Scroll to top

Gnoseologija kod Ibn Sinaa (Avicene)

Prevod: Nermin Hodžić

I Ibn Sinaova spoznajna teorija u svome temelju jest aristotelijanska, s tim da je u pojedinim pojašnjenjima i detaljima i upotpunjuje. Ne treba posebno ni podsjećati da i ovdje ima znatnih primjesa neoplatoničkoga mišljenja. S druge strane, Ibn Sinaovo spoznajnoteorijsko mišljenje oslanja se na njegov psihologijski nauk. Kako smo već vidjeli, on ljudsku dušu smatra nematerijalnom supstancom lišenom ikakve pomiješanosti sa tvarnošću. Ona tijelo i njegove moći koristi tek kao oruđa za svoje djelovanje. Duša, nadalje, raspolaže sa animalnim potencijama, kako vanjskim tako i unutarnjim, ali i sa navlastitim moćima koje jesu svojstvene samo njoj (racionalnoj duši). U vezi s tim Ibn Sina ističe da je “najposebnija odlika čovjeka jest u poimanju univerzalnih umskih značenja/pojmova koji su na najsavršeniji način lišeni svake materijalnosti/apstraktni.”[1] On ovu čovjekovu odliku naziva “motriteljskom/spekulativnom moći”, te dodaje: “To je moć koju čovjek posjeduje zahvaljujući svojoj vezanosti za obzir koji ga nadvisuje i prema kojemu se nalazi u trpnom položaju i od kojega se okorištava, od kojega prima; dakle, naša duša ima dva obzira, dva lica: jedno okrenuto tijelu… i drugo, okrenuto uzvišenim/trancedentnim načelima…, a iz njezina donjeg lica nastaje moralnost, a iz onoga gornjeg spoznaja i znanje…, posao motriteljske/spekulativne moći (quwwa nazari) jest da prima odraze univerzalnih nematerijalnih oblika. Ako su ti oblici sami po sebi nematerijalni motriteljska moć će ih lakše primiti, ako pak nije tako, motriteljska ih moć snagom apstrahiranja (ogolijevanja od tvari) čini nematerijalnima da u njima ne bi ostalo nešto od vezanosti za tvarnost.”[2] S druge strane, Ibn Sina moći racionalne (misleće) duše dijeli na djelujuće (‘amila) i saznavajuće (‘alima), imenujući i jednu i drugu jednim imenom – “um”.[3]


[1]Al Šifa, tabi'iyat, nafs, 184

[2]Isto, 38-39

[3]Isto, 37

Povezani članci