Govorimo o potencijama duše. I jučer smo imali uvodno izlaganje na tu temu. Prvo pitanje da li duša uopće ima višebrojne potencije i moći. Odnosno pitanje je kakvim dokazom i argumentom raspolažemo koji bi nam potvrdio tezu po kojoj duša ima više moći. Rekli da vegetativna duša ima moć ishrane, moć razvoja i rasta i moć reprodukcije. Također smo ustvrdili da životinjska duša osim tri spomenute ima pokretačku i perceptivnu potenciju. I također smo kazali kako ljudska duša osim ovih 5 potencija ima još 2, a one su teorijski ili spekulativni i praktični um. Sve ovo bile su naše tvrdnje, a čime ih možemo dokazati. Postavlja se pitanje u čemu je problem, ako bi recimo vegetativna duša imala samo jednu potenciju kojom vrši svoje funkcije. Ili recimo u čemu je problem ako životinjska duša ima samo jednu potenciju s kojom vrši svih pet funkcije koje smo naveli. U vezi i sa ljudskom dušom isto pitanje važi. Zašto ljudska duša ne bi svih sedam funkcija vršila putem samo jedne potencije. Ili zašto svaka od ovih duša nema vegetativna jednu, životinjska dvije i ljudska tri potencije. Drugim riječima u čemu bi bio problem ako bismo tvrdili da vegetativna duša ima samo jednu potenciju s kojom vrši sve tri funkcije hranjenje rast razvoj i reprodukciju, a životinjska. Dvije potencije od kojih je jedna biljna i vrši ove tri funkcije a druga životinjska i vrši pokretačku i perceptivnu funkciju i ljudska samo tri potencije ili moći, biljnu i životinjsku i ljudsku koja je istovremeno i teorijski i praktični um koja je istovremeno u stanju poimati univerzalne pojmove i imati izbor poticati na voljne radnje. Ibn Sina u svom djelu Šifa, navodi pet razloga koji govore o brojnosti potencija kako smo ranije kazali. Od tih pet mogućih razloga, Ibn Sina sâm ne prihvata 4 dokaza o brojnosti potencija u duši. I samo jedan od tih pet mogućih za njega je prihvatljiv dokaz pomoću kojeg se može dokazati brojnost potencija. Ibn Sinaova teza je sljedeća u vezi s ovim. Ako duša vrši raznovrsne i raznorodne funkcije koje se razlikuju po rodu i po vrsti, onda je nužno da ona ima više potencija. Tako, recimo životinji je svojstveno i kretanje i percepcija. Kretanje je aktivna radnja, spada u aktivnosti dok je percepcija u stvari trpnost ili pasivnost. Aktivnost i pasivnost su različite kategorije i između njih postoji rodna razlika i prema tome razlika po rodu i prema tome da bi obje ove funkcije koje imaju takvu međusobnu razliku bile izvršene moraju postojati dvije različite potencije. I čovjek i životinja percipiraju boju, ali i okus i zvuk. Boja, okus i zvuk su jednorodne kategorije, ali raznovrsne. Dakle i boja i okus i zvuk spadaju u kvalitativne kategorije, ali su tri različita kvaliteta, različita po vrsti. Prema Ibn Sini razlog različitosti potencija duše temelji se na tzv. “pravilu jednog”. Prema ovom pravilu, kaže Ibn Sina funkcije djelatnosti činjenja koja se razlikuju po rodu ili po vrsti nemoguće je da budu vršena od jednog subjekta ili činitelja. Dakle, ako bismo pretpostavili da duša sama neposredno vrši raznovrsne ili raznorodne funkcije ili da ih vrši samo preko jedne jedinstvene potencije, to bi se kosilo sa “pravilom jednog” prema kojem iz jednog činitelja izlazi samo jedan rod ili jedna vrsta djela.
Mulla Sadra ne prihvata ovaj Ibn Sinaov dokaz o brojnosti potencija duše. Po Mulla Sadri ako bi iz tzv. “pravila jednog” – dakle pravila jedan činitelj jedna vrsta ili jedan rod djelatnosti –izvlačili zaključak o brojnosti potencija duše, onda bi bilo nužno da i personalne percepcije pojedinačno svaka vrsta za sebe ima posebno potenciju kojom percipira. Drugim riječima onda bi svaka pojedinačna percepcija tražila sebi svojstvenu potenciju snagom koje percipiramo. Ako gledanje zahtjeva postojanje potencije kao čula vida, a slušanje potencije sluha, onda bi jedno gledanje zahtijevalo sebi svojstvenu potenciju, a drugo gledanje opet sebi svojstvenu potenciju, itd. Po mišljenju Mulla Sadra Širazija potencije vegetativne, životinjske i ljudske duše jesu višebrojne, ali višebrojnost ne proizlazi iz Ibn Sinaovog načela jedan činitelj jedna vrsta ili jedan rod činjenja. Jer bi u tom slučaju ako bismo prihvatili kao temelje argumentaciju o brojnosti potencija ovo načelo o jednom onda bismo morali doći do zaključka o beskonačno brojnim potencijama u vegetativnoj životinjskoj i ljudskoj duši. Jer bi svaka pojedinačna percepcija iziskivala sebi svojstvenu potenciju. Jedan takav zaključak o beskonačnoj brojnosti potencija duše ne bi prihvati čak ni Ibn Sina niti bilo koji drugi filozof. Osim toga, načelo “jednog” može se odnositi ili stoji samo u vezi sa onim jednim kojem nije svojstvena nikakva vrsta mnoštva ni množnosti, a samo je Jedan takav, Uzvišeni Bog.
Mulla Sadra je postavio dva argumenta koji nisu postojali ranije u vezi brojnosti potencija duše. Dakle po mišljenju Mulla Sadra Širazija on prihvata njihovu tvrdnju o brojnosti potencija, ali ne i njihove argumentacije. Kaže do njegovog vremena nije donešen dokaz kojim bi se opravdala ova tvrdnja.
Prvi Mulla Sadraov dokaz je sljedeći: Prije svega učinci nekih djela odvajaju se od učinaka nekih drugih djela. Biljke i životinje i čovjek se hrane rastu, razvijaju se. Ta dva učinka se međusobno razlikuju. Ishrana, razvoj i rast. Dakle nutritivna potencija se brine o ishrani biljke, životinje i čovjeka. Potencija razvoja je ona čijom snagom se biljka životinja i čovjek razvijaju. Postavlja se pitanje da li nužno trebaju postojati ove dvije potencije da bi se biljka hranila, rasla i razvijala se. Kada nutritivna potencija prati ili vrši svoju funkciju, prati biljku životinju i čovjeka do kraja njegovog života. Potencija rasta, s njom nije takva situacija. Jer vidimo na primjeru čovjeka da u određenoj starosnoj dobi, ta potencija razvoja odnosno rasta prestaje sa svojom aktivnosti i zaustavlja rast i razvoj čovjeka, a hranjenje s nastavlja. Dakle čovjek se i dalje hrani, ali nema rasta i razvoja. Naprotiv, to je odvajanje učinaka koje smo spomenuli na početku. Ako bi ove dvije potencije bile jedna te ista potencija onda bi došli u proturječnu situaciju. Čovjek se hrani, ali se ne razvija. Dakle jedan činitelj radi svoj posao, nutritivna potencija, a drugi ne radi. Ako bi oba posla bila posao jednog činitelja, onda bi morali imati i paralelno učinke. Zaključak, dakle radi se o dvije potencije, dva činitelja. E ta razdvojenost ovih dijela činova učinaka počinju na razdvojenosti činitelja odnosno na postojanje različitih činitelja. Ponekad kod životinja imamo situaciju po kojoj pokretačka potencija funkcionira, imamo poticaj kretnju, ali nemamo percepciju. Ne funkcionira potencija percepcije ili obrnuto. Dakle na osnovu ovoga izvlačimo zaključak postojanja dvije potencije za dvije različite radnje. Pokretačka i perceptivna potencija. Kako reče učenik Ibn Sinaov čovjek može imati dvije vrste znanja o duši, odnosno psihologiji. Uvjetno kazano, ona psihologija koja polazi od uzroka ka posljedicama i ona psihologija koja od posljedica ide ka uzrocima. Kada govorimo o duši, uzroci su nam prilično nedostupni onda se više moramo osloniti na posljedice, kako bi snagom njihovog upoznavanja spoznali uzroke odnosno više koristi induktivnu metodu. Jednostavno na takvo što smo prinuđeni. Naravno oni koji posjeduju tzv. izravno primljeno znanje od Uzvišenog Boga, oni se mogu kretati i odozgo prema dolje i na taj način spoznavati dušu. A ko god nađe takvog filozofa koji ima takvo znanje, a filozofa je mnogo, od mene mu prenesite pozdrave. Naravno da to ne znači da nema ni jedan, ali za njih se ne zna. U tu kategoriju jedino možemo svrstati evlije i Imame. A možda i pokoji arif, gnostik dođe do jednog takvog znanja snagom duhovne vježbe i pridržavanja Božijih propisa. To je ono znanje na koje se misli u predaji o Selmanu Farsiju gdje se kaže…. On zna znanje prvo i posljednje. Onaj koji je spoznao izvor i uzrok egzistencije, spoznao je i cijelu egzistenciju i zbilju cijele egzistencije.
Drugi Mulla Sadraov dokaz o brojnosti potencija je sljedeći. Ponekad, vidimo kako jedna te ista duša vrši dva potpuno različita odnosno međusobno suprotno međusobno negirajuća čina ili djela. Kod biljaka životinja i ljudi, imamo istovremeno čin apsorpcije. Biljke apsorbuju hranu, a imamo istovremeno i čin pražnjenja. Biljka uglavnom prima tj. upija hranjive materije, a izbacuje iz svog organizma ono što joj šteti. Na osnovu toga možemo zaključiti postojanje dviju potencija. One koja privlači, i ona koja odbija odbacuje. Ili recimo, primanje i činjenje odnosno pasivnost i aktivnost prihvatanja i vršenje utjecaja i primanje utjecaja su dvije suprotne radnje i traže dva različita subjekta činioca. Čovjek istovremeno ima požudu, želju i nastoji da privuče kojom privlači sebi ono što je za njega korisno a ima i snagu odbijanja odvraćanja neku vrstu mržnje prema svemu onome što mu je štetno. Odbijamo i privlačimo sebi. To su dvije različite raznovrsne radnje. I otuda dakle razlikujemo potencije požude i potencija odbijanja ili odvraćanja. Kada govorimo o tome da jedan činitelj vrši jednu vrstu radnje mislimo na činitelja koji vrši svoje funkcije izravno neposredno. Ako dušu uzmemo kao činitelja vršenja svih tih radnji, onda ne postoji nikakva smetnja, ali kada kažemo jedan rod učinaka tu mislimo na izravne neposredne činitelje. Znamo iz svakodnevnog života da mnogo puta više potencija djeluje, a time naša duša kao vrhovni činitelj istovremeno radi potpuno suprotne funkcije snagom onih pojedinih svojih potencija. Mi smo istovremeno ljuti na čitav svijet, a u istom trenutku milujemo svoje dijete. Aktivna je naša potencija odbijanja, ali i potencija pozitivnog nagona ljubavi kao konkretnog čina u tom trenutku. Za dušu nije problem da istovremeno privlači i odbija. Potencijom privlačenja privlači, a potencijom odbijanja odbija. Ako ne bismo pretpostavili, ili ako ne bi postojale ove različite potencije, onda bismo došli do situacije u kojoj duša istovremeno i privlači i odbija. I to bi bio i onaj činitelj obje radnje i u toj situaciji bi teško bilo filozofski pojasniti ovo stanje u kojem duša istovremeno radi dvije oprečne radnje. I upravo iz tog razloga neprihvatanje teze o mnoštvu brojnosti potencija duše jedna je racionalna filozofska nužnost.
I iz ovog izvodimo zaključak prema kojem nema mjesta ono pitanje s početka kada smo kazali u čemu bi bio problem da jedna duša ima samo jednu potenciju preko koje vrši sve svoje funkcije. Ovo pitanje je neumjesno zato što se djela i učinci duše ponekad međusobno razdvajaju, a razdvojenost učinaka pokazuje na različitost ili brojnost činitelja. I uz to ponekad vidimo da duša radi dvije međusobno negirajuće oprečne radnje, a nemoguće je da jedan činitelj istovremeno vrši dvije negirajuće radnje i to na neposredno izravan način. Dakle te dvije međusobno oprečne negirajuće radnje vrši istovremeno jedna duša, ali putem dvije različite potencije. Dakle duša ima više potencija.