticaj na ove bošnjačke pisce i pjesnike.
U ovom djelu smo nastojali isticanjem sličnosti i identičnosti intelektualnih i duhovnih nazora utvrditi intezitet i ekstezitet Rumijevog uticaja u djelima bošnjačkih autora. Također, pokazali smo do koje mjere su pripadnost istom tarikatu i slijeđenju istih sufijskih nazora utjecali na nastanak identičnih stavova i nazora. Ovaj rad je pokazao da su Fevzija i Fadil-paša za razliku od Sudija i Mejlije bili izloženi jačem uticaju Mesnevije zbog pozicije koju su igrali u Mevlevijskom tarikatu, obojica su bili šejhovi ovog tarikata, i specifičnog odnosa i neizmjerne ljubavi ka Rumiju što je vidljivo u njihovim djelima. Oni direktno i indirektno svoja djela posvećuju ovom velikom učitelju tesavufa i u odnosu na njega se stavljaju u podanični položaj murida. Oni poput Rumija smatraju da je njihov prevashodni cilj moralno preodgajanje i duhovno poučavanje svih ljudi, posebice pripadnika tarikata.
Fevzija, Mejlija i Fadil-paša slijedeći dobro utrtu stazu svojih prethodnika, a prije svega velikog učitelja Mevlane, u svojim djelima koriste mnogobrojne kur'anske ajete, poslanikove hadise, dosjetke, hikaje, poslovice i alegorije kako bi na najlakši način svojim čitateljima približili duhovne istine i put koji oni slijede.
Ponekad bošnjački pjesnici koriste slične ili identične motive, rečenice, pa čak i izraze i stihove sa Mesnevijom što ukazuje na intezitet ovog uticaja.
Sva četvorica bošnjačkih divanskih pjesnika i pisaca sa Rumijem dijele mišljenje kada je riječ o temama i motivima kao što su ljubav, savršeni čovjek, vjera i tesavuf, Božija odredba, dunjaluk i njegovi ukrasi, nauka i neke društvene kategorije kao što su položaj žene u društvu, odgoj i uticaj okoline na odgoj, vlast i vladari i na kraju iskvarenost vjerske uleme.
Kao što smo već ukazali Rumi nije ostavio isti uticaj na sve bošnjačke divanske pisce i pjesnike, jer je taj uticaj u slučaju Fevzije, Sudija i Fadil-paše daleko intezivniji i uočljiviji u odnosu na Mejliju.
Najjači uticaj Rumija na bošnjačke pisce može se primjetiti na poljima kao što su tretiranje teme ljubavi, savršenog čovjeka, odnosa ljudske slobode i Božije odredbe, zatim suštine dunjaluka i tretmana devijantnih pojava u islamu i tesavufu.
Poznato je da ljubav predstavlja temelj i osnovu Rumijevog učenja oko koje se vrte sve ostale njegove ideje te stoga ga neki smatraju poslanikom vjere ljubavi. Shodno mišljenju velikog Rumija bošnjački pisci smatraju da je ljubav uzročnik začinjanja univerzuma i da ona predstavlja bit i pokretačku snagu opstojanja svega što postoji. Po njima ašik odnosno zaljubljenik na Božijem putu mora biti spreman da trpi sve teškoće i patnje, koje mu dolaze od strane mašuka odnosno Boga ili savršenog čovjeka kao ljubljene osobe da bi na taj način privukao pažnju i simpatije. No, da bi ašik privukao pažnju mašuka neophodno je da sve drugo osim njega napusti, jer samo u tom slučaju može zadobiti njegovu naklonost i čast da bude ašik.
Savršeni čovjek predstavlja okosnicu intelektualnog promišljanja svih pjesnika i pisaca koje smo obrađivali u ovom radu. Oni smatraju da je savršeni čovjek ili insanu kamil manifestacija Božije moći na zemlji tako da s obzirom na bliskost koju ima u odnosu na Boga može obavljati sva nadnaravna djela, pa čak i akte koji se pripisuju samo Bogu. Prema tome, služenje savršenom čovjeku znači služenje Bogu, a njegova volja označava Božiju volju, jer su on i sva njegova htijenja utopljeni u Bogu. Prema njima, sva bića i stvorenja svoju egzistenciju duguju upravo savršenom čovjeku, jer je on cilj i uzrok stvaranja svega postojećeg. Njegova zadaća jeste pružanje pomoći i upute ljudima, no bez truda i služenja to nije moguće zaslužiti.
U ovom radu smo ukazali da su bošnjački pjesnici, prije svega Fevzija i Fadil-paša poput Rumija u svojim djelima na izvjestan način reflektirali društvenu, političku i kulturnu situaciju svoga vremena. Oni su na najbolji način pokazali klasne razlike i snažan prodor nemorala, licemjera, laži i razvrata u društvu. Mevlana, Fevzija i Fadil-paša su prikazali oholi, silnički i brzo promjenjivi karakter vladara svoga vremena i s druge strane prodor oportunizma, nemorala i manipulacije vjere od strane vjerskih službenika. Oni sa žaljenjem konstatuju da vjera i moral nemaju nikakvu vrijednost, a da sve negativne pojave kao što su laž, licemjerje i pokvarenost ulaze u sve pore društva.
Iako se Fevzija, Sudija, Mejlija i Fadil-paša kao i Mevlana obraćaju svim slojevima društva, međutim oni svoja djela prvenstveno posvećuju pripadnicima tarikata i sljedbenicima duhovnog puta. Svi navedeni, naravno izuzev Mevlane koji na neki način predstavlja svojevrsnog utemeljitelja ovog tarikata, bili su pripadnici ili čak šejhovi Mevlevijskog tarikata tako da sav svijet i sva zbivanja promatraju upravo kroz tu prizmu. Društvena situacija u periodu svakog od njih je umnogome bila različita, no to nije dovelo do toga da u njihovim duhovnim i mističnim nazorima dođe do podvojenosti. Svima njima prvenstveno je bitan samo Bog na čijem putu se odiču od svega drugog. Prema njima jedini put za stizanje do Boga jeste tarikat i slijeđenje i pokoravanje šejhu. Pitanja kao što su rasprava o vahdet vudžudu i apsolutnoj ljubavi ka Bogu su ostavila velik uticaj na njihovo poimanje ljudske slobodne volje i Božije odredbe tako da bez pogovora prihvataju apsolutnu predodređenost što ni u kom slučaju ne znači i određivanje truda i zalaganja. Oni vjeruju da je Bog u svakom slučaju i u svakoj situaciji jedini vršilac radnje, ali zbog edeba poštivanja apsolutne voljene osobe treba stjecati i činiti trud.
„O znani, stjecanje ime je samo znaj!
O časni, trud opsjena je samo poimaj!
(Mesnevija 1, distih 955)
Kao što smo rekli, Rumi je ostavio najmanji uticaj na Mejliju, međutim, ni jedan drugi bošnjački pjesnik nije toliko bio pod uticajem Rumija na polju poimanja kategorija kao što je ljubav, ljepota i savršenstvo apsolutnog mašuka i prihvatanja svega onoga što dolazi od njega.
S druge strane, izuzev Sudija i Mevlane ni jedan drugi pjesnik se ne bavi pitanjem dipolariteta u stvaranju i svrhe takvog stvaranja dok Sudi gotovo identično ponavlja Rumijeve stavove i kaže:
„Sve stvari se prepoznaju i spoznaju u odnosu na svoje suprotne polove. Prema tome, svaka dobra stvar ima svoj negativni pol“ (Sudijev komentar na Hafiza, tom 1, str. 497).
Njihovi stavovi su identični, također, po pitanju tretiranja tema kao što su položaj žene u društvu, suština dunjaluka, život, vlast i tome slično. Shodno vremenu u kojem su živjeli i preovladavajućem mišljenju oni ženu prikazuju u dosta negativnom kontekstu tako da u Mesneviji i Bulbulistanu žena predstavlja simbol griješne duše. Dunjaluk prema njima predstalja „staricu“ na kojoj „feniks duhovnog svijeta“ i mistik neće pogledati.
„Ovaj svijet strvina je lešina i jeftin
Na ovu lešinu kako da budemo pohlepan?“
(Mesnevija 3, distih 3551)
U petom poglavlju smo načinili zaključak i rezime svega onoga o čemu smo govorili u prethodnim poglavljima. Tu smo izložili rezultate do kojih smo došli tokom istraživanja i iznijeli neka prijedloge koji bi mogli da pomognu budućim projektima ove vrste.
Rad smo okončali sa nekoliko različitih indeksa kako bismo olakšali onima koji budu koristili ovo djelo za svoje istraživačke poduhvate. Nadamo se da će ovaj pionirski rad na polju komparativnih istraživanja iranske i bosanske književnosti predstavljati odsticaj i drugima da krenu ovim putem i da pokažu na koji način i u kojoj mjeri je iranska kultura i misao našla pogodno tlo u Bosni i Hercegovini, zatim koju je ulogu odigrala bosanska inteligencija na polju promicanja i širenja ovih uticaja u Evropi.
dr. Sedad Dizdarević
Beharistan, br. 20., 2008. god.