Prevod: Bećir Džaka
Prethodno: Svjetlost svjetlosti i ontologija kod Suhrawardija
Pošto je završio razmatranje svijeta meleka Suhrawardi opisuje svijet tijela i duša, tj. fiziku i psihologiju. Suhrawardijeva fizika, kao što se i očekivalo, zasniva se na svjetlosti, a ne na Aristotelovoj teoriji forme i materije koju on odbacuje. Sva tijela su različiti stepeni svjetlosti i sjena i izučavanje fizike znači izučavanje svjetlosti čiji je intenzitet smanjen i ublažen posredstvom sjena materijalnog svijeta. Suhrawardi dijeli tijela u tri kategorije: tijela koja zatvaraju put svjetlosti i sprečavaju njeno prodiranje, tijela koja su prema svjetlosti prozirna i ne sprečavaju njeno prodiranje i tijela koja dozvoljavaju svjetlosti da dospijeva na različite stepene i na taj se način sama dijele u nekoliko vrsta.[1]
Na taj način nebesa u svijetlom stanju spadaju u drugu kategoriju, zemlja u prvu, voda u svom normalnom stanju u drugu, a zrak u treću kategoriju koja se sastoji iz više vrsta. Što se tiče vatre koja je četvrti elemenat među tradicionalnim elementima, Suhrawardi ne smatra da je zemaljski elemenat kao drugi elementi nego da je jedna forma svjetlosti u zemaljskoj sredini.
Na toj osnovi Suhrawardi raspravlja o različitim fizičkim pojavama, posebno o meteorološkim, pri čemu slijedi opštu šemu peripatetičara, ali sa drukčijim naglascima. Na primjer, premda akceptira teoriju o pari i isparavanju, on ističe važnost svjetlosti u svim meteorološkim pojavama i promjenama. U stvari, cijela Suhrawardijeva fizika u osnovi svojoj se zasniva na izučavanju tijela kao prevlaka, zemljouza, između različitih stupnjeva svjetlosti koja se reflektuje i prenosi u različitim stepenima. Tijela su pod komandom nebesa, nebesa pod komandom duša, duše pod komandom različitih kategorija meleka, a meleki pod komandom Svjetlosti koja vlada cijelim univerzumom.
Iz miješanja elemenata jednog s drugim nastaju tri carstva čiji svaki član je teurgija posebnog meleka. Na primjer u carstvu minerala zlato i drago kamenje posjeduju posebni sjaj i vrše uticaj na ljudsku dušu na taj način što joj obezbjeđuju radost i sreću, jer njihova svjetlost je srodna sa svjetlošću koja postoji u ljudskoj duši. Na isti način kod rastinja i životinja melekska svjetlost je dominantna i ona upravlja funkcijama svake pojedine vrste. Suhrawardi se, kada nabraja sposobnosti biljnih i životinjskih vrsta, pridržava šeme Ibn Sināa i drugih peripatetičara.[2] Biljna duša, po učitelju išraqi filozofije, ima tri osnovne sposobnosti: sposobnost uzimanja hrane, sposobnost rasta i sposobnost reprodukcije. Sama sposobnost uzimanja hrane sastoji se iz četiri sposobnosti: sposobnost privlačenja, sposobnost zadržavanja (retencije), sposobnost varenja i sposobnost odbijanja. Animalna duša, pored ovih, ima još sposobnost kretanja koja se zasniva na strasti, ljutnji i želji, što su posebne osobine animalne duše. Sve ove sposobnosti kod biljnih kao i kod animalnih duša samo su vidovi melekske svjetlosti prisutne u svakoj vrsti i njihove funkcije moraju se razumijevati u vezi sa svjetlošću.
Čovjek koji je najsavršenija životinjska vrsta, pored pomenutih sposobnosti i pet vanjskih čula koja su mu slična čulima nekih viših životinja, ima i pet unutrašnjih čula koja primaju i prenose utiske iz vanjskog svijeta do uzvišene svjetlosti koja se nalazi u čovjeku. Ovih pet čula Suhrawardi nabraja kao: sensus communis (zajedničko osjetilo), čulo predočavanja (fantazije), čulo poimanja, čulo imaginacije[3] i čulo memorije. Racionalna duša (en-nefs en-natiqa) koja je u stvari isto što i uzvišena svjetlost (en-nur el-isfehbudî) stojii znad ovih čula kao kruna. Sama ta duša je iskra melekske svjetlosti koja je tako zatvorena u tamnicu tijela da često zaboravlja svoje prvobitno prebivalište. Suhrawardi i išraqi filozofi nisu toliko zainteresovani da nabrajaju psihološke sposobnosti duše koliko nastoje da ukažu na jadno stanje u koje je duša zapala i na tok uspomena i sjećanja koje duša mora izdržati da bi se još jedanput sjetila svog prvobitnog prebivališta koje je izgubila i na taj način ponovo ga postigla.
Nastavak: Eshatologija i duhovno jedinstvo
[1] O Suhrawardijevoj fizici pogledati H. Corbin, Opera…, II, od 187. str. i dalje.
[2] O Suhrawardijevoj psihologiji pogledati istu knjigu kao pod 39, od 203. strane pa dalje.
[3] I Suhrawardi vjeruje u postojanje odvojenog svijeta imaginacije prema kome putuje duša da bi stekla oblik koji se kasnije javlja u ljudskoj mašti. Ovaj svijet između, koji se još zove svijet „obješenih” ili „visećih” formi (suwar al-mu'allaqa) odnosno svijet finih tijela ili sličnosti (‘alem al-misal), nalazi se između osjetnog svijeta i svijeta arhitipova i igra osnovnu ulogu u pitanjima kao što su stvaranje i eshatologija, kako kod Suhrawardija tako i kod Ibn Arebija i Mulla Sadra. Pogledati, H. Corbin, L'Imagonation creatrice dans le soufisme d'lbn Arabi(Paris, 1958), dio II.