Sljedeće pitanje vezano za potencije duše je da li one funkcije koje vrše pojedine potencije uistinu izvorno pripadaju duši, odnosno proizlaze iz nje. Sada smo dokazali da različite raznovrsne radnje ukazuju na postojanje brojnih potencija. Svaka potencija ili moć duše je odgovorna za onaj dio radnji koje su joj srodne. Ovdje se može uputiti jedna primjedba. Može neko kazati, recimo, životinjska duša ustvari nije ta koja gleda i sluša nego je čulo vida i čulo sluha kao potencija osjetilnog opažanja, a duša je samo ta koja ima svijest o tome da je njeno čulo vida vidjelo i da je njeno čula sluha čulo. Možda bi neki prigovarač kazao odnos duše prema njenim potencijama u ovakvom slučaju je kao odnos inženjera koji gradi zgradu, ali konkretno sam ništa ne radi, nego samo upravlja poslovima i nadzire ih i kaže ja sam napravio ovu zgradu, a zgradu su napravili u stvari zidari, tesari. Međutim, inženjer kaže ja pravim zgradu. Ali i zidar kaže ja pravim zgradu. I još dalje i investitor kaže da i on pravi zgradu. Ali onaj koji zaista pravi zgradu je zidar. A inženjer zna da zidar pravi zgradu prema njegovom nalogu. U prenesenom značenju pripisuje sebi izgradnju te zgrade, a i investitor zna da zidar zida zgradu po nalozima inženjera, a inženjer po nalozima investitora, pa onda i investitor pripisuje zgradu sebi da je on gradi, a ustvari on zgradu gradi u prenesenom ne u stvarnom značenju. Naš pretpostavljeni prigovarač primjer zgrade i izgradnje primjenjuje na dušu, na pitanje funkcioniranja duše. Pa kaže, kada gledam samo u prenesenom značenju pripisujem sebi gledanje, a ustvari moje oči, čulo vida je to koje gleda. I duša zna da je čulo sluha to koje sluša, a to slušanje pripisuje duši u prenesenom značenju. Da li zaista duša nije ta koja vidi i čuje. Nije tako. Duša zaista stalno vidi i čuje. Gleda i sluša.
Fahrudin Razi pripisuje filozofima da oni vjeruju kako Ibn Sina tvrdi da je samo duša ta koja zna da čulo vida vidi, a čulo sluha čuje, a da nije duša ta koja vidi i čuje. I Fahrudin Razi to ne prihvata. Mulla Sadra se oštro suprotstavlja Fahrudinu Raziju po ovom pitanju. I kaže naprotiv, Ibn Sina tvrdi da je duša ta koja uistinu vidi i čuje. Nije tačno da duša samo zna da čulo vida vidi, čulo sluha čuje, čulo dodira dodiruje, nego je uistinu duša ta koja čuje, vidi i dodiruje. Međutim, čime možemo argumentirati ovu tezu da je duša ta koja vidi, dodiruje, čuje, koja motivira, koja odbija, privlači, percipira itd. Duša čovjeka ima 7 potencija. Zanemarimo detaljnije podijele. Prethodno pitanje je bilo da li u ljudskoj duši postoje tih sedam potencija. Mulla Sadra je to dokazao sa dva argumenta. Na osnovu toga nema sumnje da imamo dušu, da imamo sedam potencija. Prema dosadašnjem izlaganju nemamo sumnje da tih 7 potencija koristi tijelo kao sredstvo kao alat i vrši 7 tih glavnih funkcija. Sada se postavlja pitanje da li tih 7 funkcija koje vrši onih 7 potencija da li se te funkcije mogu pripisati zaista duši, odnosno možemo li kazati da je duša ta koja vrši 7 tih radnji putem tih sedam tih potencija ili ne. I to na način da je odnos između tih 7 potencija duše zbiljski, a ne da govorimo samo o jednom odnosu u prenesenom značenju. Da li takav odnos zaista zbiljski postoji. Mulla Sadra tvrdi takvo što i donosi tri dokaza za tu svoju tezu. Prvi dokaz je naša svijest. Neka se svako okrene sebi i neka svako vidi prisustvenim izravnim znanjem u sebi da li je on taj koji radi ove poslove ili nije. Osim ako bi neko kazao da nema ni svijesti ni savjesti. Svako od nas izravno izravnim prisustvenim znanjem nesumnjivim zna da je on taj koji percipira univerzalne pojmove.
Ja svojom sviješću znam da sam ja Sulejmani koji percipira univerzalni pojam čovjeka i niko me ne može ubijediti da to nije tako. A isti taj “ja” koji percipira taj univerzalni pojam čovjeka, isti taj “ja” percipira pojedinačni individualni pojam mikrofona. Dakle, percipiram i univerzalno i partikularno. Ja sam uistinu taj koji osjetilnom percepcijom percipiram ovaj mikrofon. Kada zatvorim oči imam sliku ovog pojedinačnog mikrofona u svom umu. Dakle imam i imaginalnu percepciju ovog mikrofona. Ja dakle zaista zbiljski sebi pripisujem i tvrdim za sebe da sam ja taj koji percipiram i univerzalije i partikularije. Ja zaista snagom svog izravnog prisustvenog znanja znam, svjestan sam da sada pričam. A govor je jedna vrsta kretnji, usta, jezika. I znam da zaista ja sam taj koji pokreće ruke. Imam i percepciju i pokret i jedno i drugo izviru iz moje duše, iz mene. To je prvi dokaz dokaz Mulla Sadraov.
Pored ovog rekli bismo subjektivnog argumenta što se tiče svijesti svakog od nas, Mulla Sadra navodi dva racionalna. Prvi od ta dva odnosno drugi Mulla Sadraov dokaz glasi: Duša je prinuđena da bi vidjela treba da iskoristi čulo vida. Da bih ja vidio, čuo, osjetio dodirom, odnosno duša da bi čula vidjela dodirnula osjetila miris okus, mora nužno aktivirati tjelesna čula i tjelesne organe da bi percipirala i motivirala na kretnju i izvršila kretnju. Kada ja mogu upotrijebiti svoje oko. Onda ako ga poznajem. Isto tako i um. I ruku koristim samo ako sam je prethodno spoznao ako znam svoju ruku. Dakle da bih upotrijebio sve te pojedinačnosti svoga bića, konkretnim moram ih prethodno poznavati. Otuda oni koji kažu da duša nije ta koja vidi ili koja čuje, nego samo zna da oko vidi, a uho ili sluh čuje, ta njegova tvrdnja se ne slaže sa ovom tvrdnjom po kojoj svako od nas da bi vidio i čuo mora upotrijebiti to čulo vida ili sluha. Jer ako bismo kazali da je odnos duše i njezinih potencija i čula kao odnos inženjera koji naređuje šta će raditi zidar koji radi po njegovom nalogu, onda duša nije ta koja izravno stavlja u funkciju oči, odnosno sluh. Dakle, duša je ta koja koristi svoja čula da bi njima vidjela, dodirivala i čula itd. Kao što je poimanje percepcije univerzalnih pojmova posao duše, tako je i percepcija pojedinačnih partikularija i čulna percepcija također posao duše. Još jednom, oni koji iznose prigovor i od kojih Mulla Sadra brani svoju teoriju, kažu da je duša ta koja recimo percipira univerzalije, ali nije ona ta koja percipira partikularije i koja ima odnos, da pojednostavimo, sa spoljnjim svijetom, već duša samo zna da to rade njena pojedina čula, odnosno potencije.
Odgovor je sljedeći. Kada bi to bilo tako kako tvrdi ovaj prigovarač, onda ne bi bilo moguće snagom te činjenice da zna za te potencije i da zna da one rade to što rade, snagom samo te činjenice ne bi ih mogla natjerati da rade to što rade i ne bi taj odnos bio samo takve prirode. Znamo da duša jeste ta koja upotrebljava vid, sluh i ostale potencije i odnosno da je ona ta koja percipira i partikularije i osjećaje svojim osjetilima. Ovo treba još malo pojasniti. Mi znamo da se gledanje ostvaruje putem čula vida, odnosno okom. Da li je dovoljno da moja duša zna da oko gleda, da bi oko vidjelo ili jednostavnije rečeno da oko gleda. Je li oko kao univerzalni pojam vidi ili gleda. Ili ovo oko konkretno vidi ili gleda. Kada hoću nešto da vidim i percipiram, hoću li upotrijebiti univerzalni pojam oko ili konkretno ovo oko. Da bih vidio ako upotrebljavam univerzalno oko kao univerzalni pojam, onda bi trebalo Hasanovo oko da gleda, a da ja vidim. Odnosno da neki čovjek s one strane planete gleda, a da ja vidim kroz njegovo oko. Je li to logično. Ne, ja bih čini se trebao upotrijebiti ovo oko da bih mogao što vidjeti. Da bih mogao upotrijebiti ovo oko da ono vidi, onda moram poznavati ovo konkretno oko, a ne oko kao univerzalni pojam. Ovo oko je partikularno. Da bih upotrijebio, odnosno potaknuo svoje oko – ovo konkretno oko – da njim vidim, moram ga poznavati. Dakle moram poznavati jednu pojedinačnost, jednu partikulariju, a ne tek univerzalni pojam oka. Dakle duša ne percipira samo univerzalije nego i paritkularije. A i gledanje i slušanje i dodirivanje i kušanje sve to spada u percepciju partikularija. To je odnos sa partikularijama oko nas. I sve te radnje pripadaju duši.
To je drugi dokaz Mulla Sadre o tome da je duša ta koja vrši sve ove funkcije putem svojih potencija. Prvi dokaz tiče se pojedinačne svijesti i iskustva, a drugi je racionalni. Drugi racionalni argument Mulla Sadre je pomalo suptilan i traži malo precizniju i bolju pažnju.
Poimanje percepcije svake stvari jednaka je percepciji sebe sa određenim obilježjima, osobenosti. Kada gledamo ovaj papir ja percipiram ovaj papir vizuelnom percepcijom, vidom. U stvari ja vidim sebe na jedan poseban način dok gledam ovaj papir. Jer ako ne vidim sebe, ne vidim ni svijet izvan sebe. Odnosno, dok gledam ovaj papir ja sebe vidim kao vid. Sebe gledam kao viđenje, kao vid. Percepcija je po ovom stanju u kojem onaj koji percipira vidi ili percipira sebe u jednom određenom obliku. Druga stvar, prema mišljenju filozofa prije Mulla Sadra Širazija čovjekove perceptivne potencije i moći su materijalne to znači da je vid kao čulo sjedinjeno sa okom kao materijalnim egzistentom. Ovdje je pitanje da li vid vidi, a duša ne vidi ili ne. Ako čulo vida vidi, a duša ne vidi, to što čulo vida vidi onda je čulo vida materijalno i odvojeno je od duše. Može neko reći u čemu je problem da vid bude materijalan kao i oko i da percipira, dakle vidi. Imajući u vidu ovo što smo kazali, vratimo se na prvu premisu u ovom trećem dokazu. Onaj koji percipira kada percipira u stvari vidi, odnosno percipira sebe u određenom obliku ili okviru. To znači onda s obzirom na drugu premisu to bi onda značilo da čulo vida je to čulo koje vidi i sebe u određenom okviru. Dakle čulo vida je to koje percipira samo sebe. Ali to se kosi sa onim davno prihvaćenim načelom, prema kojem ništa materijalno ne može imati samosvijest. Ne može percipirati samog sebe. Stoga je duša ta kao nematerijalna percipira sebe i vidi sebe u određenom vizuelnom okviru.
Ovaj argument Mulla Sadre temelji se filozofskim temeljima filozofa koji su mu prethodili. Oni su ti koji su tvrdili da su potencije duše materijalne. Međutim, po Mulla Sadraovim filozofskim postulatima i potencije duše kao i sama duša su nematerijalni. Inače Mulla Sadrova teorija o duši i o njenom odnosu sa njenim potencijama je vrlo precizna i ako Bog da o toj ćemo teoriji govoriti na sljedećim časovima. Ta njegova teorija ima vrlo vrijedne učinke i korisnosti u pitanjima načela prihvatanja određenih načela vjerovanja u islamu. A s tim u vezi je najbitnija njegova teza o jedinstvu duše i njenih potencija.