Ibn Rušdova djela poznatija su i više pažnje su izazvala na Zapadu (i sljedstveno tome, u današnjim prosvjetiteljskim tokovima u arapskom svijetu) nego na islamskom istoku. Oba dijela ove tvrdnje zaslužuju značajnu pažnju, a ovdje ćemo ih ukratko pojasniti:
1. Nemar islamskog svijeta prema Ibn Rušdu
Iako je Ibn Rušd metodom peripatetičke škole izložio neke inovativne ideje, čini se da se njegovo ime ne može postaviti pored Ibn Sinaovog imena. Ibn Rušda ne smatraju samo komentatorom, nego se i ubraja među filozofe koji su imali vlastitu metodu i školu. Osim toga, u njegovim djelima se ne primjećuju iluminacijske, iskustvene (arifske) i nutarnje misli. Izgleda kako nijedna ideja – osobito u šiitskom svijetu za koji se uglavnom može reći da je bio čuvar islamske filozofije i teozofije kroz posljednjih hiljadu godina – ne može ostvariti utjecaj u islamskom svijetu ako u njoj u određenoj mjeri nema gnoze, iluminacije i nutarnjeg iskustva. Ipak, i uvjeti vremena u kojemu je Ibn Rušd živio bili su neodgovarajući i problematični. Treće, četvrto i peto hidžretsko stoljeće bili su zlatno doba islamske znanosti, vrijeme kada su djelovale ličnosti poput Ibn Heysama, Farabija, Ibn Sine, Birunija, Havarizmija i na desetine drugih učenjaka. No, krajem 5. stoljeća po Hidžri počinje vrijeme Imama Muhammeda Gazalija, kada se šire ašaritske ideje i ne dozvoljava se filozofiranje, pa, izuzev logike, ostali ogranci racionalnih znanosti nestaju među sunitskim muslimanima, a nakon toga islamski svijet pogađaju različite nesreće poput križarskih ratova, tatarske i mongolske invazije, te napadi divljih nomadskih naroda iz Daleke Azije.
Drugi faktor tog nemara bila je nevolja koja je snašla Ibn Rušda, a njene bolne posljedice bile su proglašavanje njega nevjernikom i otpadnikom. Također, problem predstavlja i to što je Ibn Rušdova spisateljska metoda u pogledu filozofije bila precizna, teška i zamorna.
2. Utjecaj u katoličkoj Evropi, srednji vijek, pojava renesanse i novo doba
S pravom se Ibn Rušd i njegove sljedbenici mogu smatrati bajraktarima i predvodnicima prispijeća u novo doba. Jedan od važnih faktora toga jeste da je Ibn Rušd većinu svog truda usmjerio na širenje grčkih ideja i u tom pravcu je ponajviše djelovao na predstavljanju Aristotelovih djela, komentarima i odvajanju Aristotelovih od ideja postojećih neoplatonista u islamskoj filozofiji.
U tužnoj sitaciji kad se konzervatizam katoličke crkve protegao i na znanstvena pitanja i spriječavao slobodno mišljenje, djela Ibn Rušda o medicini, znanostima i njihovoj metodologiji predstavljala su tačku nade i oslonac nekim naučnicima latinskog svijeta.
U epohi skolastike, nakon prevođenja islamskih znanstvenih djela na latinski jezik, dva toka koja su iz peripatetičke filozofije ušla u Evropu, našli su se jedan naspram drugoga: jedan jeste tok Ibn Sinaa(avicenijanski), koji zastupa neku vrstu pomirbe i usklađivanja vjere i razuma, a njegovi najvažniji predstavnici su Albert Veliki i sv. Toma Akvinski; te drugi tok, onaj Ibn Rušda (averoisti), koji se proširio u barem tri zemlje – Francuskoj, Italiji i Španiji. Averoisti su, zastupajući tezu o dvojnoj i dvostrukoj zbilji – pri čemu jedna zbilja pripada filozofiji, a druga teologiji i religiji – praktično su pripremili teren za izlazak iz srednjeg vijeka i ulazak u novu eru.