Promocija dvije knjige na 35. međunarodnom sajmu knjiga u Sarajevu

U okviru 35. međunarodnog sajma knjiga u Sarajevu Fondacija “Baština duhovnosti” je održala promocije dvije knjige. O knjizi “Dozvoljena magija – antologija perzijske rubaije” govorilu su autor Hamza Halitović, prod. dr. Sedad Dizdarević, prof. dr. Ena Begović-Sokolija i urednik knjige dr. Amar Imamović.
 
O knjizi “Šapat Džibrilova krila – simboličke pripovjesti s komentarom” znamenitog filozofa i arifa Šejh Išrak Suhravardi govorili su urednik knjige dr. Amar Imamović i Edib Kadić.

Izlaganje prof. dr. Ena Begović-Sokolija

XXXV INTERNACIONALNI SARAJEVSKI SAJAM KNJIGA

Dozvoljena magija – Antologija perzijske rubaije,

prev. Hamza Halitović, Baština duhovnosti, 2024. (19. 4. 2024.)

Srdačno pozdravljam i selamim sve prisutne! Raduje me što sam ovdje i što imam priliku govoriti o dragocjenom projektu čijem rezultatu danas svjedočimo. Kažem projektu, jer je oko ove knjige okupljen izvrstan tim. Najprije moram čestitati Fondaciji “Baština duhovnosti” i njenom direktoru i osnivaču, neumornom entuzijasti dr. Amaru Imamoviću, koja od 2011. godine bogati riznice bosanskohercegovačkog izdavaštva dragocjenim izdanjima poput ove antologije. Potom čestitam vrsnom prevoditelju i priređivaču antologije Hamzi Halitoviću, koji je u ove stranice utkao dvije decenije posvećenog rada. Vjerujem da bi se svako, ko se ikada bavio zahtjevnim poslom prevođenja, mogao složiti sa mnom da je dobar prevodilac gotovo koautor teksta. On prevedenom tekstu daje novi život u novom jeziku i nove mogućnosti čitanja. A po onoj maksimi da “djelo mora biti cijelo lijepo”, koja je ovdje i ispoštovana, čestitke upućujem i autorima dizajna. Znanstvenu težinu knjizi daje i znanstvena aparatura – dodatna objašnjenja u fusnotama, stručna i teorijska literatura te rječnik manje poznatih termina iz arapskog i perzijskog jezika, kao i afirmativna recenzija akademika Ferida Muhića, koje je ovo djelo okarakterizirao “kapitalnim djelom prevodilačke književnosti i značajnim prilogom teoriji i historiji literature”.

Na našim prostorima tradicija prevođenja rubaija započinje prije više od stotinu godina. Prisjetimo se anegdotalne epizode sa Safvet-begom Bašagićem iz 1915. godine. Naime, Bašagić je sasvim slučajno, prolazeći sarajevskom čaršijom, kupio rukopis što ga je telalbaša prodavao kao nečiju ostavštinu. Ispostavit će se da su to bile Hajjamove rubaije, koje će Bašagić kasnije i prevesti na bosanski jezik. Nakon toga Hajjamove rubaije prevodio je i Fehim Bajraktarević, ali ovakav pothvat prevođenja više od hiljadu rubaija trinaestorice najreprezentativnijih perzijskih pjesnika, koji su živjeli u rasponu od gotovo hiljadu godina – poduzeo je tek Hamza Halitović.

U uvodnoj studiji Halitović piše o nastanku perzijske rubaije i o njenom historijatu, a potom sam prepoznaje i argumentirano obrazlaže tri različita etosa u kojima je rubaija nastajala i bila baštinjena: sufijska, filozofska i ljubavna rubaija. Prosječnom čitatelju sigurno je poznata rječnička definicija rubaije (po kojoj je to vrsta pjesme u klasičnoj perzijskoj i turskoj književnosti koja sadrži četiri stiha ili dva distiha, a rimuju se prvi, drugi i četvrti stih) i imena nekih od autora: Feriduddin Attar, Dželaluddin Rumi, Saʻdi Širazi, Hafiz Širazi. Međutim, ako želite saznati nešto više o samom porijeklu pojma, o tome zašto su rubaije Perzijanci nazvali “dozvoljenom magijom”, o životu, radu, kontekstu djelovanja i stvaranja i drugih autora zastupljenih u ovoj antologiji, od Ebu Seida ibn Ebu el-Hajra s početka 11. stoljeća do Halilullaha Halilija s početka 20. stoljeća, morat ćete se otisnuti u avanturu čitanja ove antologije.

Dopustite mi da budem i malo lična. Rukopis je do mene došao kao do lektorice i profesorice književnosti (svojim studentima na Filozofskom fakultetu u Sarajevu predajem, između ostaloga, i poeziju), ali sam ja u tekstu uživala kao istinska čitateljica. Zbog određene dužine stihova, ritma i rime, rubaija ima muzikalnost; zbog sažetog sadržaja pročita se u dahu, ali njena misao ostaje dugo da treperi u recipijentovom duhu.

Znate li da se prvim piscem rubaija uopće smatra Rudaki, autor iz 10. stoljeća?! Evo jedne njegove ljubavne rubaije, navedene u Antologiji:

Tvoje srce se nikada okrutnosti ne zasićuje

pri pogledu na me nikad ne zasuzi oko tvoje.

Iako si mi gora od sto hiljada neprijatelja

kako je čudno što te volim više od duše svoje.

Kao nekom magijom, nekim dozvoljenim činima, rubaije dopiru do svake duše i do svakog srca. Njihova je poruka univerzalna i stoljećima kasnije aktualna. Usudit ću se reći da su rubaije svojevrsni glosar, uputa za svakodnevne životne situacije. Kad je nedavno preselio jedan moj profesor, prikladnim mi se učinilo utješiti se i oprostiti od njega stihovima Baba Afzala Kašanija:

Kada umrem, ne govorite: “On mrtav sada je.”

Recite: “Bio je mrtav, a sad se s Voljenim sastaje!”

Duša je svjetlost Božija, tijelo prah od prašine,

Bog uzima svjetlost, prašina prašini ostaje.

Na koncu, ovo kratko obraćanje, nakon mnoštva pohvala koje sam na početku izrekla, ipak ću završiti rubaijom Hafiza Širazija kojom nas pjesnik podsjeća na istinske vrijednosti i važnost skromnosti tokom ovozemaljskog življenja:

Prema dobrom čovjeku ne budi okrutan,

u pustinji punoj zvijeri ne budi prisutan.

U svoj se život ne smiješ zaljubiti,

niti za sebe pomisliti da si izvrstan.