Hikaja (1)
Pitali Hasana Mejmendija: „Sultan Mahmud ima mnogo naočitih robova i svaki od njih predstavlja rijetku ljepotu. Kako to da ni prema jednom od njih ne osjeća naklonosti kao prema Ajazu, koji nema bogzna kakve finoće?“ On odgovori: „Što u srce uđe, to i oku izgleda lijepo.“
Hikaja (2)
Priča se kako je u nekog gospodara bio rob rijetke ljepote, na koga je gledao s velikom naklonošću. Jednom reče nekom svom prijatelju: „Ah, taj rob ima izvanrednu ljepotu i druge lijepe osobine, samo kad ne bi pružao jezik i drsko se ponašao.“ Prijatelj odvrati: „E dragi moj, ako si iskazao naklonost, ne očekuj poslušnost, jer kad se pojavi zaljubljeni i voljeni, iščezavaju rob i gospodar.
Hikaja (3)
Vidio sam nekoć jednog pobožnjaka koji je toliko bio obuzet ljubavlju prema jednoj ljepotici da nije mogao podnijeti ni da govori o tome. Koliko god je prijekora slušao i poniženja doživio, nije prestao da bude zaljubljen i samo je ponavljao:
Jednom ga prekorih: „Šta se dogodilo s tvojim bistrim umom pa ga je nadvladala nezasitna strast?“ Neko vrijeme se zamislio pa odgovori:
Hikaja (4)
Neki čovjek posta toliko nemoćan da vlada srcem da je bio spreman i od života se rastati. Predmet njegove želje bješe smrtonosni bezdan, provalija, a ne slatki zalogaj koji je zamišljao da će pasti u usta, niti ptica od koje očekuje da se uhvati u mrežu.
Jednog dana počeše ga savjetovati: „Kani se neostvarive želje, jer mnogo je ljudi koji su u okovima istih maštanja u koja si ti zapao.“ On gorko zaplaka i reče:
Njegovi prijatelji, koji su pratili njegovu sudbinu i saučestvovali u njegovim gorkim osjećanjima, savjetovali su ga, čak ga i u okove stavljali, ali nije pomoglo.
Priča se da su careviću, koji je bio predmet njegove ljubavne čežnje, ispričali kako jedan mladić kruži poljem ljubavi i pokazuje se uporan, velikodušan i rječit, tepa nježne riječi i od njega se čuju oštroumne dosjetke; očito da mu je srce uznemireno i da je obuzet velikom čežnjom. Carević shvati da je taj mladić srcem vezan za njega i da je ovu prašinu muke i nevolje uzvitlao on, te potjera konja prema njemu. Mladić vidje da mu se približava pa zaplaka i reče:
Koliko god mu se obraćao blagim riječima i pitanjima „odakle si, kako se zoveš, kakav zanat znaš“, nije odgovarao; toliko je bio utonuo do dna mora ljubavi, da nije mogao ni da predahne.
Carević ga upita:,,Zašto mi ništa ne odgovaraš? Pa i ja sam iz kruga derviša, čak sam njihov odani sluga (doslovno: čak sam halka u njihovu uhu)?“
Tada on, ohrabren saosjećanjem voljene osobe, podiže glavu iz vrtloga valova ljubavi i prozbori:
Hikaja (5)
Neki učenik imadaše izvanrednu ljepotu i prekrasan glas. Učitelj, pod snagom osjećanja koja mogu da se nađu kod čovjeka, ne osta ravnodušan prema njegovoj ljepoti. Ukore koje je upućivao drugoj djeci, njemu nije, a kad bi ga samoga susreo, govorio bi mu:
Jednom prilikom dječak reče: „Pokloni pažnju mome odgoju koliko poklanjaš mome učenju. Ako primijetiš u mome postupku kakvu nepristojnost, koja bi se meni činila lijepom, ukaži mi na to, da se trudim da to otklonim i izmijenim!“ Učitelj će na to: „Sinko, to od drugog traži, jer očima kojima ja gledam tebe ne vidim ništa osim ono što je lijepo.“
Hikaja (6)
Sjećam se da mi je jedne noći na vrata ušao jedan drag prijatelj. Toliko sam poskočio sa svoga mjesta da sam nehotice svijeću ugasio.
On sjede pored mene i poče me prekoravati: „Kakav smisao ima to što si ugasio svijeću čim si me ugledao?“ Odgovorih: „U tome su dva smisla: prvo, učinilo mi se da se sunce pojavilo; drugo, u glavi mi je sinuo ovaj stih:
Hikaja (7)
Jedan čovjek reče svome prijatelju s kojim se nije dugo vidio: „Gdje si, zaželio sam te se?“ On odgovori: „Bolje je biti željan nego zlovoljan.“
Ljepotica koja dođe sa svojim prijateljima dolazi da bi mučila, jer sastanak ne prođe bez ljubomore i prepirke.
Hikaja (8)
Sjećam se kako smo minulih dana moja draga i ja živjeli kao dvije bademove košpice u jednoj ljusci. Iznenada dođe vrijeme da se rastanemo. Nakon izvjesnog vremena, ona se povrati i poče me prekoravati: „Za toliko vremena ti mi nisi poslao nijednog glasonošu!“ Odgovorih: „Bojao sam se da će se oči glasonoše ozariti tvojom ljepotom, dok je to me i uskraćeno.“
Hikaja (9)
Vidio sam jednog učenog čovjeka koji je bio pao u ljubavno iskušenje prema jednoj osobi i ta njegova tajna izađe na vidjelo. Mnoge objede je podnosio i mnogo zbog toga trpio. Jedanput mu se prijateljski obratih: „Ja znam da u toj tvojoj ljubavi nema ničega nepriličnog i da tvoja ljubav ne teži za niskim ciljem. Ipak, bez obzira na takvo shvatanje, nije dostojno visokog zvanja i ugleda učenjaka sebe podvrgavati podozrenjima i trpjeti objede neukog svijeta.“ On odgovori: „O prijatelju, povuci ruku prekora od skuta moje sudbine! Ja sam više puta razmišljao o tim dobrim savjetima koje mi daješ, ali meni se čini lakšim trpjeti objede zbog nje nego podnositi odvojenost od nje, a mudri su kazali: Lakše je srce umrtvljivati nego oči okretati.“
Hikaja (10)
U ranoj mladosti, kao što se događa, što i sam znaš, družio sam se s jednom voljenom osobom, jer imađaše prekrasan glas, a vanjština – kao mlađak mjesec.
Jednog dana primijetim jedan nedoličan postupak, koji mi se nije dopao. Povukao sam svoje skute i prekinuo veze:
Međutim, po milosti Stvoritelja, nakon određenog vremena, vrati se, ali ono davudovsko grlo se izmijenilo, jusufovska ljepota izgubila svježinu, na jabučici podbratka pala prašina kao po dunji, nestalo živosti na bazaru ljepote. Očekivala je da je zagrlim, a ja se odmakoh i rekoh:
***
***
[…]