Epistemologija Šejhul-Išraq Suhrawardija

Prethodno: Antropologija Šejhul-Išraqa Suhrawardija

Po Šejhovom mišljenju, epistemologija je usko povezana sa antropologijom i to dvoje je nemoguće odvojiti jedno od drugog, jer onako kako se štastvo spoznaje može shvatiti i dokazati putem duhovnog osvjedočenja, tako isto se i spoznaja čovjeka temelji na prisutnoj spoznaji, odnosno na neposrednoj spoznaji. Šejh je epistemologiju izgradio na najočitijoj osnovi, na svjetlosti (nur). Zbilja svjetlosti nije ništa drugo do očitovanje (zuhur), i to očitovanje po biti, a njeno očitovanje po biti ne zavisi ni od jednog našeg osjetila ni percepcije.

Suhrawardi smatra da čovjek može spoznati zbilju i odbacuje svaku vrstu sofizma i idealističke misli jer vjeruje da se stečeno znanje čovjeka na kraju vraća na prisutno znanje ili na fitretska i prvotna saznanja. Prema tome, znalac pronalazi samu zbilju tako da dvoumljenje i sumnja nemaju pristup tome što je stekao.[1]

Za razliku od sljedbenika peripatetičke filozofije, koji bit spoznaje i znanja vide kao stečenu sliku neke stvari u duši, Šejh Šihabuddin vjeruje da je spoznaja prisutnost stvari i njena neskrivenost od razumne duše. On spoznaju smatra iluminacijskim odnosom (idafai ishraqi) i vjeruje da je prisutna naklonost i iluminacija duše ono što spoznaju čini mogućom. Onako kako je razumna duša svjesna sama sebe i zbilja duše nije skrivena samoj duši, tako je i stvar koja je spoznata po sebi (ma‘lum bi-z-zat) prisutna u duši i duša je u sebi pronalazi iluminacijom. Dakle, po njemu je bit znanja i spoznaje iluminacijski odnos i povezanost.[2]

Vrste spoznaje 

Šejh Ishraq na početku djela Hikmatu-l-ishraqčovjekove spoznaje dijeli na fitretske i one koje nisu takve i naglašava da se nefitretske spoznaje čovjeka na kraju moraju vratiti na fitretske jer u suprotnom čovjek neće moći steći nijedno sigurnoznanje ni spoznaju.[3] Sagledavajući sva njegova djela, čovjekove spoznaje možemo podijeliti na sljedeće:

  1. fitretske spoznaje. Ova skupina znanja predstavlja spoznaje kod kojih ne postoji potreba za pažnjom i podsjećanjem. Druge čovjekove spoznaje vraćaju se na ove. Njihova istinitost je čovjeku očigledna i one predstavljaju najistinitije sudove. Šejh Ishraq pojmove kao što su jedinstvo i mnoštvo[4] te sudove poput nemogućnosti združenosti dviju oprečnosti i nemogućnost postojanja spone između negacije i afirmacije ubraja u fitretske spoznaje.[5]
  2. osjetilna spoznaja. Osjetilna spoznaja je spoznaja koju čovjek stječe posredstvom čula kao što su čulo vida, sluha, okusa, mirisa i dodira. Po Šejh Suhrawardijevom mišljenju, osjetilna spoznaja ima dvije specifičnosti: a) u osjetilnoj spoznaji percipiraju se spoljašnja stanja i oblici stvari (poput boje, količine i oblika), a univerzalna značenja i nematerijalna bića ne mogu se na ovaj način percipirati; b) osjetilna spoznaja se odnosi na nestajuće stvari.[6]
  3. imaginacijska spoznaja. Ova spoznaja je ostvariva i bez prisutnosti stvari (koja je predmet percepcije) i u ovome leži razlika između osjetilne i imaginacijske spoznaje. Naprimjer, viđenje nije moguće sve dok ispred čovjeka nema predmeta viđenja, ali je moguće zamisliti predmet viđenja i bez njegovog prisustva (ispred čovjeka u vanjskom svijetu).[7]

Šejh Ishraq, odbacujući mišljenje da je čovjekova imaginacija riznica za imaginacijske forme, kaže: “Mjesto nastanka imaginacijskih formi je svijet sjećanja, a ne duša, i sjećanje nije ništa drugo doli ostvarivanje veze duše sa svijetom sjećanja. Naime, kada se čovjek nastoji sjetiti neke stvari, u njemu se iznova javlja sposobnost ostvarenja forme te stvari iz svijeta sjećanja, a upravljačka svjetlost je ta koja tu formu vraća iz svijeta sjećanja u čovjekovu dušu.”[8]

  1. razumska spoznaja. Šejh Ishraq, bez obzira što je iluminacijski mudrac te što ima posebnu naklonost prema iznutarnjem iskustvu i duhovnom osvjedočenju, ipak pridaje poseban značaj razumskoj spoznaji, logici i argumentu. On argument smatra mjerilom prihvatanja i odbacivanja misli i ne smatra mogućim postizanje zbilje iluminativne filozofije bez udubljivanja u dokaznu mudrost (hikmat istidlali). On vjeruje da će nepostojanje logičkog i filozofskog mišljenja odvesti čovjeka u neistinite i niske misli, neusklađen govor te u vjerovanje u stvari poput postojanja nepostojećeg, mogućnosti postojanja spone između bitka i nebitka ili ozbiljenja stvari koje niti su spoznate niti nespoznate.

Suhrawardi odabacuje stavove peripatetičara koji um vide poput ogledala u kojem se oslikavaju forme stvari putem ogoljenja ili sjedinjenja sa djelatnim umom. On vjeruje da se umska spoznaja može pojasniti jedino posredstvom svjetlosnih ideja (muthul nuriyah) i prosvjetljenjem iz višeg svijeta. On prihvata platoničke ideje i gospodare vrsta (arbabi anwa‘). Uvjeren je da univerzalije posjeduju zbiljsku i vlastitu egzistenciju i smatra da su univerzalni pojmovi povezani sa stvarima iz vanjskog svijeta, a negiranje vanjskog ozbiljenja univerzalnih pojmova završit će skepticizmom. On iznoseći dokaze tvrdi da nam, zapravo, prilikom percipiranja univerzalija gospodar vrste, ili njegovim riječima taba‘ tam, daruje univerzalije.[9]

  1. spoznaja putem duhovnog osvjedočenja (shuhud). Bog i karrubijan (meleci) neke od spoznaja ubacuju u srce čovjeka u obliku snoviđenja, intuicije (hads) i duhovnog osvjedočenja. Spoznaja duhovnim osvjedočenjem ostvaruje se poput ostvarenja obaviještenosti čovjeka o sebi, o svojim perceptivnim i pokretačkim moćima, o svojoj boli, radosti i tuzi prisutnošću samog predmeta percepcije u duši bez posredništva formi. Šejh Ishraq je uvjeren da mudrost nema smisla bez duhovnog osvjedočenja. Onako kako čulnim osvjedočenjem bivamo obaviješteni o stanjima planeta i materijalnih pojava, tako i iluminativnim duhovnim osvjedočenjem pronalazimo uzvišene osnove spoznaje.[10] Naravno da on početno duhovno poimanje smatra preduvjetom duhovnog osvjedočenja, a duhovno osvjedočenje smatra posebnom vrstom duhovnog poimanja, što znači da je u duhovnom poimanju moguć upliv mnijenja (wahm), dok je duhovno osvjedočenje tako jasno i očito da mu mnijenje i iskrivljenje ni na koji način ne mogu prilaziti. Spoznaja putem duhovnog osvjedočenja može se zbiti u više vidova: nekada u snu, a nekada i u budnom stanju.
  1. u stanju sna čovjekova duša, spajajući se sa svijetom Melekuta, izravno motri neke slike, moć imaginacije (mutakhayyilah) vrši izmjene na ovim slikama i pretvara ih u partikularije, pa tako čovjek u snu vidi neprijatelja kojeg imaginacija predstavi kao vuka. Sada, ako ta partikularna slika koju je stvorila imaginacija bude u skladu sa izravnim osvjedočenjem duše, ovakav san nema potrebu za tumačenjem, a ako nije takva, onda postoji potreba za tumačenjem sna.[11]
  2. nekada i u stanju budnosti putem tačne intuicije, bez imanja potrebe za premisama dedukcije, čovjeku biva objelodanjen zaključak, a nekada slušanjem zvuka iz skrivenog svijeta (ghayb) i viđenjem melekutskih slika čovjek se nađe u ozračju nebeskih prosvjetljenja.[12]

Postizanje spoznaje putem duhovnog osvjedočenja nije moguće ostvariti bez ispunjenja njenih preduvjeta i duhovni putnik (salik) mora znati da duhovno osvjedočenje ima tri osnove: otklanjanje duhovnih i materijalnih zastora, stizanje do svijeta Melekuta i duhovno osvjedočenje u uzvišene osnove i nematerijalne zbilje. Dolje navedene stvari pribavljaju uvjete za ostvarenje duhovnog osvjedočenja, a među njih spadaju i suptilnost misli i čistota srca: a) izvršavanje vjerskih obaveza i napuštanje zabranjenih stvari; b) ibadet, spominjanje i sjećanje na Boga, noćni namaz i učenje Kur'ana; c) borba sa dušom i duhovno vježbanje;[13] d) promišljanje o duhovnim stvarima;[14] e) stalno sjećanje na smrt;[15] f) odsječenost od svega što nije Bog i istrajnost u čišćenju duše.[16]

Prepreke i nedaće vezane za spoznaju 

Šejh Ishraq u svojim djelima podsjeća na prepreke i nedaće na putu spoznaje i upozorava tragaoca za spoznajom da ih se čuva kako ne bi bio pogođen njima. Te prepreke i nedaće su:

  1. prisnost sa osjetilnim stvarima. Iako se mnoge obaviještenosti čovjeka o svijetu i sebi ostvaruju posredstvom osjetila, stalna i pretjerana prisnost sa osjetilnim stvarima sprečava ga od zanimanja za inteligibilije i Bogu bliske. Ta prisnost i navika čini slabom njegovu moć uma i duhovno osvjedočenje.[17]
  2. ovisnost o materijalnim stvarima. Postizanje mudrosti i zbilje postojanja nije moguće bez skidanja odjeće okupiranosti sa sebe. Dakle, okupiranost materijalnim je prepreka na čovjekovom putu postizanja spoznaje.[18]
  3. nepostavljanje argumenta za mjerilo. Šejh Ishraq se suprotstavlja iznošenju nezrelih misli, neosnovanih tvrdnji i misli koje se ne zasnivaju na ispravnom umovanju i logici. Nevaganje misli i vjerovanja razumom i argumentom smatra velikom nedaćom po čovjekove spoznaje.[19]

neobraćanje pažnje na spoznaju iz duhovnog osvjedočenja. Iako se po Šejh Šihabuddinovom vjerovanju mnoge spoznaje otkrivaju čovjeku u okvirima razuma, ipak je nemoguće postići zbiljske i melekutske spoznaje bez traženja pomoći od prosvjetljenja (ishraq) i duhovnog osvjedočenja (shuhud). Osoba koja ne obraća pažnju na duhovno osvjedočenje liči na osobu koja posredstvom lampe želi otkriti sunce zbilje.[20]

Nastavak: Etika Šejhul-Išraqa Suhrawardija


[1] Majmu‘ah musannafat: Al-Mashari‘ wa-l-mutarahat, sv. 1, str. 212; Majmu‘ah musannafat: Hikmatu-l-Ishraq, sv. 2, str. 18.

[2] Majmu‘ah musannafat: At-Talwihat, sv. 1, str. 72; Majmu‘ah musannafat: Hikmatu-l-ishraq, sv. 2, str. 111-112.

[3] Majmu‘ah musannafat: Hikmatu-l-ishraq, sv. 2, str. 18.

[4] Majmu‘ah musannafat: Yazdan shinakht, sv. 3, str. 408.

[5]Ibid., sv. 3, str. 3, 20, 211, 246.

[6] Ibid., sv. 3, str. 408.

[7] Ibid., sv. 3, str. 409.

[8] Majmu‘ah mus{annafat: Hikmatu-l-ishraq, sv. 2, str. 208-211.

[9] Majmu‘ah musannafat: Al-mashari‘ wa-l-mutarahat, sv. 1, str. 263-264.

[10] Majmu‘ah musannafat: H{ikmatu-l-ishraq, sv. 2, str. 13.

[11] Majmu‘ah musannafat: Al-mashari‘ wa-l-mutarahat, sv. 1, str. 495.

[12] Majmu‘ah musannafat: At-talwihat, sv. 1, str. 57, 103-104; Majmu‘ah musannafat: Al-mashari‘ wa-l-mutarahat, sv. 1, str. 493-494.

[13] Majmu‘ah musannafat: Hikmatu-l-ishraq, sv. 2, str. 257-258.

[14] Majmu‘ah musannafat: Alwahi ‘imadi, sv. 3, str. 188-192.

[15] Majmu‘ah musannafat: Hikmatu-l-ishraq, sv. 2, str. 259.

[16] Majmu‘ah musannafat: Al-mashari‘ wa-l-mutarahat, sv. 1, str. 505.

[17] Majmu‘ah musannafat: Yazdan shinakht, sv. 3, str. 407-408.

[18] Majmu‘ah musannafat: Al-mashari‘ wa-l-mutarahat, sv. 1, str. 196.

[19] Ibid., sv. 1, str. 206-209.

[20] Majmu‘ah musannafat: Hikmatu-l-ishraq, sv. 2, str. 10-13.