Fadil-paša Šerifović – tahmisi

Prijevod: Fehim Nametak
Prepjev: Melika Salihbegović

Tahmis gazela jedinstvenog pjesnika Fuzulija Begdadskog nek mu je tajna posvećena

1.

Srce što se stalno dobročinstvu tog šejha nada

Žrtvuje se na njegovu putu da se ko kurban da

Kao kapidžija[1] čeka da mu on naredbu preda

Ono je poput vile koja carstvom blagosti vlada

Naređuje, jer ima pravo da zapovijeda

2.  

Ašik bit može samo ko ljubavni zanos ima

Polje ljubavi nema nigdje kraja u prostranstvima

Burom bjesni more ljubavi što je u srcima

Nakon Medžnuna[2] ja sam na redu ljubavnim činima

Zaista svako je doba jednog ašika reda

3.  

Ašikov uzdah je to što svijet pali, hej srce

Kao Crveno more moje suze su bez mjerice

Smilovat će se ko bar jednom vidi moje lice

Što svaki tren iz mog srca izlazi, to su varnice

Krv je ono što stalno sa mojim suzama pada

4.  

Ako niste strpljivi, na ovaj put ne krećite

I mjesto gdje ašici jadikuju, ne osluškujte

Nikada neveselost ašika ne istražujte

Brazde na mom srcu od mača ljubavi ne prezrite

Ko ružičnjak ludo voli, ruže se smiju tada

5.

Rabbe, da li će dostojan Tvog dobročinstva Fadil bit

Zar dolikuje Tvojoj moći u očajanje vodit

Tvojoj milosti bez premca želio se priklonit

Ej Fuzuli, da imaš druga, s njim se u tuzi družit

Plači gorko kako gorko nisi plako nikada

Tahmis gazela poznatog pjesnika Sabita Užičanina Bog mu se smilovao

6.

Ah! za mene je neumjesna sva priča učiteljska

Lažno optuživanje njegovo mi je od suviška

Jecaj naja je za me klokot i čaša vinska

Gutljaj vina za me je sukus zlata alkemijska

I iz čaše svaki mjehur za mene je kruna carska

7.

Kao slavuj zaljubljeni što je spreman zaplakati

Trnje sa ranom u srcu srdačno ću dočekati

Pa ko leptir pomahnitalo srce počne kružiti

Plamna svijeća istinom put pravi osvjetljavati

To meni naj mjesta u mejhani pokazuje bliska

8.

Zanemario sam svoju dragu, iskrenu i vjernu

Prijatelje ne hajući odabrao sam tuđinu

Putem ovim krenuvši spozno se u pravom stanju

Svoj lijek okušao i ne poznajuć bolest stvarnu

Ako meni ima lijeka, to je ruka drugarska

9.

Kada svijet te ogovara, može li mi srce trpit

Pa zar njih ni nedaće vremena ne mogu ušutit

Mrijuć za te srce mjesta za uzdahe neće tražit

Pred hladnoćom tvojom ono rastanku će se pokorit

Kukavnom meni ko dvorac jučer sad je peć hamamska

10.

Fadile, svoje dobro i loše stanje si spoznao

Prijatelja odanoga od srca si odabrao

Najprije si ispravnost same tezulje provjerio

Mjerio harabat[3] na svijetu, Sabite, prelijevao

I bolja od svega za tebe je ljubav prijateljska

Tahmis drugog gazela Sabita Bosnevi Bog mu se smilovao

Gazeli 

11.

Teško je međ’ rivalima ustrajan u strpljenju bit

Teško je naći Šejha skrivenog i želju izložit

Teško je u noći zanesenog čašom opteretit

Teško je uzeti dragu žuđenu i zagrlit

Teško je u noći tuge bez drage odlazak zaželit

12.

Ni vladaru ne saginje glavu čovjek vidovit

Samo derviši zavređuju na prijestolju bit

Zar zarobljen čak i neprijatelju dobro činit

Teška je stvar lišenost sa dubokom tugom spojit

Teško je kad se spozna suština želju ostvarit

13.

Nije lahko od želja i nadanja ruke oprat

Nije lahko odreć’ se truda dušu oplemenit

Nije baš lahko povuć se u kut i bolove trpit

Nije baš lahko, nema sumnje, na suhu kruhu štedit,

Teško je ono čemu je duša sklona zabranit

14.

Ova je stvar čak i za Platonovu mudrost prepreka

Te ideje su neshvaćene i kod učena čovjeka

Ružne su to stvari kojima nema nikakva lijeka

Zaista, da se podnese takvo stanje ima zapreka

Teško je želji s nebom vezu uspostavit

15.

Što činiti kad je čovjek sklon nadi i razmišljanju

Što činiti da loš svijet krene kultiviranju

Što činiti, Fadile, u ovom tako lošem stanju

Što činiti kad je Sabit teret draginom voljenju

Teško je da se svačiji poslovi završe štitit


[1]kapidžija – vratar.

[2]Medžnun – Lejla, priča o dvoje mladih, nesretno zaljubljenih, potječe iz arapske književnosti odakle je prenesena u perzijsku, a odatle u tursku divansku poeziju i narodnu književnosti. Mladić Kajs iz plemena Benu Amir zaljubio se u djevojku Lejlu, koja je iz drugog plemena, postaje lud (medžnun) za njom i odlazi u pustinju. Doživljava brojne peripetije i nikad ne ostvaruje svoju ljubav, a Lejla se od ljubavi prema Medžnunu razboli i umire. Medžnun dolazi na grob Lejlin i moli Boga da umre. Želja mu je ispunjena. Među pjesnicima koji su s uspjehom obradili ovu legendu najistaknutiji su perzijski pjesnik Nizami i turski pjesnik Fuzuli.

[3]harabat – ruševina, krčma, tekija, derviško stanje.