Vezano za broj ljudskih moći, Mulla Sadra kaže da Ibn Sina u knjizi Šifâ’ zaključuje da se u prvoj podjeli ljudske moći dijele na tri roda, i to vegetativni, životinjski i ljudski. Vegetativna duša predstavlja prvo savršenstvo za prirodno tijelo koje raspolaže oruđima i zahvaljujući svom pojavljivanju u egzistenciji, razvija se i dovodi u postojanje. Životinjska duša predstavlja prvo savršenstvo za prirodno tijelo koje raspolaže oruđima da percipira partikularije i raspolaže voljom za kretanje. Ljudska duša predstavlja prvo savršenstvo za prirodno tijelo koje raspolaže oruđima da percipira univerzalije i čini radnje koje su rezultat njenog slobodnog promišljanja i zaključivanja. Svaka od ovih moći ima različite razine savršenstva i manjkavosti.
Vegetativna duša opet posjeduje tri druge moći, i to moć prehranjivanja, razvijanja i rasta, te reprodukcije. Zadaća moći prehranjivanja je da pridodaje tjelesnu materiju sličnu onom biću u kojem se nalazi ta moć i da nadoknadi one dijelove koji su propali.
Životinjska duša u sebi posjeduje dvije moći: pokretačku i perceptivnu. Pokretačka moć se dijeli na onoga koji prouzrokuje kretanje i subjekt, odnosno nosioca kretanja. Onaj koji potiče kretanje je ustvari istovremeno i krajnji uzrok.[1] Krajnji uzrok je najistaknutiji od četiri vida uzroka. Perceptivna moć se, također, dijeli na dva oblika: moć koja percipira izvanjsko, što mi poznajemo kao pet osjetila (ili osam, u zavisnosti od razlike mišljenja po pitanju percepcije)[2] i moć unutarnje percepcije.
U ovom kontekstu Mulla Sadra kaže da je riječi Ibn Sine sažeo i uprostio i time ih približio razumijevanju običnog čovjeka. Moć percepcije zapaža ili partikularije ili univerzalije. Partikularije se percipiraju preko vanjskih osjetila ili preko unutarnjih. Ako se percepcija partikularija ostvaruje preko unutarnjih osjetila, tada je ta percepcija ili samo perceptivna moć ili je pored toga još i upravljačka moć (قوة متصرّفة), što podrazumijeva da slobodno može raspolagati i oblikovati percipirano. U slučaju da je samo perceptor, tada percipira ili partikularni oblik, ili partikularno značenje. Pod partikularnim oblikom se podrazumijeva slikovita imaginacija nekog ljudskog lika, a pod partikularnim značenjem ono znanje koje čovjek nosi u sebi: da jednu osobu voli ili drugu ne voli i sl. Perceptor partikularnih oblika se naziva zajedničko osjetilo (حسّ مشترك). Prema tome, zajedničko osjetilo predstavlja tijelo koje u sebi objedinjuje sve osjetilne slike izvanjskog, a one su pohranjene u imaginaciji (خيال), dok se perceptor partikularnih značenja naziva “iluzija ili mašta” (واهمة) partikularnih slika, koje su pohranjene u memoriji (حافظة).
“Upravljačka moć” raspolaže sa slikama percepcija koje su pohranjene u riznicama imaginacije i mašte i mijenja ih uz pomoć raščlanjivanja i spajanja. Ova moć može čovjeka zamisliti kao pticu, ili zamisliti more žive, ili zlatnu planinu itd. Ova moć, odnosno upravljačka moć, ako je životinjska imaginarna moć potčini sebi, postaje moć imaginiranja (متخيّلة), a ako je sebi potčini moć razuma, postaje moć razmišljanja (متفكرّة).
U cjelini gledano, moći ljudske duše su sljedeće:
a)zajedničko osjetilo, tj. “common sense” (حسّ مشترك),
b)upravljačka moć imaginacijom (قوة متصرّفة),
c)mašta (واهمة),
d)memorija (حافظة).
Neki mislioci vjeruju da je životinjska duša upravo moć mašte, a da druge moći samo na neki način nju slijede. Obje ove skupine učenjaka iznose dokaze za svoje stavove, koje je Ibn Sina iznio u djelu Šifâ’, a Mulla Sadra u Asfâru.[3]
Ovo je bio kratak osvrt na ono što je Mulla Sadra sažeo od Ibn Sinih misli na temu životinjskih moći, koje duša u cijelosti nosi u obliku pare koja ima srodnosti sa nebeskom supstancom. U nastavku će biti više riječi o razumnoj duši.
Mjerilo brojnosti moći
Da bismo dvije stvari razlučili jednu od druge i tako odvojene ih predstavili, postoji potreba za mjerilom koje će potvrditi tvrdnju. Ibn Sina zato nastoji predočiti mjerila posredstvom kojih će dokazati višebrojnost moći duše. Prije svega, da bismo razumjeli njegove riječi treba pojasniti nekoliko stavki.
- Esencijalni odnos između uzroka i uzrokovanog
Ibn Sina kaže da nam je poznato da je moć po tome što je moć svojstvena tačno određenoj radnji i nemoguće je da bude uzrok neke druge radnje ili pojave koja je izvan okvira te moći. U suprotnom, ona nije esencijalni uzrok te radnje ili pojave.
- Moć je po svojoj biti izvorište tačno određene radnje
Ako prihvatimo nužnu povezanost između uzroka i posljedice, i to kao jedno univerzalno pravilo, u tom slučaju ni moć ne može biti izuzeta iz tog pravila. Dakle, moć je u svojoj prvoj namjeri jedino izvor tačno određene radnje, iako u drugim namjerama može biti izvor mnoštva radnji.
- Različitost učinaka
Jedno od pitanja koje može poslužiti u dokazivanju mnogobrojnosti i viševrsnosti djelotvornih uzroka jeste pitanje različitih učinaka i tragova. Drugim riječima, višebrojnost tragova govori o višebrojnosti djelotvornih uzroka. Na temelju iznesenog mi vidimo da se neki organi, kao što je nokat, razvijaju a da ne posjeduju osjetilo. Ova pojava može biti iz više razloga. Ili materija nokta ne reagira na toplotu i hladnoću ili u njemu ne postoji moć osjetila. Prva postavka ne može biti tačna, jer smo svjedoci da slične materije reagiraju na vanjski uticaj toplote i hladnoće. Dakle, preostaje druga mogućnost. Tako je nokat, iako raspolaže mogućnošću reagiranja, lišen moći percipiranja i zato ne registrira nikakav osjećaj, s tim da se taj isti organ razvija i raste.
Logičan zaključak koji se nameće iz ovih različitih učinaka jeste da moć razvijanja i rasta nije isto što i moć osjetilnog. Ove dvije moći su potpuno neovisne, kao što su i njihovi učinici različiti. Ova činjenica se može provjeriti i na ostalim organima različitih životinja i na taj način mogu se otkriti neke druge moći. Ovaj dokaz Mulla Sadra naziva “egzistencijalna razdvojenost” (انفكاك وجودى).
- Višebrojnost aspekata
Jedan od dokaza koji potvrđuju višebrojnost moći, koji se može uzeti kao mjerilo, jeste brojnost i različitost u aspektima. To bi značilo da zajedničko osjetilo prima u sebe osjetilne slike, odnosno percipira ih dok ih moć imaginacije pohranjuje. Jasno je da se aspekt primanja razlikuje od aspekta pohranjivanja i čuvanja. Prema tome, može se reći da zajedničko osjetilo nije isto što i moć imaginacije.[4]
- Uzdizanje i spuštanje duše
Ibn Sina u nastavku dokazivanja višebrojnosti moći duše kaže da za svaki od dva njena vida (jedan koji je okrenut visokim horizontima i drugi, okrenut niskim) postoji posebna moć, i to praktična i spekulativna. Praktična moć upravlja tijelom i okrenuta je ka nižem, dok spekulativna moć prima milost iz uzvišenih izvora i okrenuta je prema gore. Zbog predočenog se može konstatirati da duša ima potrebu za obje ove moći.[5]
- Moć percepcije
Ibn Sina jednom drugom prilikom iznosi tvrdnju da je mjerilo višebrojnosti moći duše pitanje perceptivnih životinjskih moći, a one su materijalne i tjelesne moći, suprotno razumskoj moći, koja je nadmaterijalna. Jasno je da nadmaterijalno nije istog roda kao materijalno, odnosno tjelesno. Prema tome, moći kojima raspolaže duša su višebrojne.[6]
Zaključci:
- Duša raspolaže višebrojnim moćima i svoja djela izvršava posredstvom njih.
- Višebrojnost moći ima značenje kada se one razlikuju u rodu, što nije suprotno okolnosti da jedna moć može činiti različite radnje i ostvarivati različite učinke, koji proizlaze iz nje po različitim aspektima.
- Pet spoljnjih osjetila su ustvari pet moći, jer se njihova djela razlikuju u pogledu roda.
Višebrojnost aspekata može biti mjerilo višebrojnosti moći, kao što se aspekt primanja razlikuje od aspekta pamćenja.