Tekst pred Vama je izlaganje prof. dr. Armina Hadrovića na promociji knjige “Osnove islamske filozofije”, koja je održana 6. novembra 2014. na Univerzitetu “Džemal Bijedić” u Mostaru.

Predmet istraživanja svake naučnog djela jeste nešto što se nalazi izvan njenga samog tj., izvan riječi i rečenica koje su u njemu sadržane. Npr. predmet istraživanja knjige o armiranom betonu su stvarni elementi građevinskih konstrukcija, koje postoje u svijetu koji poimamo i motrimo osjetilima, i autor putem knjigom želi čitatelju skrenuti pažnju na njihovo ponašanje i osobine. Na sličan način, cilj i predmet jednog udžbenika iz nauke matematike jeste opisivanje i skretanje pažnje na one postojeće matematičke stvarnosti i relacije među njima, koje matematičari u posudi svoga uma motre jednom drugom moći poimanja koju nazivamo razum.

Sada se nameće pitanje šta je predmet istraživanja knjige koja stoji pred nama? Da li ona uopće ima svoj predmet istraživanja ili ga nema, e da bi se putem nje pažnja čitatelja skrenula na njegovu stvarnost? Naime, kada se jednoj nauci oduzme predmet istraživanja onda ta disciplina, prestaje biti naukom, jer ne govori o nekoj konkretnoj stvarnosti pa pojmovi i sudovi kojima se pisac ili govornik služi kako bi ono što mu je na umu prenio drugima, postaju isprazna besjeda i šuplje riječi i floskule bez ikakvog sadržaja koji bi ih ispunio, koji bi trebali opisati, i na koji bi se pažnja čitatelja trebala usnjeriti putem njihovog iščitavanja.

Međutim, ako se ustanovi da neka knjiga ima stvarni predmet istraživanja koji je konkretna i postojeća zbilja ili stvarnost, onda ta knjiga ili disciplina postaje naukom. O njenom se predmetu ili predmetima istraživanja tj., o njihovom postojanju, njihovim osobinama i stanjima trebaju, kao i u svakoj drugoj nauci, iznijeti naučni dokazi i argumenti.

S druge strane mi znamo da ni metode, kojima se istražuju osobine i odnosi među predmetima različitih naučnih disciplina, nisu iste. Naime, ukoliko se jedan fizičar ne koristi eksperimentalnom metodom da bi, recimo, istražio strukturu atoma, nego se pri tome oslanja isključivo na razum i njegove principe zaključivanja, njegove teorije i hipoteze neće imati neku naučnu vrijednost i težinu sve dok se ne potvrde eksperimentom. Ovim materijalni svijet koji treba biti istražen eksperimentalnom metodom, sam postaje posudom u kojoj prirodne nauke doživljavaju svoju verifikaciju i sigurnost.

Na sličan način jedan matematičar, oslanja li se isključivo na svoja vanjska osjetila, kojima se poimaju rezultati eksperimenta, nikad neće steći potpunu sigurnost i verifikaciju činjenice da je površina kruga tačno i precizno bez imalo dvojbe r2p. Idealnog kruga, koji je postojeća konkretna stvar i egzistent, čiji je način postojanja u posudi našeg uma posve drugačiji od onog na tabli kredom nacrtanog kruga i čiju bit jasno motrimo jednim drugim čulom i čije precizne osobine određujemo čisto racionalnom metodom. Ovo racionalnu metodu čini sasvim dovoljnom, e da bi se istraživali predmeti matematičkih nauka koji jesu umske stvarnosti i koje u samom umu doživljavaju stepen svoje verifikacije i sigurnosti.

Nadalje, mi smo također svjesni da se jedan fizičar služi matematikom, bez koje pronalasci njegovih eksperimenata ne mogu zadobiti svoju univerzalnost, a da jedan matematičar ne treba eksperiment kako bi dokazao univerzalna svojstva svojih umskih bića. Ovim matematika, u hijerarhiji nauka, zauzima stupanj ponad prirodnih, jer im nudi principe kojima se prirodni zakoni opisuju na jedan univerzalan i precizniji način.

Sada se, nakon pitanja da li je filozofija nauka, nameću dva nova pitanja: Kojom se metodom trebaju istraživati njeni predmeti tj. na koji način i u kojoj posudi ih treba tražiti, ako se dokaže da su postojeći, kako bi znanje o njima zadobilo stupanj sigurnosti, kada smo već ustanovili da je posuda verifikacije prirodnih nauka ovaj materijalni svijet, a posuda nauke matematike um. I koji položaj filozofije zauzima u hijerarhiji u kojoj su matematske nauke nadređene prirodnim?

U prvom poglavlju knjige, Misbah Yazdi, raspravlja o mnogim značenjima termina filozofija koji je on poprimao u raznim fazama ljudske misli kako na istoku tako i na zapadu. Govori o raznim filozofskim pravcima od kojih su mnogi, usljed nezrelosti misli njihovih osnivača, svjesno ili nesvjesno izgnali filozofiju iz okrilja nauka, i svrstali je u isprazne besjede koje nemaju onoga što se putem njih treba razotkriti. Ovdje se pored ostalih definira i stvarno značenje nauke filozofije, precizirajući egzistenciju i njena univerzalna stanja kao osnovni predmet njenog istraživanja. Naravno, precizno shvatanje ovih problema postiže se tek onda kada se oni, u praksi, posredstvom narednih poglavlja knjige, istraže do u detalje, i prirodno, što dublje neko uroni u njih i shvati ih, bolje će znati istinu o njima. U ovom poglavlju dokazuje se, opravdanost titule „majke svih nauka“, koju filozofiji dodjeliše mudraci, radi ovisnosti svih ostalih nauka o njoj.

U drugom poglavlju knjige pod nazivom epistemologija, ili nauka o znanju, definira se istina, govori se o raznim vrstama i razinama ljudskog znanja, o vrednovanju svake od njih kao i kriterijima njihove ispravnosti. Ovdje se, prije svega, uspostavlja kamen temeljac spoznaje i dokazuje sposobnost razuma da riješi filozofske probleme. Naime postavlja se pitanje koja su to znanja samoočigledna i aksiomatska, na koji način i gdje čovjek stječe potvrdu i sigurnost u njih, e da bi se tim znanjima kao osnovama, putem racionalnih metoda, riješili ostali složeniji problemi filozofije, koji govore o stvarnostima koje svakom pojedincu nisu bjelodane i jasne. Dok se ovaj problem ne razriješi i ne uspostave čvrsti temelji ljudskog znanja i ne dokaže sposobnost razuma da rješava problem filozofije, neće se moći riješti ni problemi o kojima govore naredna poglavlja ove knjige.

Ono što je još važnije od svega, jeste pitanje koristi i štete koju pojedinac i zajednica ostvaruju ispravnim i neispravnim sagledavanjem i viđenjem stvarnosti o kojima govori ova nauka, dok nam je korist i šteta izučavanja ili neizučavanja prirodnih i matematičkih nauka svima manje-više jasna.

Mada ovo na nekoliko načina Misbah Yazdi utvrđuje u prvom Poglavlju svoje knjige, nakon rasprave o ovisnosti ostalih nauka o filozofiji i ustupaka ostalih nauka i gnoze/irfana filozofiji, ovdje ćemo ovom problemu prići na dva načina od kojih prvi općenitiji od onoga na kraju promocije njegove knjige.

Još u davna vremena mudraci su podijelili nauke na teoretske i praktične. U teoretske su spadale prirodne nauke (niža filozofija), matematika (srednja filozofija), metafizika sa svim svojim ograncima od kojih su neki dodavani od strane islamskih mudraca a tiču se poslanstva, proživljenja i nekih drugih teoloških pitanja (viša filozofija), dok su praktične nauke obuhvatale etiku, ekonomiju i politiku koja je obuhvatala i pravne nauke.

Prva grupa nauka govori o predmetima i njihovim svojstvima koji nisu podređeni čovjekovoj volji, to jest izučava stvari onakvim kakve one jesu uključujući i samog čovjeka i služi formiranju njegovog viđenja svijeta (svjetonazora). Svjetonazora koji je preduvjet formiranju njegove ideologije, čije probleme rješavaju praktične nauke, a koji se tiču saznanja čiji se predmeti ostvaruju čovjekovom voljom to jest, koje izučavaju čovjekova djela onakvim kakva bi ona trebala biti, što direktno utječe na njegovo pojedinačno i društveno ponašanje.

Ovo znači da pronalaženje korisne i ispravne ideologije, po čijim nalozima čovjek djeluje u vanjskome svijetu, ovisi o ispravnom svjetonazoru i dok se temelji svjetonazora čvrsto ne utvrde, tj. dok se njegovi temeljni problemi ne rješe na ispravan način i dok se ne odagnaju sumnje i sve suprotstavljajuće primisli, čovjek se ne može nadati pronalasku poželjne, korisne i učinkovite ideologije. Dok čovjek ne spozna ono šta jeste/postoji, neće biti u stanju znati ni šta bi trebao činiti.

Pošto ideologija ovisi o svjetonazoru to su i štetni ideološki sukobi i ratovi podređeni sukobima oko pitanja koja formiraju svjetonazor. Sada se, prije postavljna pitanja, mogu nanovo i preciznije postaviti i ona bi glasila: Koji su to problemi i pitanja teoretskih nauka koji izazivaju štetne sukobe oko kojih se ljudi i zajednice najčešće spore, da li predmeti njihovih problema imaju svoju stvarnost, e da bi se uopće smatrali naučnim?

Sukobi koji se javljaju među prirodoslovcima i matematičarima su uglavnom pozitivne prirode, to jest, to su konstruktivna razmimoilaženja koja omogućavaju razvoj i napredak ovih nauka, a naučnici ovih oblasti kao i njihovi učenici i sljedbenici u većini slučajeva poštuju i uvažavaju ispravne razrješavajuće dokaze koje pojedinci donose o problema tih nauka, za koje ne sumnjaju da su postojeći niti sumnjaju u metode kojom se oni rješavaju.

Naime, nigdje u historiji nije zabilježeno da su ove nauke bile uzrokom ozbiljnih negativnih sukobljavanja i ratova među ljudskim zajednicama do te mjere da predstavnici jedne ili obje strane u sukobu na nenaučnim principima, bez valjanog dokaza uporno, i tvrdoglavo brane svoja uvjerenja koja oni smatraju definitivnim rješenjima problema tih nauka.

Međutim, oko problema ostalih teoretskih nauka, tj. pitanja filozofije i teologije i njihovih ogranaka, u okviru kojih se gradi svjetonazor, odnosno općim stanjima egzistencije, koja uključuje sve egzistente, prirodne, matematičke i one sve suptilnijeg i suptilnijeg načina postojanja, poput, vraga, anđela, razuma, ljudske duše, poslanstva i Božanstva, i njihovim odnosima i oko metode kojima se one trebaju istražiti, predstavnici jedne, ili obje sukobljene strane, iz sebi svojstvenih razloga često zastupaju nepomirljive, nenaučne i na stvarnosti i dokazima neutemeljene stavove, koji ne završavaju samo na njihovom međusobnom obračunu već, pošto su ih raširili u svojim vlastitim zajednicama, pogrešno nasađujući njihov svjetonazor i ideologiju, izazivaju bespotrebne konflikte većih razmjera.

Ovim se na jedan općenitiji naćin objašnjava korist filozofije i šteta koja nastaje usljed negiranja, izbjegavanja ili zanemarivanja ovih pitanja i uspostavlja nužnost da u jednoj zajednici postoje ljudi koji će se, do u detalje, baviti ovim problemima. Da ne bismo došli u situaciju da svojim negiranjem ili slijepim prihvatanjem, bez čvrstog i nedvojbenog dokaza, za jedno ili drugo, pređemo granicu koja razdvaja čovjeka i životinju, što je utvrdio veliki Islamski filozof i učitelj Ibn Sina.

Dakle, u trećem poglavlju pod nazivom Ontologija, pomoć Bogom date moći razuma, koja je jedna od najvećih božanskih blagoslova, načinjen je pregled filozofskih/ontoloških problema. Ovdje Misbah Yazdi razmatra pitanja zbilje egzistencije, njenih različitih vrsta, razmatra načine na koje se ona manifestira i govori o vezama koje svi egzistenti međusobno imaju. Najvažnije među načelima, koja su razotkrivena snagom briljantnog uma Sadr-al-Mutalihina (r.1571), Prvenstvo Egzistencije objašnjava se u ovom dijelu knjige, a stupnjevitost u Egzistenciji čvrsto se dokazuje u narednom poglavlju o Uzroku i Posljedici.

Naime, prihvaćanjem mnoštvenosti egzistenata nameće se pitanje da li različiti egzistenti imaju, ili nemaju neku međusobnu vezu i da li egzistencija nekih od njih ovisi, ili ne ovisi o egzistenciji drugih? Ako takva veza postoji, koliko je onda vrsta ovisnosti? Ovdje se raspravlja o kvalitetu uzročne veze među svim egzistentima, kao i o vezi među meterijalnim stvarima. Između ostalih jednako važnih principa, dokazuje se princip da svaki uzrok ne može proizvesti bilo kakvu posljedicu, govori se o djelotvornom i krajnjem uzroku kao i svrhovitosti ovog materijalnog Kosmosa na koncu poglavlja.

U poglavlju pod  naslovom Materijalno i Nematerijalno, raspravlja se o vrstama ovih egzistenata i njihovim svojstvima raspoznavanja, daju se precizni odgovori na pitanja šta je prostor, a šta vrijeme, raspravlja se između ostalih i o matematičkim kvalitetima. Također se iznose antropološki dokazi o bezmaterijalnosti ljudske duše, govori o zbilji znanja sa ontološkog aspekta, dakle o njegovoj bezmaterijalnosti, kao i o jednom veoma važnom otkriću Sadr Al Mutalihina, a to je jedinstvo znalca i znanog.

Dalje u šestom poglavlju se raspravlja o promjenjivom i nepromjenjivom, potencijalnom i aktualnom, o kretanju njegovim vrstama i osobinama kao i otkriču Sadr Al Mutalihina koje je izazvalo revoluciju u filozofsko-teozofskoj misli, a to je kretanje u supstanci.

Na koncu, u sedmom poglavlju pod naslovom teologija/teozofija, koji je sublimacija svih prethodnih racionalnih proputovanja i pronalazaka istraživača, iznose se čvrsti i najčvršći dokazi o postojanju Božanstva, Njegovom jedinstvu, kao i o jedinstvu u Njegovim radnjama, o Njegovim atributima, prirođenosti čovjekovog znanja Božanstva i na koncu o svrsi stvaranja Božanskoj odluci i odredbi i dobru i zlu u kosmosu.

Zarad postepenog dosezanja ispravnog svjetonazora i zajedničkog nam cilja za kojim žudimo i koji se ostvaruje produbljivanjem teoretskih i primjenom praktičnih nauka, ljudi bi morali stvarati ambijent koji će omogućiti njihov slobodan razvoj i primjenu, ambijent u kojem će se naučne rasprave voditi na osnovu argumenata i dokaza, a ne putem nadglasavanja, mača i sile. Argumenata i dokaza koji nisu pomješani sa vriskom, predrasudama i željama ljubitelja nauke različitih društvenih zajednica. Jer ni naučne istine,  niti same zbilje koje se njima razotkrivaju nisu takve prirode, prirode koja zavisi od njihovog poznavanja ili nepoznavanja, odnosno o željama i predrasudama ljubitelja nauke. (Npr. istiniti sud da je zbir uglova u trouglu 180 stepeni ne ovisi o tome da li ga ljudi pogrešno ili ispravno shvataju). Zato one kao takve ne pripadaju ni jedom pojedincu niti zajednici, nego se vrijednost i stepen svakog pojedinca ili skupine pojedinaca ogleda u njihovoj blizini stvarnome predmetu istraživanja nauka, označenom znakovima i dokazima i Konačnom Cilju, za kojim su oduvjek tragali okom nauke i koji su ostvarili, motreći ga, vlastitim naučnim trudom i primjenom ideologije ponikle iz tako dobijenog svjetonazora.

Na kraju treba primijetiti da shodno odgovorima, koje mislioci jednog društva, ponude na osnovna pitanja epistemologije (tj., šta je to ljudsko znanje i koje su njegove vrste validne a koje nisu), ontologije (tj., šta je to egzistencija i kakve vrste egzistenata postoje, a koje ne postoje) i antropologije (tj., šta je sam čovjek i kavoj vrsti egzistenata on pripada), jedna druga skupna ljudi, tj. političari, prihvativši ih kao vlastit svjetonazor, formiraju kratkoročne i dugoročne planove kojima žele zadovoljiti onakvog čovjeka kakvog su prvi definirali.

Npr., ako neki ljubitelj filozofije tvrdi da je svo postojanje ekvivalentno materijalnom tj., da postoji jedino svijet koji možemo dosegnuti sa svojih pet čula, i da je shodno tome empirijsko znanje jedino validno i da čovjek nije ništa drugo do li skup organa koji čine njegovo materijalno tijelo, onda će političari krojiti planove čiji će cilj biti jedino punjenje stomaka ovako definiranog čovjeka, a ovo će radi svojstava materijalnog svijeta iz kojeg se pune stomaci, biti uzrokom krvavih ratova i obračuna. Napose, svjedoci smo koliki su samo utjecaj ostavile raznorazne škole mišljenja na historijske tokove čitavog čovječnstva i koliki je utjecaj teorija o nadčovjeku ostvarila na društvene tokove koji su se zbivali sredinom 20. vijeka i koliko li samo naše zbrkane misli utjeću na naš svakodnevni život.

U ovim se, najkraćim crtama ogledava važnost dubokog promišljanja i pronicanja u stvarnost na koje se poziva i sveta knjiga, kada čovječanstvu na uho razuma i savjesti postavlja pitanje أَفَلاَ تَتَفَكَّرُونَ i potvrđuje ذَلِكَ لآيَةً لِّقَوْمٍ يَتَفَكَّرُونَ, ili kaže: Knjiga koja ti se spušta, blagoslovljena je, e da bi oni o riječima njezinim duboko duboku razmislili i da bi oni koji su razumom obdareni svjesni postali.

كِتَابٌ أَنزَلْنَاهُ إِلَيْكَ مُبَارَكٌ لِّيَدَّبَّرُوا آيَاتِهِ وَلِيَتَذَكَّرَ أُوْلُوا الْأَلْبَابِ  (Sad-29)

Tj. knjiga, čiju suptilnu stvarnost ti tamo gore, u vrhu svoga bića, u cijeloj njenoj punini, neposredno motriš i koja se kroz njegove stupnjeve na usne tvoje spušta, blagoslovljena je, da bi oni koji su razumom obdareni, o znakovima njenim duboko pa još dublje razmislili i da bi, kao nagradu za to precizno razmišljanje, svaki put kada ga poduzmu, dobili jednu drugu stvar različitu od samog razmišljanja, stvar koju su i prije imali, a to je svijest o onoj suptilnoj stvarnosti, ali svaki put u savršenijoj i većoj formi.

I hvala Onome koji nam je dao sve što nam treba i uputio nas na poseban način posredstvom Muhammeda čiju riječ i kuću čistu On sam ispuni mudrošću, kuću i riječ čiju jednu suštinu rastegnu do Sebe samog i svaki od njenih nivoa namirisa stepenima jedne ljubavi kojom nas vuče Sebi, ljubavi o kojoj se raspravlja u zadnjem poglavlju knjige.