Intelektualno-duhovni background Ilhamije Žepčaka

Sedad Dizdarević

Rezime

Iako se na prvi pogled čini da je Abdulvehhab Žepčak Ilhamija dovoljno poznat široj i akademskoj javnosti Bosne i Hercegovine, to stoga što su se njegovim životom i idejama bavili najitaknutiji velikani bošnjačke misli, međutim dublje iščitavanje i studiozniji prilaz Ilahimijim djelima ne ide baš u prilog te činjenice. Ilhamijin život je uglavnom zbog određenih ideoloških i nacionalnih intencija reduciran i sveden na buntovnički odnosno revolucionarni karakter. To i činjenica da se Ilhamija znatno više iskazao kao duhovnjak, mistik i prije svega prosvjetitelj predstavljali su inicirajuću kapislu i nit vodilju ovog naučnog osvrta.

Induktivno-analitički i dekonstrukcijskom metodom analize teksta obrađena su sva Ilhamijina djela na osnovu čega je autor nastojao razaznati fundamentalne silnice Ilhamijinog intelektualnog i duhovnog backgrounda. Kao rezultat ovog istraživačkog pothvata nameće se zaključak da je Ilhamija prije svega i više od svega bio dubokoumni mistik, prožet vjerskim i gnostičkim žarom, a koji je svoju misiju vidio u osvješćavanju i prosvješćavanju sunarodnjaka.

Uvod

Sejjid Abdulvehhab ibn Abdullvehhab Žepčevi Ilhami-baba poznatiji kao Ilhamija spada u red najmarkantnijih i najpoznatijih ličnosti Bosne i Hercegovine s kraja osamnaestog i početka devetnaestog stoljeća. On je, također, najplodniji Alhamijado pjesnik i najhrabriji bošnjački intelektualac tokom cijelog razdoblja osmanske vladavine u Bosni i Hercegovini.(Balić, 1994 i Nametak, 1991)

Njegovom ličnošću i djelom su se bavili manje-više mnogi istraživači, međutim, njemu su posebnu pažnju posvetili učenjaci kao što su Safvet-beg Bašagić, Mehmed Handžić, Smail Balić, Hasan Kikić, Kasim Dobrača, Muhammed Ždralović, Muhammed Hadžijahić, a posebno Muhammed Hadžijamaković i Alija Nametak. Poznata je Nametkova pripovjest «Ilahimijin put u smrt» a Hadžijamaković je sakupio i preveo sve Ilhamijine pjesme na turskom, arapskom i bosanskom jeziku te ih objavio u knjizi pod naslovom «Ilhamija, život i djelo». Također, treba napomenuti da je Kasim Dobrača preveo Ilhamijino prozno djelo «Tuhfetu-l- musallin ve zubdetu-l- hašiin» sa turskog na bosanski jezik.

Mada su mnogi pisali o njemu, još uvijek nije načinjena kompletna slika Ilhamijine ličnosti i još uvijek nam u potpunosti nije poznat njegovo intelektualno i duhovno pregnuče. Različiti pisci i istraživači su se bavili različitim dimenzijama njegove ličnosti i većina ih se fokusirala na njegov didaktičko-poučni i buntovnički opus djela. Tačno je da većina autora djelomično ukazuje na mističko-irfanski i prosvjetiteljski dio Ilhamijinog svjetonazora i pjesničkog opusa, no međutim, njihove opservacije se uglavnom zadržavaju na generalizacijama i navođenju općih specifika islamskog irfana i prosvjetiteljskog duha ne konkretizirajući i ne apstrahirajući ih na primjeru Ilhamije.

U svakom slučaju, Ilhamija nije izuzetak od ostalih bošnjačkih pisaca, pjesnika, učenjaka i intelektualaca koji su živjeli i djelovali u periodu osmanske vladavine. Mora se reći da je načinjen značajan napredak te da postoje vrijedne studije i kritički prikazi koji pružaju mogućnost drugim autorima da se detaljnije bave idejnim okvirima i životom naših velikana iz tog perioda te da na njihovim primjerima rekonstruiraju našu kulturnu, civilizacijsku i intelektualnu povijest tog perioda.

1. Vjera i tesavvuf

Kod Ilhamije vjera i tesavvuf odnosno tarikat su sinonimi i on ih nikada ne odvaja. Stoga, kada govorimo o njegovom vjerskom nazoru onda moramo upoznati njegov tarikatski put. Njegov tarikat i vjera su praktični i povezani sa narodom. Po njemu tesavvuf se ogleda u ibadetu, zuhdu, zikru, stjecanju znanja i činjenju dobrih djela. Za razliku od sufija koji pozivaju u fatalizam, izolaciju, pasivizam, nihilizam i fosilizaciju svih društvenih aktivnosti Ilhamija poziva na djelovanje u društvu, prosvjetiteljstvo, rad, stjecanje nauke, pročišćavanje srca i morala.

Mada svoj sufijski nazor temelji na odbacivanju materijalizma i prakticiranju tarikatskih obreda kao što su zikr Ilhamija zna da Bogu ne vodi formalno prakticiranje vjere, specifično odijevanje i konstantno ponavljanje molitvi i zikra. U skladu sa dobro poznatim hadisom Božijeg pejgambera «Innema buistu liutemmime mekarimel ahlak» odnosno «Došao sam da usavršim ljudske morale» on u prvi plan stavlja moral i činjenje dobra prema drugim ljudima.

«Sa poniznošću budi mehka srca

Ne uzdaj se u hrku i ćulah» (Hadžijamaković, 1987A:92)

Stoga je većina njegovih pjesama na bosanskom jeziku, a i onih na turskom i arapskom, svojevrsni manifest morala i poziv za preispitivanjem i prevaspitivanjem vlatitog morala. No, po njemu, istinski put morala jeste tarikat i slijeđenje tog puta osigurava uspjeh na ovom i «vuslet» ili stizanje do Allaha na onom svijetu.

Ilhamija nije formalista koji je okovan i zarobljen mnogobrojnim obredima, ceremonijama, svetošću sufijske odore i formom. On uvijek poziva na aktivnost, dokazivanje i djelovanje. Kao što bez morala i «mehka srca» nema tarikata tako ni bez istinske i iskrene molitve i dozivanja Boga nema tarikata:

«Dubokim uzdahom Bogu se obrati

U hrku i ćulah nikad se ne uzdaj!» (Hadžijamaković, 1987A:142)

Ilhamija nije pokidao veze sa šerijatom, niti ga vješto zaobilazi potencirajući hakikat on, naime, mnogo više govori o šerijatu i čuvanju njegovih granica, nego što ističe tajne hakikata. To se najbolje reflektira u konstantnom potenciranju na izvršavanju vjerskih obaveza kao što su namaz, post i tome slično. Također, odnos između šerijata, tarikata i hakikata najbolje pojašnjava u stihu:

«Svemu vladar šerijat

ne zanemari hakikat

A stub svega tarikat

I on ti je nadohvat» (Hadžijamaković, 1987A:131)

Ovaj stav Ilhamija još jače potcrtava u konstantnom pozivanju na fikh, šerijat, Ebu Hanifu, hanefizam i tome slično. Čak jedna od Ilhamijinih pjesama na turskom jeziku nosi naslov «Hvalospjev velikim mudžtehidima» što na najbolji način pokazuje Ilahimijin stav ka šerijatu i njegov odnosu ka tarikatu. Njegov tesavvufski nazor se temelji na asketsko-bogoslužnim principima gdje šerijat predstavlja osnovnu os ispravnosti. Ovaj stav Ilhamija najjače izražava u stihu:

«Onoga kog nije usmjerio Kur'an i Alejhiselam

Kroz život vodi šejtan Lailahe illellah» (Hadžijamaković, 1987A:81)

Naravno, spomenuti stih je donekle modifikovana formulacija poznatog sufijskog mota «Onaj ko nema šejha šejh mu je šejtan». Međutim, naspram ovog stiha stoji stih:

«Tko nema svoga šejha

Njegov je gospodar satana»(Hadžijamaković, 1987A:14)

Ovaj stih je po Hadžijamakoviću falsificiran i ne može se smatrati vjerodostojnim. (Hadžijamaković, 1987A:9) No međutim, ne može se reći da su spomenuti stihovi u kontradiktornosti ili pak da ne odgovaraju Ilhamijinom svjetonazoru. Ukoliko se složimo da je Ilhamija bio derviš i šejh onda moramo prihvatiti činjenicu da je veoma dobro poznavao općeprihvaćenu dervišku krilaticu koju smo naveli a koja u potpunosti odgovara drugom stihu. Treba znati da sufije smatraju da svaki pojedinac mora imati nekog vodiča, jer sam ne može pronaći pravi put i ukoliko nema nikoga onda će biti vođen od strane šejtana. Ta činjenica nije daleko od temeljnih vjerskih istina, jer sam Allah dž. š. u Kur'anu govori o onima koji se povode za šejtanom ili koje on vodi[1].

Kada je riječ o prvom stihu u kom Ilhamija tvrdi da šejtan vodi one koje nije uputio Kur'an i Alejhiselam to treba prihvatiti kao prevagu Ilhamijinog šerijatskog nazora, jer kao što smo rekli Ilhamija uglavnom daje primat šerijatu u odnosu na tarikat tako da se slobodno može reći da je ovdje riječ o dva iskaza od istog autora u različitim stanjima.

Drugo, ukoliko se složimo, a to on na više mjesta potcrtava, da Ilhamija poistovjećuje šejhovo vođenje sa poslanikovim i Kur'anskim vođenjem onda nam ovi stihovi neće izgledati kontradiktorni.[2]

Cilj življenja, djelovanja i vjerovanja po Ilahimiji jeste idenje ka Bogu i u konačnici stapanje s njim. Čovjek svakim svojim gestom i pokretom, svjesno ili nesvjesno ide ka Njemu, i taj tok se ne može izbječi.

«Njemu pokornost je sve što radimo

To što mirujemo i što mu se vraćamo

Svi snovi su do Njega dopiranje

Sva rasutost sebi dolaženje» (Hadžijamaković, 1987A:136)

Sve robuje Bogu i sve se ka Njemu kreće čak i najsitnije čestice. Po Njemu sve opstaje i On jedini može donijeti sreću i uspjeh.

Bog je Apsolutan i jedina realnost odnosno jedina egzistencija a sve ostalo što vidimo i što smatramo egzistirajučim ustvari predstavlja Njegov odraz što je najbolje prikazao u jednoj od pjesama na turskom jeziku iz koje potječe stih:

«Ti si sjajna zvijezda i miradž i maslina sveta

Ti si Sinaj, Ti se ukaza kad nesta brdo svijeta» (Hadžijamaković, 1987A:145)

No, evidentno je da je ovdje riječ o «vahdeti šuhudu» odnosno jedinstvu svjedočenja a ne o «vahdeti vudžudu» jedinstvu egzistencije. Poznato je da su tokom čitavog toka razvoja islamskog tesavvufa ova dva pravca istovremeno egzistirala. Prvu struju je predvodio Gazali a drugu Ibn Arebi. Shodno takvom promišljanju, po Ilhamiji, Bog je taj koji čini da ga čovjek voli i da za Njim čezne. Ustvari, Bog jedini djeluje mada se ljudima čini da djeluje.

«O Bliski, blizak si i sebi približi

Gospodaru moj, olakšaj život i ljubav ukaži!» (Hadžijamaković, 1987A: 157)

Pored tretiranja pitanja «vahdetu vudžuda» odnosno «vahdetu šuhuda», kao jednog od najtemeljnih pitanja islamskog tesavvufa, Ilhamija stidjivo i dosta škrto obrađuje i pitanje Insanu kamila ili savršenog čovjeka, koje, također, predstavlja jedno od najtemeljnijih učenja tesavvufa. Poznato je da je obje spomenute teme na najpotpuniji način elaborirao Ibn Arebi, međutim, smatra se da je u islamskom misticizmu Haladž prvi tretirao pitanje Insanu kamila ali su Ibn Arebi i Džili, kao i Nesefi ovu problematiku razvili do krajnjih granica. Ilhamija se indirektno dotiče ovog pitanja u mnogim pjesmama kako na turskom tako i na bosanskom jeziku obrađujući pitanje uloge i pozicije šejha. No, u jednoj od pjesama na turskom jeziku on pokazuje svo svoje znanje na tom polju. Pojašnjava klasifikaciju i funkciju Insanu kamila i navodi njihova imena. Napominje da bez njih svijet ne bi mogao opstajati, jer oni su razlog stvaranja i konstantne Božije milosti. Iako različiti po mezhebu, načinu življenja, obnašanju funkcije, ponašanja, po Ilhamiji, oni su isti i jedinstveni, jer teže istom cilju. (Hadžijamaković, 1987A:139)

Ovo nas u jednoj mjeri podsjeća na Rumijevo poređenje Insanu kamila sa talasima, koji, iako mnogobrojni i različiti, su jedno, potječu iz jedne materije i stapaju se u istu supstancu.

“بر مثال موجها اعدادشان      در عدد آورده باشد بادشان”

«Brojnošću su slični talasima  

U višebrojnost ih je doveo vjetar» (Mevlana, 1998:188)

No, kao što rekosmo Ilhamija se tu puno ne zadržava, jer se vjerovatno boji da ne bi svoje pravovjerje uprljao sumnjivim raspravama i tumačenjima i da ne bi naišao na osudu puritanaca i vjerskih pravnika.

Međutim, Ilhamija je svoj stav o tarikatu i tesavvufu najbolje sažeo u jednoj od pjesama na turskom jeziku gdje otvoreno kaže da dervišluk predstavlja ispravnost, stjecanje znanja, asketizam, minimalna ishrana, jutarnji ibadet, činjenje dobra i izučavanje tesavvufa.(Hadžijamaković, 1987A:91)

E tu se u potpunosti slaže sa Sadijem koji kaže:

“در عمل كوش و هر چه خواهي پوش        تاج بر سر نه و علم بر دوش”

«Na djelu se pokaži i šta želiš obuci

Krunu na glavu i zastavu na rame nabaci!»(Sadi, 1998:72)

“دلقت به چه كار آيد و مسحي و مرقع    خود را از عملهاي نكوهيده بري دار

حاجت به كلاح تركي داشتن نيست         درويش صفات باش و كلاه تتري دار”

«Hirka, tespih i odora čemu ti služe?

Očisti se od djela i navike ružne

Nema potrebe za posjedovanjem turskoga ćulaha

Derviškog karaktera budi i obuci tatarska ćulaha!» (Sadi, 1998:78)

Ovdje je Ilhamija sažeo šerijat, tarikat i moral i od njih načinio savršenu sintezu i spoj koji po njemu predstavlja ključ uspjeha na ovom i spasenja na onom svijetu.

2. Zikr

Zikrullah ili spominjanje i sjećanje na Boga predstavlja osnovu Ilhamijina sufijskog svjetonazora. Poznato je da su prvi sufiji poput Hasana Basrija, Ibrahima Edhema, Šekika Belhija, Sufjana Sevrija i drugih zikrullah, ibadet i moral pretpostavljali svim drugim vjerskim i nevjerskim obredima i činima. No, vrlo brzo tačnije u trećem hidžretskom i devetom gregorijanskom stoljeću tesavvuf kreće u drugom pravcu i sve više se okreće ka teozofiji, misticizmu, gnosi i filozofiji. Međutim, zahidsko-asketski krak islamskog tesavvufa je i dalje nastavio egzistirati ali mnogo slabijeg inteziteta i gotovo u ilegali. Kasnije generacije osnovu svog duhovnom uspinjanja odnosno uzdizanja ka Bogu temelje na ljubavi ili kontemplaciji, promišljanju i intuiciji odnosno otkrovljenju. Utemeljitelji ova dva pravca u islamskom tesavvufu su bili Ebu Jezid (Bajazid) Bistami i Džunejd Bagdadi. Kao što smo rekli zahidski tok je nastavio egzistirati pa čak nakon petnaestog stoljeća ponovo ojačao. Ilhamija spada upravo u tu kategoriju sufija. Oni zikrullah uzimaju kao osnovno sredstvo stizanja do Allaha dž.š.

Ilhamija nadahnuto o zikrullahu govori u mnogim svojim pjesmama na turskom bosanskom i arapskom jeziku ali ga je najbolje predstavio u nekoliko pjesama na turskom jeziku.

Zikrullah je u Ilhamijevom svjetonazoru izvor duhovnog, duševnog i fizičkog smiraja kako pojedinca tako i zajednice. Zikrullah otklanja sve negativne stvari i približava murida Bogu. Općenito govoreći zikrullah je svjetlo, svjetiljka ili pak ljubav.

Zanimljivo je spomenuti da Ilhamija zikrullah povezuje sa ljubavlju i zanosom ka Bogu, jer je to sredstvo kojim očitujemo svoju ljubav. To je kao kada opetovanjem i stalnim ponavljanjem imena voljene osobe želimo potvrditi odanost, privrženost i ljubav ka njoj.

Međutim, ziktullah je, također, trenutak kada ašik i mašuk odnosno onaj koji voli i onaj koji je voljen ili preciznije rečeno rob i gospodar stupaju u kontakt i međusobno komuniciraju ili rečeno sufijskim rječnikom međusobno se vole. (Hadžijamaković, 1987A:82-85)

«Dok si u zikrullahu Milostivi te voli

Gledajući u Kur'an plakaćeš, al’ ne od boli» (Hadžijamaković, 1987A:85)

Da ovo nije izdvojen slučaj povezivanja zikrullaha i ljubavi govore mnogobrojni Ilhamijini stihovi na turskom jeziku. On tu gotovo poistovjećuje zikr i ljubav i time pokazuje da je načinio korak dalje od zuhda zagazivši na poligon irfanskog puta ljubavi. No, kao što ćemo vidjeti Ilhamija se nije osmjelio, jer mu to njegovo «pravovjerje» i izuzetno čvrst oslonac u šerijatu nisu dozvoljavali. Tačno je da je «zikrullah ljubav» ali Ilhamija se nikada nije u potpunosti osmjelio i pretpostavio ljubav zikrullahu kao savršenoj formi i putu islamskog tesavvufa.

U duhu sufijskog nauka Ilhamija ne prihvata bilo koju vrstu zikrullaha. Samo zikrullah vođen čestitim šejhom može polučiti rezultate i otvoriti «vrata» izbavljenja.

«U spomen Bogu nađe se poneki muršid

Zikrullah svakom otvara vrata ali uz iršad» (Hadžijamaković, 1987A:82)

Pitanje šejha u tesavvufu je veoma precizno definirano. Njegovo djelovanje, izbor i duhovna silsila predstavljaju zaseban nauk. Šejh u tarikatu je u biti insanu kamil ili savršeni čovjek koji ima direktan kontakt sa Bogom odnosno koji je nakon prelaženja duhovnih merteba stigao do «fena-a» i više ne posjeduje vlastiti identitet. Samo takav šejh može i smije voditi druge i, uz Božiji izun, on im otvara «vrata» gajba, pokazuje «skrivene riznice», uči ih tajnom jeziku, i pokazuje im keramete.

Zanimljivo je spomenuti da Ilhamija ne ističe ulogu šejha i apsolutnu pokornost istom kao što to na primjer čini Fevzija. Naime, on se više fokusira na individualnom usavršavanju, pročišćavanju morala, učenju, razmišljanju, činjenju dobra, ibadetu i zikru. Možda zbog toga što je njegovo vrijeme bilo toliko utonulo u griješenje, zastranjivanje i fesad da više nije bilo ili je bilo veoma malo šejhova na koje bi se bilo moguće pozvati kao na duhovne i moralne autoritete.

Ilhamija se pokazao kao veoma dobar poznavalac nekih sufijskih djela kao što su «Džamiu sagir», «Birgivijeva risala», «Alemi anvar», «Gevheril hakikat» i drugih. On se poziva na velike autoritete kada raspravlja o načinu i metodu zikra. Bilo bi mnogo zanimljivije da je pokazao veću upućenost u sufijska djela kada je riječ o temeljnijim sufijskim učenjima.

U svakom slučaju Ilhamija je prešao onaj prag na kojem se uobičajeno nalaze zahidi, abidi i nasici u naučnoj kategorizaciji islamskog tesavvufa.

3. Ljubav

Korak koji je Ilhamiju odvojio od običnog derviša kom obredi i formalizam predstavljaju osnov duhovnog uspinjanja jeste veoma vješt prelazak sa stepena zahida na stepen ašika. U prethodnom dijelu smo vidjeli da poistovjećuje ljubav i zikrullah te da smatra da zikrullah predstavlja potvrdu i očitovanje ljubavi. Međutim, u stihu:

«Do prijatelja imam put, srce puno svjetla

Imam vatru ljubavi i dušu koja pjeva» (Hadžijamaković, 1987A: 90)

Mada bojažljivo i skromno Ilhamija ide korak dalje i uspinje se na «pticu» ljubavi kako bi hitrije stigao do cilja. Preko ljubavi je jedino moguće spoznati Boga a ljubav odagnava sve boli, patnje i iskušenja. Ovu misao Ilhamija nije slijedio i nije joj ostao baš doslijedan. Dosta čest motiv koji se nalazi u svim klasičnim pjesmama, bez obzira na vjerski ili svjetovni karakter, kao što je «samospaljivanje leptirice u plamenu svijeće» a što simbolizira mistično sjedinjavanje ašika i mašuka, kod Ilhamije zauzima veoma respektabilno mjesto. (Hadžijamaković, 1987A: 89-97)

Prisustvo ovog motiva u pjesmama nekog od pjesnika govori o žestini njegove ljubavi i čežnji da se približi krajnjem stepenu tesavvufa to jeste fenau. Sufijski pjesnik veoma često vodi dijalog sa svojim Bogom i mašukom obraćajući mu se riječima punim žara i čežnje. To su trenuci kada mistik zaboravlja svoj stepen čovjeka i roba i kada gotovo ravnopravno traži da mu se udovolji.

Ovakvih scena susrećemo kod svih pjesnika a Ilhamija nije izuzetak. Po pravilu to su najljepši i najjači dijelovi poezije svakog pjesnika. Tu, bez ikakvih zapreka, progovara njegova duša koja čezne da se vrati svom ishodištvu i moli svog voljenog da pokida lance fizičkog tjela i da učini da se spoje.

Ilhamija je to veoma lijepo izrekao u slijedećim stihovima:

«Allahu! Moj Bože: Uzmi me!

U vatri ljubavi, razori me» (Hadžijamaković, 1987A: 89)

Da bi ljubav bila iskrena i stoga primjećena od strane onoga od kojeg treba biti primjećena i naravno adekvatno nagrađena «stapanjem» zaljubljenik mora pokazati da više ništa fizički ne osjeća i da «osim Boga» za njega ne postoji ništa drugo. Vrijeme, prostor, bol ili patnja za njega ništa ne znače i on ih ne percipira. Za njega bol je lijek a patnja ugodno bivstvovanje. Svaki gest voljene osobe pa čak i prijekor, uvreda i udarac mogu izazvati bujicu ushićenja. Islamski mistik ljubav doživljava kao brisanje vlastitog bitisanja i utapanja u biću voljene osobe. Vrhunac takvog stanja je izbivanje izvan materijalnog svijeta i neosjećanje fizičkih stanja. Stoga, motiv «bola što lijek je» na najbolji način predstavlja ovo stanje. Ilhamija se ovim motivom obilato i vješto koristi. (Hadžijamaković, 1987A: 89, 93 i 96)

4. Moral

Jedna od najkarakterističnijih odlika Ilhamijina svjetonazora jeste moral i etičnost. Moral je neodvojivi dio njegove ličnosti i njegovog pogleda na svijet i vjeru. On kao visoko senzibilna ličnost uočava sve moralne i socijalne devijacije u društvu i svjestan njihova pogubna karaktera za opstanak i prosperitet zajednice budi i podsjeća kolektivnu svijet naroda. On je probuđena savjest koja vapi za pročišćavanjem zajednice i pojedinaca i s obzirom da je svjestan svoje uloge i položaja u društvu stavlja se na čelo i onako kako najbolje zna služi ljudima koji ga slijede.

Svjestan je da njegov glas ne dopire samo do uskog kruga derviša i njegovih murida, nego mnogo šire izvan zidina tekije i džamije i stoga nerijetko otvoreno progovara o svojoj zadaći i moralnoj obavezi ka zajednici:

«Biti onaj koji upućuje i koji vjeru isijava

Biti onaj koji učen u zikru istrajava» (Hadžijamaković, 1987A:106)

Svjestan je da samo vlastitim primjerom i «isijavanjem» može utjecati na druge i zato otresito i odriješena jezika progovara protiv «vladara zalima» i «istrajava» na svom putu bez obzira što se taj put završava kobnom smrću.

S obzirom da je veoma dobro bio svjestan vremena u kojem živi i negativnih posljedica koje su anarhija, bezvlašće, sveopća tiranija, tlačenje i produbljivanje neznanja imali na opstanak zajednice Ilhamija poručuje učenim kolegama da je «potreba» da se oni angažuju na polju upućivanja ljudi koji lutaju obezglavljeni. Ipak, vjeran svojim dubokim uvjerenjima, koja nosi iz tekije, poziva na ustrajnost u spominjanju Boga, jer bez njegove pomoći nikakvo djelo nije moguće realizirati:

«Upućivanje je postalo potreba, posao dobrih ljudi

Učeni ljudi neka ustraju u zikru!» (Hadžijamaković, 1987 B: 87)

Već smo rekli da Ilhamija formu stavlja u drugi plan tako da «ćulah i hirka» po njegovom dubokom uvjerenju ne znače ništa ukoliko sufija nema «mehko srce». Međutim, nije dovoljno samo mehko srce potrebno je činiti dobra djela i svoj moral svakodnevno dotjeravati i profilirati. Stoga on ašike, koji su se zaputili duhovnim putem kojim i on hodi, poziva da grade moral, jer u protivnom će doprinositi samo razdoru podvajanju.

«Ne čini razdor i podvajanje

O, ašiče, nađi visok moral!» (Hadžijamaković, 1987A: 91)

Ilhamija poput velikog iranskog pjesnika Sadija, kojeg smo već citirali, vjeruje da «hizmet i služenje drugima» predstavlja najispravniji put i samo moralna jedinka, koja svoja uvjerenja primjenjuje u praksi može očekivati adekvatnu satisfakciju od Boga.

Prema tome, Ilhamija upozorava da takav čovjek treba biti spokojan i miran, jer će za to svakako biti nagrađen ali mora ostati istrajan i čvrst:

«Čini dobro i budi spokojan

Da se ne potucaš, budi čvrst!» (Hadžijamaković, 1987A: 91)

Da se Ilhamijin moral i činjenje dobra ne zadržava samo na jeziku pokazao je to svojim žrtvovanjem i smrću. No, njegov moral je univerzalan, globalan i odnosi se na sve ljude, pripadnike svih vjera, grupacija i nacija. On pokazuje da svi ljudi su Božija stvorenja i stoga ih treba poštovati i potpomagati.

Međutim, to se ne odnosi samo na ljude nego na sva ostala živa i neživa stvorenja:

«Ilhamija gleda i s isprikom svakog prihvaća

I time dokazuje da istinski zapis prihvaća» (Hadžijamaković, 1987A: 129)

«Božija stvorenja cijeni, ne ponižavaj!

Dobrotu odjeni, putnikove želje uslišaj!» (Hadžijamaković, 1987A: 91)

Uistinu je Ilhamija moralna savjest svoga vremena a to je pokazao mnogobrojnim stihovima tako da gotovo nema stranice njegova divana a da se na njenim rubovima ne prolama njegov moralizatorski i stoički vapaj.

On nije, poput mnogih sufija i sljedbenika tarikata, zapao u mrežu filozofiranja, spekulisanja i cjepidlačenja niti je poput drugih likovao u svojoj sujeti igrajuči se kelamskim, fikhskim i hadiskim temama. On je živio moral i umro je kao moralni gigant. Stoga, nije daleko od istine ako kažemo da je Ilhamija bio najmarkantnija moralna figura našeg povijesno-civilizacijskog etosa.

5. Prosvetiteljstvo

Prosvetiteljstvo je pored tesavvufa i morala jedna od najkarakterističnijih crta Ilhamijinog svjetonazora. No, ova crta njegove ličnosti više dolazi do izražaja u pjesmama na bosanskom jeziku. S obzirom da se obraća običnim i neukim ljudima konstantno ih poziva da uče, čitaju i obrazuju se. Na ovu temu najdomljivijom se čini pjesma «Hajde sinak te uči» koja uistinu predstavlja prosvetiteljski manifest jednog muslimanskog intelektualca na narodnom jeziku. Svaki stih ove pjesme poziva i ukazuje na vrijednost znanja i nauke.

Koliko je Ilhamiji bitno da se širi nauka i da ljudi uče i čitaju govori najbolje stih:

«Daim kašljem i kišem

Sakat rukom sve pišem

Zaif hasta jedva dišem

Molim vam se učite!» (Hadžijamaković, 1987B: 126)

Ni jedan proglas, izuzev Kur'ana i hadisa, nije na bolji način pokazao značaj znanja i nauke. Malo je prosvjetitelja na ovaj način pozivalo narod na put znanja i nauke. Ilhamija kratkim, jezgrovitim i sugestibilnim sentencama poziva «Ne rastaj se od sufara» (Hadžijamaković, 1987A: 49), «Hajde sinak, te uči!», «Uči, sinak, i piši!», «Dobro ti ders nadgledaj!» (Hadžijamaković, 1987A: 73), «Ustrajte u sticanju znanja!» itd.

Ilhamija, kao i ostali islamski učenjaci, nauku ne odvaja od vjere i ona je samo jedan od puteva približavanja Bogu ili bolje spoznaje. Tako svaki stih koji govori o nauci i sticanju znanja implicite ili eksplicite poziva na pobožnost, čvršće pridržavanje ibadeta i jači moral. Naprimjer:

«Ne rastaj se od sufara

Puno čini istigfara

Biž od griha i kuffara

Hajde dostu u tekiju!» (Hadžijamaković, 1987A: 49)

Ili pak:

«O pametni poslušaj i prosudi

Prema Bogu uvijek iskren budi!» (Hadžijamaković, 1987A: 100)

Međutim, Ilhamija ne poziva samo na površno i mektebsko znanje. Tačno je da kada se obraća djeci upravo na to cilja ali kada govori općenito i kada se obraća odraslim onda podrazumijeva znanje koje je zasnovano na promišljanju, razmišljanju i zaključivanju.

Znanje mora biri temeljito, čvrsto i jasno a ne zasnovano na pretpostavakama, poluistinama i površnim činjenicama. (Hadžijamaković, 1987A: 90)

Jasno je da je Ilhamija uvidio vrijednost i značaj znanja i da ga nije posmatrao samo kao sredstvo upoznavanja vjere i vjerskih propisa. To nam najbolje potvrđuju mnogobrojni stihovi koji akcentiraju značaj čitanja, pisanja i izučavanja.

U svakom slučaju Ilhamija je svjesno ili nesvjesno reflektirao talas prosvetiteljstva koji je u to vrijeme već zahvatio i islamski svijet ali nedovoljno da bi zaista polučio pozitivne efekte. Njegovo ime će ostati zapisano u analima povijesti kao «ptice» koja je dosta rano pjevala o vrijednostima koje su kasnije postale općeprihvaćeno kao što su nauka, studiranje, jednakost, uvažavanje svih ljudi, humanizam, altruizam i mnoge druge vrijednosti.

6. Društvo

O Ilhamiji nije moguće govoriti a da ne uzmemo u obzir njegovu društvenu dimenziju. On nije poput značajnog dijela klasičnih pjesnika i sufija koji u svojim pjesmama nisu govorili o onome što ih okružuje, niti su primjećivali patnje naroda. Nije se povukao u osamu i u korist vlastitog spasenja pustio svijet da propada. Poznata je eksplozija njegovih buntovničkih osjećaja u pjesmi «Čudan zeman nastade». Ta pjesma ga je ovjekovječila i učinila bliskim i dragim milionima potlačenih i obespravljenih ljudi. Svaki stih ove legendarne pjesme na bosanskom jeziku vjerno i umjetnički slika teško stanje u tadašnjoj Bosni. Ilhamija slika gotovo sveopću apokalipsu stihovima «Sve zlikovac postade», «Dobrih ljudi nestade», «Munafika stoji huka», «Krivda pravdu zamela», «Nasta čudna ulema», «Vrat slomiše radi mala», « Krivo uče za sijaset», «I kod paša ima ljudi Ko je dobar vrlo hudi»….

Ovdje je predstavljena svaka kategorija društva počev od obične raje, koja pati i koja se nalazi na udaru zlih i pokvarenih paša, preko uleme i pravnika, koji krivo sude i rade samo u ime mala do vezira i namjesnika koji su okruženi «zlim ljudima i murtedima». Stoga se on s pravom pita «Šta se hoće zaboga?» odnosno ima li većeg zla i patnje koja može zadesiti narod i dokle treba čutati i nijemo posmatrati?

Na istom fonu mu je i pjesma u kojoj se gotovo podrugljivo i ironično pita gdje su Halil i Ali-paša i odgovara riječima:

«I goveda znaše naša

Đe to biše laži vaše?» (Handžić, 1933: 93)

Pjesnik želi da kaže da su se ovi državni dostojanstvenici i predvodnici naroda toliko odali razvratu i fesadu da čak i stoka zna gdje se svakog trenutka nalaze. Izuzev jedenja, pijenja, uživanja, razvrata, tlačenja i tiranije drugoga posla nemaju.

Za razliku od pjesama na bosanskom jeziku u pjesmama na turskom jeziku Ilhamija manje tretira društvene teme i problemi i patnje naroda se slabije reflektiraju u njima.

Međutim, povremeno i tu bljesne pokoji stih ogorčenja i bunta gdje Ilhamija teškim riječima slika vrijeme u kojem živi i predvodnike naroda.

To je vrijeme kad se «svjetlo u tamu pretvara» i kada sve ono što je dobro postaje zlo, to je doba obezvrijeđivanja svih pozitivnih vrijednosti i gaženja nauke. Ilhamija drugog izlaza ne vidi do da potražimo utočište kod Boga i da ga zamolimo za pomoć:

«Kakvo je doba kad se svjetlo u tamu pretvara

Kad ašici u sumnju baćeni smo

Kad nauk učenih u ništa stvara

Kreni Bogu i reci: «Milostivi, Tebi utekosmo!» (Hadžijamaković, 1987A: 108)

Ilhamijinoj kritici ne izmiče niko pa čak ni njegovi istomišljenici odnosno sljedbenici tarikata. On je svjestan da se iza sufijske hirke i ćulaha krije veliki broj pokvarenjaka, koji misle samo na vlastiti boljitak i prosperitet. Stoga im poručuje da od «Hirke i ćulaha» neće ništa imati ukoliko nemaju «mehko srce» ili pak ne čine dobra djela. On kritikuje i one sufije koji «proklinju i poriču» odnosno koji su loša morala i nemaju plemenitih svojstava kao što su sabur, blagost, dobroćudnost itd. (Hadžijamaković, 1987A: 154)

Mada je Ilhamija svoje raspoloženje najbolje iskazao u pjesmi na bosanskom jeziku pod naslovom «Čudan zeman nastade» obraćajući se uglavnom narodnim masama slično raspoloženje je iskazao i u jednoj pjesmi na turskom jeziku gdje se obraća učenim i višim slojevima društva. Ilhamija je čini se htio da njegov glas čuju svi i da se svako preispita i učini ono što može.

Slobodno se može reći da ova pjesma na jedan sažet i jezgrovit način sadrži sve ono što je izrečeno u pjesmi «Čudan zeman nastade». Stoga ćemo navesti neke stihove iz te pjesme:

«O pametni, ne čudi se ovom nasilju

Sad narodom ovim zlikovci vladaju

Gdje je pravednik, gdje je sad učenjak

Za dobre je ostao samo jedan trenutak

Ako je isto opravdanje zlu i nasilju

To je znak da postoji kraj ovom svijetu» (Hadžijamaković, 1987A: 105)

I ovdje pjesnik govori o predapokaliptičnom stanju i općem nasilju. Ovdje je u par stihova rečeno sve ono što smo čitali u onom buntovničkom manifestu «Čudan zeman nastade».

Ovim smo u najkraćim mogućim crtama predstavili najkarakterističnije značajke i specifike Ilhamijinog svjetonazora i ličnosti. Njegovim riječima i stihovima smo govorili o onome što je on htio da iskaže.

Mada iza sebe nije ostavio velik opus radova svojim život, djelom i smrću je uzdrmao prošlost a budućnosti je ostavio veličanstven primjer borbe, zalaganja, moralnosti i spajanja svih pozitivnih vrlina.

Izvori i literatura

1-Abdurahman, N. (1981) Hrestomatija bosanske alhamijado književnosti, Sarajevo: Svjetlost.

2-Dželaluddin, M. (1998) Mesnevija(tom II), prema Nikolsonovom kritičkom izdanju priredio Mehdi Azarjazdi Horamšahi, Teheran: Pažuheš.

3-Mehmed, H. (1993) Književni rad bosansko-hercegovačkih muslimana, Sarajevo: Državna štamparija.

4-Muhammed, H. ( 1986) Alhamijado književnost i njeni stvaraoci, Sarajevo: Svjetlost.

5-Muhammed, H. (1991)Ilhamija, život i djelo, Sarajevo: El Kalem, Sarajevo.

6-Muhammed, H.(1987) Nekoliko pjesama iz Ilhamijina divana, Anali Gazihusrev-begove biblioteke, knjiga XIII-XIV, str, 85-92, Sarajevo: Gazi-husrev begova biblioteka.

7-Muslihuddin, S.(1998) Komplet Sadijevih djela, priredio Muhammed Ali Forugi, Teheran: Emir Kebir.

8-Smail, B. (1994) Kultura Bošnjaka, Tuzla: PP «R&R».