Preuzeto iz knjige “Etički stavovi Allame Tabatabaija”, autor: Reza Ramezani

Po mišljenju mnogih filozofa, etika se ubraja u grane praktične filozofije, u kojoj se raspravi pristupa racionalnom i filozofskom metodom. Neki smatraju da je ova vrsta etike u islamskom svijetu nastajala uporedo s prevodilačkim pokretom i prevođenjem filozofskih djela sa grčkog na arapski jezik, a pri nastajanju je bila najviše pod uticajem poznatog grčkog filozofa Aristotela te do određene mjere istaknutih iranskih filozofa.[1]

Čini se da je istini bliži stav da filozofski ili racionalni sistem u islamu ima dužu povijest, koja nas vodi u razdoblje prije prevodilačkog pokreta, jer mu‘tazilije razum smatraju izvorom religijskih spoznaja, između ostalog i etike. Oni su o etici raspravljali iz racionalnog aspekta, vjerovali su u racionalnu shvatljivost dobra i zla u djelima, kao što su pravednost smatrali najvažnijim Božijim svojstvom, koje se tiče odnosa između Boga i čovjeka,[2] a upravo se ovo može uzeti kao uvod u etiku. Dakle, uzevši u obzir važnost pravednosti s tačke gledišta mu‘tazilija i toga da oni pravednost smatraju temeljem moralnih vrlina, postaje jasno da filozofska etika ima dužu povijest.

Isto tako, skupina ihvan al-safa u osmišljanju vlastitog islamskog etičkog poretka, u kojem se insistira na spoznaji onoga što upropaštava i onoga što spašava, u velikoj mjeri slijedi racionalnu filozofsku metodu i svoj etički sistem temelji na razumu i unutrašnjem iskustvu.

Abu al-Hasan Amiri Nišaburi (umro 381. g. po H.), glasoviti iranski filozof, vjerovatno je bio prvi čovjek koji je napisao zasebnu knjigu na temeljima filozofske etike, nazvavši je “Al-Sa‘ada va al-is‘ad”. On je ovo djelo pisao oslanjajući se na stavove grčkih filozofa, ponajviše Platonove i Aristotelove. U odlike ove knjige ubraja se objašnjenje etičkih načela, kao i praktičnih uputstava za ostvarenje sreće. Ova načela i upute autor crpi iz arapskih prijevoda Platonovih i Aristotelovih djela, kao i djela drugih grčkih filozofa. Također je činjenice, poduke i pripovijesti koje se nalaze u iranskim, arapskim i indijskim knjigama, a koje se podudaraju sa tvrdnjama Grka i potvrđuju ih, dodao ovom djelu i na taj način je priredio knjigu o ljudskom karakteru i moralu, ljudskim zakonima, političkim zakonima, načelima odgoja i vođenju domaćinstva.[3]

Iako neki Amirija navode kao osobu koja ima vlastiti moralni sistem i kao utemeljitelja sistema filozofske etike, ipak se nakon čitanja njegovog djela, ispunjenog stavovima i riječima Aristotela i Platona te nekih drugih, uz njegova kratka objašnjenja, ovakvo mišljenje ne može prihvatiti. Prva osoba koja je bila utemeljitelj filozofske, racionalne i sintetičke etike u islamskom svijetu bio je možda veliki islamski filozof Ibn Miskavajh (umro 421. g. po H.), kojeg Hadže Nasiruddin Tusi spominje kao učenog učitelja i potpunog filozofa.[4] Ibn Miskavajh je napisao veoma vrijednu knjigu iz etike pod naslovom “Tahzib al-ahlaq va tathir al-a‘raq”. Riječ je o knjizi koja se doima veoma dobrom na polju pojedinačnog morala, ali o drugim dvama aspektima praktične filozofije, odnosno o vođenju doma i politici, nije uopće pisano.

Zbog važnosti i položaja koji ova knjiga zauzima neki istraživači uzimaju je za predmet svoga istraživačkog rada, poput doktora Abdulaziza Izzata Misrija, koji je ostavio na taj način iza sebe trajno djelo pod naslovom “Ibn Miskavajh va falsafa al-ahlak va masadiruha”.

U filozofskoj etici ulaže se napor da teme budu razrađene na temeljit način i vodi se računa o tome da se o spoznaji duše i njenih moći te vrlinama i porocima govori na uređen i precizan način, kao i da se posveti pažnja metodologiji liječenja moralnih bolesti. Ipak, ova metoda nije uspjela biti prihvaćena među običnim narodom i onima koji teže ka tome da se kreću putem morala.

Knjige “Ahlake Džalali” Molla Džalala Davvanija, “Ahlake Mohseni” Molla Mohsena Vaeze Kašefija (umro 910. g. po H.) i “Ahlake Mansuri” Gijasuddina Mansura Daštakija (umro 482. g. po H.) svrstavaju se u knjige pisane racionalnim i filozofskim stilom.

U ovoj metodi nastoji se da moralne teme budu razmatrane na temelju umjerenosti i srednje linije. Zato ljudi koji se koriste ovom metodom opće mjerilo moralnih vrlina ustanovljavaju na temelju umjerenosti te je kretanje iz krajnosti u krajnost po njihovom mišljenju mjerilo za spoznavanje poroka. Stoga četiri osobine utemeljene na moćima čovjeka smatraju rodovima moralnih vrlina: mudrost, pravednost, hrabrost i čednost, u smislu da čovjek posjeduje tri moći: strast, srdžbu i razum.

Srednja linija strasti je čednost, a dvije strane krajnosti su raspojasanost i ugušenost strasti. Srednja linija srdžbe je hrabrost, a dvije krajnosti su luda hrabrost i kukavičluk.

Ovi učenjaci spominju podjelu razuma na teorijski i praktični. Na temelju ovoga, srednja linija u teorijskom razumu je mudrost, jedna krajnost je sofizam, a druga strana krajnosti je neznanje. Srednja linija praktičnog razuma je pravednost, jedna strana krajnosti je nepravda, a druga prihvatanje nepravde. Po ovome postoje četiri roda vrlina, a osam rodova poroka. Knjige kao što su “Tahara al-a‘raq” Ibn Miskavajha i “Ahlake Naseri” Hadže Nasiruddina Tusija pisane su na ovaj način.

U ovoj metodi vodi se računa o tome da se svi etički pojmovi objasne u kalufu teorije “umjerenosti” i “srednje linije”. Ostvarivanje umjerenosti u unutrašnjim moćima potrebno je radi moralnog odgoja i postizanja ukrašenosti vrlinama te udaljavanja od poroka, a ovim moralnim hodom čovjek postiže postojana duševna svojstva koja su izvor dobrog ili lošeg ponašanja. Dakle, osnova ove metode je spoznaja moći duše, kakvoće umjerenosti i dviju krajnosti u moćima.[5]

Allame Tabatabai u različitim prilikama ukazuje na ovu metodu, prihvatajući je do određene mjere i ubrajajući je u dio toka razvoja etičkih pitanja. On je naziva društvenom školom i slijeđenjem društvenih zakona. U ovoj metodi pojedinac pristupa sticanju moralnih vrlina i udaljavanju od poroka zato što ovosvjetske koristi i učinci u obraćanju pažnje na postojana duševna svojstva i ukrašavanje moralom odigravaju glavnu ulogu. Naprimjer, čednost, zadovoljstvo onim što se posjeduje i neobraćanje pažnje na ono što drugi imaju smatraju se velikim osobinama, dok je pohlepa uzrok niskosti i siromaštva. Žudnja čovjeka ponižava, a sticanje znanja čini ga časnim i biva povodom da među običnim ljudima stekne dobar ugled te da se zbliži sa uglednicima. Ustvari, cilj i krajnja svrha etike u ovoj školi, koja je poznata kao grčka škola, jeste sticanje vrlina, postizanje umjerenosti u postojanim svojstvima i popravljanje morala zarad stizanja do društvenog ugleda i pohvale ili mira psihe i savjesti.[6]

Allame Tabatabai upućuje i na druga dva etička pravca i škole: jedna je opća religijska škola, a druga posebna religijska škola ili moralna škola Kur'ana. On je o ovoj temi otvorio brojne rasprave[7], o čemu će biti riječi u ovom dijelu.

Razmatranje ove metode

Ova vrsta morala postala je poznata kao grčki ili filozofski moral. Ova metoda je izložena kritikama zbog teškoća s kojima se susreće pri tumačenju umjerenosti te zbog neobuhvatnosti u objašnjenju svih etičkih pojmova. Budući da je veoma naučna i opora, nije se uspjela proširiti izvan kruga učenjaka i nije uspjela naći put do običnih ljudi. U vezi s ovom metodom moguće je govoriti o dvama osnovnim pitanjima: jedno se tiče podjele moći duše na tri spomenute moći, a drugo podjele morala, ponašanja i postojanih moralnih svojstava na osnovi raznovrsnosti moći duše, jer, kao prvo, na ovom polju možemo izvršiti drugačiju podjelu, koja se neće temeljiti na raznovrsnosti moći duše, a kao drugo, možemo imati podjelu koja se oslanja na moći duše, ali ih ne ograničava na tri spomenute, već za temelj svoga rada i osnovu podjele ponašanja i postojanih svojstava možemo uzeti u obzir veći broj moći duše i njihovu suptilniju raznovrsnost. Neki savremeni istraživači u kritikama i razmatranju Aristotelove metode nude sveobuhvatno rješenje: “Da li pravljenje podjele morala, ponašanja i postojanih moralnih svojstava na temelju raznovrsnosti moći duše može biti prihvatljivo i poželjno, ili je pak bolje u njihovoj podjeli pronaći drugu metodu, kao što su neki istraživači to i učinili, jer predmet etike može biti smatran općenitijim od postojanih duševnih svojstava i svaki vrijednosni posao, koji se opisuje kao dobar ili loš i koji može čovjekovoj duši priskrbiti savršenstvo ili biti povodom javljanja poročnosti i nedostatka u duši, može naći mjesto u okviru etike. Časni Kur'an i predaje također potvrđuju ovaj stav, zbog čega se moralna pitanja mogu podijeliti i na osnovi raznovrsnosti moći duše, a i na osnovi objekata moralnih djela, jer se u pitanju podjele na osnovi objekata moralnih djela može kazati da objekt čovjekovog voljnog djela jeste ili sami izvršilac ili neko drugi, ili pak čovjek pronalazi vezu sa Uzvišenim Allahom, a na temelju svakog od ovih spomenutih objekata može se im se dati i odgovarajući naziv. Prvi dio može biti nazvan pojedinačnim moralom, drugi dio društvenim moralom i treći dio Božanskim moralom.”[8]

Što se tiče podjele na osnovi moći duše, ona je sljedeća:

1. Nekad ljudska djela potiču iz nagona, odnosno tjelesna djelovanja su njihovo neposredno ishodište. Takvi su ishrana, seksualni odnosi i slično, čije ishodište je sklonost za hranom ili seksualna sklonost, a ove sklonosti se javljaju pod uticajem fizioloških djelovanja.

2. Nekada ishodišta djelovanja jesu uticaji na čovjekovu dušu, poput stanja straha, izbezumljenosti, tjeskobe, koji se u psihologiji nazivaju psihološkim reakcijama.

3. Nekada djela bivaju izazvana čovjekovim uzvišenim težnjama. Drugim riječima, prirodne težnje, poput istinoljubivosti, težnje za savršenstvom, težnje za moralnim vrlinama i obožavanjem, jesu njihova ishodišta. Dakle, to su sklonosti koje nemaju tjelesni ili organski izvor i koje nisu proizašle iz materijalnih i fizioloških činilaca te nemaju materijalno počelo ni cilj.

4. U određenim slučajevima čovjekovo ponašanje ima ishodište u osjećanjima. Ona se dijele na dvije vrste: jednu vrstu čini ponašanje izazvano pozitivnim osjećanjima, poput prisnosti i ljubavi, a drugu ponašanje čije su ishodište negativna osjećanja, poput zavisti, zlobe i mržnje.[9]


[1] A'vani Golamreza, ispod naslova Ahlak u Dairetu-l-me'arife bozorge eslami, sv. 7, str. 201.

[2] Naravno, religijska etika i islam se ne svode na ovu vrstu odnosa, već govore i o odnosu čovjeka sa čovjekom, čovjeka sa samim sobom itd.

[3] Amiri Nišaburi, Abu al-Hasan, Al-Sa‘ada va al-is‘ad, prema pisanju Mudžtebe Minujija.

[4] Tusi, Hadže Nasiruddin, Ahlake Naseri, u redakciji Mudžetebe Minuija i Alireze Hejdarija, str. 35–37.

[5] Platon, Nikomahova etika; Ibn Miskavajh, Tahzib al-ahlaq va tathir al-a‘raq.

[6] Al-Mizan fi tafsir al-Qur'an, sv. 1, str. 354–362; sv. 3, str. 18–20.

[7] Isto.

[8] Mesbah Jazdi, Mohammad Taqi, Ahlak dar Kor'an, sv. 1, str. 240.

[9] Mesbah Jazdi, Mohammad Taqi, Ahlak dar Kor'an, sv. 1, str. 240, 241. i 243. uz male izmjene.