Jedan osvrt na utjecaj društveno-političkih prilika Horosana na ličnost hazreti Mevlane

Sadržaj:

1. Uvod

2.Osnovne karakteristike islamskog društva Irana do početka sedmog hidžretskog stoljeća

3. Politička situacija tokom šestog i sedmog hidžretskog stoljeća u Horosanu (12. i 13. stoljeće)

4. Religija i tesavuf u Horosanu

5. Zaključak

Polazeći od činjenice da su društveni, ekonomski i politički sistemi i odnosi unutar jedne društvene zajednice, zajedno sa duhovnim naslijeđem i vrijednostima aktivni faktori formiranja ličnosti nastojat ćemo u ovom tekstu rekonstruirati opću sliku društveno-historijskih odnosa i uslova vremena i podneblja u kojem se rodio i proživio dio svoga života Dželaludin Mevlana, te time pokazati da su za pojavu i razvoj jednog genijalnog uma pored vanrednog intelektualnog kapaciteta i talenta potrebni i određeni društveno-politički preduslovi, kojih očigledno nije nedostajalo u to doba.

U tom smislu ovaj članak nastoji rekonstruirati bar neke dimenzije društvenih i političkih uslova vremena i prostora u kome se rodio, proživio djetinjstvo i dio mladosti Džellaludin Movlana.

                                    

Uvod

Dželaluddin Muhammed poznatiji kao Mevlana Rumi-Balhi sin Muhammeda Husejna Hatiba poznatijeg kao Behaudin Velad Sultan al-ulema rodio se prije osam stotina godina, 6. rebioul evvela 604. h.g. (30. septembar 1207.godine) u Belhu[1], gradu koji se nalazi na sjeveru današnjeg Afganistana, a koji je nekada pripadao velikoj iranskoj pokrajini Horasan, političkom, kulturnom i naučnom centru islamskog svijeta toga doba.

Nije poznato kada je Behaudim Veled zajedno sa Mevlanom napustio Belh, kao i to koliko je Mevlana imao godina kada je zajedno sa svojim ocem napustio grad Belh. O ovome postoji nekoliko predaja. Prema jednoj od tih predaja, Mevlana je imao svega pet godina, prema dugim čak 14 godina.[2] Docnija istraživanja pokazuju da je istini najbliža historijska predaja da je Behaudin Veled 609.hidžretske godine, odnosno 1212. godine, za vrijeme napada Horazmšaha na Samarkand i Belh, napustio rodni grad. No, nakon okončanja borbi i pada Samarkanda i Belha u ruke Horazmšaha, on se zajedno sa porodicom ponovno vraća u Belh i tu ostaje narednih osam godina, sve do 618. h.g., odnosno 1220. godine, kada konačno zauvjek napušta Belh i upučuje se ka Bagdadu. Odatle, nakon godina lutnaja iz grada u grad Behaudin Veled konačno. 626. ili 627. h.g. odnosno 1228. ili 1229. g., na poziv Alaudina Kejkobada, seldžučkog vladara, nalazi smiraj u glavnom gradu anadolskih seldžuka, gradu Konji.[3]

Grad Belh danas pripada sjevernoj afganistanskoj pokrajini sa centrom u gradu Mazaršerifu. U tom gradu u mahali Velsavali i dan danas postoje ostaci kuće i hanikaha Mevlaninog oca Behaudin Veleda. Iako je zdanje u ruševnom i veoma tužnom stanju, prolazeći ispod lukova, ostataka hodnika, polukružnih svodova i soba, ašici, zaljubljenici, tragaoci za istinom još uvijek snažno osjećaju duhovno prisustvo Mevlane, stoga se nije čuditi što mnogi i danas dolaze u ovaj grad da posjete kuću i medresu gdje se Mevlana rodio i sticao svoja prva znanja pred svojim ocem i učitelem Burhanudin Mohakek Tirmizijem.

Afganistan!? Zar je Afganistan bio kadar iznjedriti takvu veličinu kakva je Mevlana? Sa čuđenjem bi se zapitala velika većina ljudi čiji je pogled na tadašnje povijesne uslove sputan današnjim historijskim kontekstom i pogledom na prošlost u kontekstu savremenih događanja. Da, Afganistan, kao dio nekadašnje velike iranske provincije Horosan! No doista, da li je moguće da iz ovakve zaostale sredine iznikne takva pjesnička veličina, briljantni mistički um i pjesnički talent i još mnogo toga?

Da isključivo snagom svog vlastitog intelekta i talenta izroni iz zaostale i neprosvijećene sredine?

Osnovne karakteristike islamskog društva Irana do početka sedmog hidžretskog stoljeća

Geografski Mevlanina domovina to je onaj isti Afganistan koji svi poznajemo, no suštinski, to je bila jedna potpuno drugačija zemlja, koja je doživljavala svoj civilizacijski i kulturološki vrhunac upravo neposredno prije rođenja Mevlane. Zemlja nauke, umjetnosti, zemlja dragulja i bogatstva, zemlja puta svile, trgovine, zemlja snažnih vladara, to su samo neki od atributa Horosana iz zlatnog vremena islamske civlizacije i kulture, koje koincidira sa evropskim srednjim vijekom. To je mjesto koje je čovječanstvu darovalo na desetine velikana, naučnika, filozofa, pjesnika i islamskih alima. Horosan, odnosno Afganistan kao jedan njegov dio, bio je centar nauke dugi niz godina, kao i centar jedne od najmoćnijih država svijeta. Sultani Gaznevidske i Seldžučke vladarske dinastije upravljali su najvećom i najsnažnijom državnom na zemaljskoj kugli upravo iz ovog područja, iz Gazne, koja se danas nalazi u Afganistanu i Nišabura, koji se nalazi u današnjem Iranu.

Deseto, jedanaesto, dvanaesto i trinaesto stoljeće uprkos političkoj nestabilnosti, bila su stoljeća u kojima je sveukupno iranska islamska kultura dosegla svoj sveukupni vrhunac koji nikada kasnije nije ponovljen, ili barem ne u svim svojim dimenzijama, ostavljajući neizbrisiv pečat na sve kulturne i civilizacijske tokove islamske pa i svjetske civilizacije.                                                                                                 Procvat kulture, nauke i civilizacije rezultat su određenih faktora koji bi se općenito mogli podijeliti na materijalne i duhovne faktore. Materijalni faktori uspjeha odnose se na nužnost postojanja određenih materijalnih preduslova, sredstava, infrastrukture, blagostanja, sigurnosti imovine i života, dok se duhovni faktori uspjeha odnose na postojanje određenog intelektualnog kapaciteta, tradicije i misaone matrice sposobne da kreira i stvara nove ideje i misli, tačnije, postojanja duhovne pokretačke snage koja se u društvu manifestira kroz univerzalne životne principe i vrijednosti opće prihvaćene od strane većeg dijela članova jedne zajednice.

Znakovi dekadence islamske civilizacije postaju očitiji već nakon četvrtog hidžretskog stoljeća. No, ta dekadenca nije bila brza i očigledna, već polagana i stupnjevita. Splet okolnosti, unutarnjih previranja i trvenja, prvenstveno na političkom i konfesionalno-sektaškom planu učinio je islamsku zajednicu ideološki izmorenom, politički podijeljenom, vojno nejakom i ranjivom i nesposobnom za snažnu i brzu obnovu i ponovni uzlet. Sa druge strane političko-bezbjedonosni aspekt okruženja islamskog svijeta nije mu bio naklonjen, čak naprotiv, uporedo sa unutarnjim problemima islamske zajednice, činili su presudnu ulogu u sprečavanju ponovne regeneracije islamskog duha, prirodne redefinicije odnosa i postepenog unutarnjeg preporoda islamskog društva. Šokovi izazvani udarima iz vana, u obliku stalnih navala krstaških rušilačih pohoda i nomadskih turkmenskih plemena i na posljetku napad Mongola, strašan pomor intelektualne elite, stravičan pokolj i genocid nad narodom, materijalnim i civilizacijskim dostignučima Horosana, Irana i islamskog svijeta, obezglavili su islamski intelektualni um koji je već bio izmoren unutrašnjim sektaškim i političkim prepucavanjima.

Stalni interaktivni kontakt sjedilačkog domicilnog stanovništva sa nomadskim turskim plemenima bili su također jedan od izvora kriza i sukoba u Iranu. Velike geografske, etničke i ideološke raznolikosti Irana, raznolikost lokalnih karaktera i sukobi interesa lokalnih političkih vladara neki su od faktora nestabilnosti Irana tokom svih proteklih stoljeća. No, sve to nije bio razlog da se i u ovom periodu ne pojave velike ličnosti koji će svojim pregalačkim radom i genijalnim umom obogatiti islamsku i svijetsku baštinu i ostati upisani na listi vječnih velikana svijeta.

Moramo svakako napomenuti na islam, kao kao jedan od osnovnih kohezionih faktora i generator kolektivnog islamskog identiteta poznatog kao ummet. Muslimani su se nedugo nakon preseljenja poslanika Muhammeda s.a.w.s. pokazali neuspješnim u očuvanju političkog jedinstva ummeta. Politički i sektaški rivalitet i neprijateljstva stotinama godina razdirali su tkivo islamskog ummeta, tako da se taj na početku zamišljen kao političko-religiozni fenomen pretvorio u nešto imaginarno, no uprkos toga veoma snažno i aktivno u stalnoj modulaciji kulturnih, umjetničkih i društvenih gibanja unutar islamskih naroda i država.

U heterogenoj iransko-tursko-islamskoj zajednici, uprkos dubokog razmimoilaženja i neprijateljstava između različitih pravnih, političkih i sekraških grupa i pokreta, svi su se podjednako osječali pripadnicima ummeta i svi su se ponosili što su muslimani.

Periodu života Mevlane, prethodio je period relativnog mira i ekonomske stabilnosti i značajnog kulturnog i naučnog napredka zapadnog dijela islamskog svijeta, odnosno Irana i Horosana, a to je period vladavine turske vladarske dinastije Seldžuka. Nakon ratova za dominaciju nad Iranom i Irakom, koji su vođeni tokom prve polovine jedanaestog stoljeća, zavladao je relativno dug period mira u kome je iranska-islamska civilizacija dostigla vrhunac svog duhovnog i materijalnog napredka i razvoja. Ličnosti kao što su to imam Gazali, Šehrestani, Nizamulmulk, Omer Hajam, Ebu Seid Ebulhejr, šejh Atar, Enveri, Nedžmudin Kubrevi i mnogi drugi živjeli su upravo u tom vremenu. Ostvaren je značajan napredak, u zanatstvu i građevinsrstvu, grčariji i metelopreradi, a korištene su i nove inovativne metode u obradi metala, tekstilnoj radinosti i izradi čilima. U građevinarstvu se pojavljujuneki novi elementi, kombinacije, odnosi i dimenzije prostora.[4]

Seldžučka vlast, uprkos brojnih unutrašnjih problema i neprestane borbe za očuvanje vlasti, učinila je mnogo na stvaranju svih potrebnih preduslova za procvat umjetnosti, nauke i kulture. U nastavku ćemo nešto reći o političkoj, ekonomskoj i društvenoj situaciji u Horosanu tkom vladavine Seldžuka.

Politička situacija tokom šestog i sedmog hidžretskog stoljeća u Horosanu (12. i 13. stoljeće)

Nakon perioda ekspanzije islamske države tokom prvog i drugog hidžretskog stoljeća, potom perioda rapidnog naučnog i civilizacijskog uspona, stabilizacije i materijalnog blagostanja, tokom trečeg, četvrtog i djelomično petog hidžretskog stoljeća, islamska država i civilizacija tokom šestog, sedmog i osmog hidžretskog stoljeća doživljavaju stanovit pad i uzmicanje, što je na kraju rezultiralo vojnim porazom i urušavanjem Abasidskog halifata. No, na polju kulture, jesen i sazrijevanje najslasnijih plodova islamske kulture i civilizacije upravo koincidira sa vladavinom Seldžuka i netom poslije njih, krunisano pojavama velikana kao što su to imam Gazali, Ibn Arebi, Mevlana i mnogi drugi.

Iran kao istočna granica islamskog imperija neprestano je bio izložen atacima nomadskih turskih i turkmenskih plemena, koja su sa prostora istoka i sjevera neprestano napadala, pljačkala i rušila gradove i sela. Vojnom snagom, brojnošću i hrabrošću nomadskih ratnika, turske plemenske vođe uspjeli su krajem četvrtog hidžretskog stoljeća, odnosno krajem desetog stoljeća po gregorijanskom kalendaru, nametnuti svoju vojnu i političku moć nad teritorijom zapadnog Irana, a potom i proširiti ga na cijeli Iran i dalje sve do Mediteranskog mora.[5]Godine 999. odnosno 389.h.g Mahmud sin Saboktegina, samanidskog namjesnika Gazne, zvanično proglasom Abasindkog halife El-Kadira postaje halifin namjesnik Horosana, od kada i zvanično započinje dominacija turkmenskih i turskih vladarskih porodica Iranom,[6]a istovremeno i nestaju lokalne iranske dinastije, koje su bile glavni zaštitnik i promicatelj sinteze iraske predislamse kulture i islama i kreator novog iransko-islamskog identiteta.

Saboktekin, pripadnik jednog od turkmenskih plemena, je bio zarobljeni rob Samanidskog emira Nuh bin Mansura. Zbog vanrednih organizacijskih osobina i ratničkih sposobnosti emir Nuh bin Mansur unapređije Saboktekina i postavlja ga svoju ličnu gardu, gdje ga pod svoju zaštitu uzima Alptekin Sepahsalar, zapovjednik samanidske vojske. Godine 351.h.g./962. Saboktekin odlazi zajedno sa Sepahsalarom u Gaznu gdje se Alptekin proglašava padišahom. Več 366.h.g. /977.g. Saboktekin preuzima vlast u Gazni, i vlada gaznom kao namjesnik Samanida. Saboktakin iako nikada nije gaio iluzije o osamostaljenju svoje terotirije i pobuni protiv samanidskog emira ,vladajući sjevernim dijelom današnjeg Afganistana, udario temelje velikom Gaznevidskom imperiju, koji će malo kasnije ustanoviti njegov sin Mahmud Gaznevi.[7]

Mahmud Gaznevi 388. h.g./998.g. u potpunosti preuzima vlast nad teritorijem kojim je vladao njegov otac da bih nedugo poslije toga 398.h.g. 1008.h.postao apsolutni vladar Horosana, Horazma, Sistana i Gozgana.[8]

U to vrjeme Hrosan, posebno sjeverni Afganistan, zajedno sa gradom Belhom postaju centar države. Mahmud Gaznevi kao potomak ratničkog nomadskog turkmenskog naroda i odgojen u okrilju civiliziranog društvenog okruženja, islamske religiozne tradicije i iranskog kulturnog utjecaja, svoju političku strategiju gradio je na osnovama tri temeljna nastojanja; stalnom vojnom pokretu, osvajanju novih teritorija, gušenju pobuna i borbi protiv upada barbarskih turkmenskih plemena iz centralne Azije; izgradnji infrastrukture gradova današnjeg sjevernog Afganistana, posebno Gazne i Balha, odakle je i vladao svojim carstom; i neprestanim pregalačkim radom i nastojanjem i promicanju vjere islama i perzijskog jezika i kulture.

Tokom perioda vladavine Gaznevida ovaj dio Horosana doživljava istinski procvat. Obnavlja se gradska infrastruktura, grade zdanja od općeg značaja, trgovina putem svile ponovno bilježi uspon, a zanatstvo i poljoprivreda doživljava značajan rast, ipak ne dostižući nivo koji je postojao tokom vladavine Samanida, učvršćuje se i širi vjera islam a perzijski jezik i kultura u okrilju novih mecena doživljavaju preporod i do tada nezabilježen procvat.[9]

No ubrzo nakon velikih pobjeda, osvojenja čitave teritorije Irana i uspješnog vojnog pohoda na Indiju, Gaznevidi se suočavaju sa jednim stanovitim problemom, a to su neumorni upadi turkmenskih nomadskih plemena iz centralne Azije i gornjeg toka rijeke Volge. Nakon raspada samanidske države čiji centar je bio grad Buhara u Mavaraunahru – Transoksaniji, otškrinuta su vrata značajnijeg prodora turkmenskih plemena na iranski plato. Najsnažnija unija turkmenskih plemena koja je uspjela prodrti na teritoriju Mavaraunehra je bila unija plemena Oguza i Karahanijan.

Pleme Seldžuci pripadalo je široj plemenskoj zajednici od devet plemena, Kinikan, jednom od 22 plemena Oguza koje su sačinjavali veliku uniju turskih plemena Karahanijan. 416.h.g./1025.g turkmenska plemena Oguzi uz dozvolu Mahmuda Gaznevija nastanjuju teritoriju Horosana.[10] No ubrzo nakon smrti Mahmuda Gaznevija (421.h.g./1030.g.), snaga Oguza predvođenih Seldžucima prevagnula je snagu gaznevidske vojske i nanijela joj težak poraz u bici Dandanjan, između Merva i Sarhasa, koja je odigrana 431.h.g/1040.g. Od tada započinje nezaustavljiv pohod Sedžuka i pokoravanje teritorije Horosana, cijelog Irana, Anadolije sve do Mediteranskog mora.[11]

Za prijestolnicu Seldžučkog carstva izabran je Nišabur, također jedan od značajnih gradova Horosana koji je već prije bio jedan od centara islamske kulture i civilizacije. Ovaj grad uprkos rušilačkih pohoda koji su harali Horosanom tokom prvih sedam stoljeća nakon pojave islama, kao i društvenih previranja i turbulencija, odigrao je veoma bitnu i utjecajnu ulogu u formiranju i razvoju islamske civilizacije i kulture. Prije rušilačkog pohod Oguza, Nišabur je u naučnom i kulturnom pogledu doživjeo naučni i društveni procvat, stekao veliki ugled i bio poznat kao grad koji se mogao dostojno porediti sa Bagdadom. No mir i spokoj ni ovoga puta nisu dugo vladali Horosanom. Ovoga puta musibet, strašna nevolja, koja je pogodila Horosan, nakon perioda borbi lokalnih emira za prevlast nad teritorijom, bio je u obliku nove navale turkmenske plemenske unije Karahataijan, inaće još uvijek nemuslimana, zatim emira Gurijan, te konačno pojave nove, takodžer, turkmenske snažne sile, Horazmšaha. Grad Herat, jedan od gradova sjevernog Afganistana 571.h.g./1175. godine pada u ruke lokalnih emira pokrajine Gur, poznatih kao Gurijan. Grad Buhara 578.h.g./1182.g. pada u ruke Takeš Horazmšaha. Konačni rasplet oko dominacije nad Horosanom dogodio se u periodu između 601. i 608.h.g./1204. i 1212.h kada Muhammed Horazmšah uspijevaju poraziti emire Gura i Karahatajan, te pripremiti teren za daljnja osvajanja u pravcu centralnog i zapadnog Irana.[12]

Ovim kratkim historijskim pregledom imali smo za cilj barem djelomično dočarati sliku nizvijesnosti, političkih previranja, turbulencija i vihora ratova koji su harali Horosanom i Iranom tokom nešto više od dva i pol vijeka.

Kao što smo mogli vijeti Behaudin Veled je živio u periodu borbi između Muhammeda Horazmšaha, Karahatajan i Gurijan za dominaciju dan Horosanom, a Dželaludin Mevlana se rodio neposredno po uspostavi vlasti Muhammed Horazmšaha nad Horosanom.[13]

Gaznevidski kao i Seldžučki sultani, svijesni svog inferiornog kulturno-civilizacijskog bekgraunda prihvatajući islam kao vjeru bili su prisiljeni prihvatiti i specifičnu formu iransko-islamske civilizacije, koja se primarno manifestirala u obliku sjajne perzijske kulture, umjetnosti, jezika i književnosti. Njihovi pisari, veziri i dvorska svita, kao i ulema i učitelji njihove djece bili su uglavnom perzijanci, koji su zajedno sa sobom na dvor unosili i prenosili iransku-islamsku kulturu. Slijedeći primjer svojih prethodnika Samanida, vidimo gaznevidske i seldžučke sultane kao mecene književnika, naučnika i umjetnika, koji uprkos svog turskog porijekla, gdje god dolaze promiču perzijski jezik i kulturu, zajedno sa specifičnim duhovnih naslijeđem iranskog kulturnog kruga. Zbog iznimnog značaja i male vremenske distance, fokusirat ćemo se na period vladavine Velikih Seldžuka.

Seldžučka vlast je bila inicijator i pokretač, organizator ljudskih potencijala i snaga , stvarajući sve potrebne preduslove za procvat različitih umjetnosti i iskazivanje telenta umjetnika. Seldžučki vladari su bili veoma pragmatični, ljudi od akcije, znali su uspostaviti kontakt sa ulemom i narodom. Život im se svodio na vojne pohode, lov, uzgajanje konja, obilaske pokraljina i druženja sa ljudima od nauke i umjetnosti.[14] Bili su bili mecene umjetnosti, o čemu nam najjasnije svjedoči razvoj umjetnosti, fantastičani primjeri seldžučke arhitekture. Seldžučki sultani iskazivali su veliko poštovanje prema učenim, ulemi a posebno prema sufijama.[15]

Ne bi se moglo reči da teror i nasilje nije postojalo, ali ne u obliku koji narod nije mogao trpiti. Pobune su se događale uglavnom zbog samovolje odmetnutih emira i borbe za prevlast nad teritorijem, kao i jakog utjecaja šita ismailija.

Tada je vladalo jedno opće pravilo koje je glasilo, sve dok vladar bude promicatelj i zaštitnik islama sve dotle je i narod bio njemu odan. Onog trenutka kada je sultan odricao zastupništva islama, narod predvođen ulemom, ga se odricao i odbijao mu biti pokoran. No, strah od odmazde snažnih turkmenskih vladara ih je spriječavala da im se direktno i odvoreno suprotstave.

Vladarske dinastije Gaznevidi i Seldžuci, nakon što su potpomognuti vojnom snagom svojih turskih saplemenika uspjeli nametnuti svoju vlast u Iranu susreli su se sa ozbiljnim problemom legitimiteta vladavine i priznanja njihove vlasti od strane duhovnog centra, to jeste Abasidskog Halife i iranskog mjesnog stanovništva i uleme. Za razliku od Samanidskih vladara koji su svoj legitimitet tražili u svom plemičkom porijeklu i iranskom identitetu, Gazneviti i Safavidi pošto su bili oslobođeni turski robovi ili pripadnici nomadsko- turkmenskih plemenskih unija bili su prisiljeni nečim nadomjestiti svoju etničku, civilizacijsku i kulturnu inferiornost i nedostatak.

Seldžuci i ostala turkmenska nomadska plemena ulaskom na prostore iransko-islamske civilizacije, nakon prihvatanja islama, susreću se sa već izgrađenim političkim i društvenim formama, konceprima, sredstvima i odnosima, koja su bila veoma pogodna za eksplataciju i upotrebu u cilju stvaranja jedne apsolutističke autokratske vladavine. To su prije svega postojan politički sistem upravljanja državom, divansalar, stalni izvor prihoda od poreza i snažna vojnička strauktura.

Gaznevidi isto kao i Seldžuci svoj legitimitet tražili su u snaženju vjere i prihvatanju perzijske kulture i jezika. Gaznevidi i Seldžuci snaženjem vjerskog identiteta, u obliku zvaničnog sunitskog islama, nastojali su izgraditi osjećaj pripadnosti jednoj jedinstvenoj zajednici- ummetu, predvođenoj turkmenskim sultanima, zaštitnicima islama i baštinicima perzijske kulture. Osim toga gaznevidski i seldžučki sultani nisu se opirali fenomenu snažne perzijske kutlure i prihvatanja obučaja i tradicije lokalnog perzijskog stanovništva, zato jer su bili svijesni da se upravo ta drevna kultura i obićaji mogu veoma lahko pretvoriti u sredstvo za lakše upravljanje i pokoravanje pretežno perzijskog sjedilačkog pučanstva.

Jedno od veoma bitnih lokalnih vjerovanja koje vuće korijene iz predislamskog perioda i odnosa zoroastrijanske vjere i vlasti, je vjerovanje u kult apsolutne vladavine padišaha, kao namjesnika Božijeg na zemlji «farre iizadi», a koji je vješto korišten kako od strane turkmenskih tako i od strane arapskih i perzijanskih vladara. Prema tom vjerovanju padišah je Bogom određeni namjesnik na zemlji koji posjeduje apsolutnu vlast. Njegova riječ je riječ Božija, koja mora biti prihvačena. Kult padišaha kao Božijeg namjesnika na zemlji vješto je ikorporiran u politički koncept islamske države i potkrijepljen odabranim kur'anskim ajetima i hadisima.[16]

Promicanjem i zaštitom sunitskog koncepta islama, iraanske kulture i jezika, Gaznevidi i Seldžuci uspjeli su svojoj vlasti obezbijediti vjerski i politički legitimitet i osigurati društvenu stabilnost države, ali ne zadugo, jer se i njihova vlast veoma brzo našla na udaru incazije novih turkmenskih plemena.[17]

Religija i tesavuf u Horosanu

Horosan smatraju kolijevkom sufizma prvenstveno iz tog razloga što je upravo ovo područje od najranijih vremena od pojave sufizma pa do njegovog konačnog pomirenja sa zvaničnim šerijatskim islamom ostavilo največi urjecaj na tokove tesavufa. Ibrahim Edhem i Bajezid Bistami rođeni u području Horosana, najistaknutiji su predstavnici prvih generacija sufija. Ibrahim Edhem, kao i Mevlana, rođen je u Belhu (početkom drugog hidžretskog stoljeća),[18] dok je Bajezid Bistami tokom perioda izgnanstva iz rodnog grada Bastama, također, boravio u Belhu i tu okupljao muride i poučavao svoj nauk.[19]

Kao što smo rekli Gaznevidi, a posebno Seldžuci, snaženjem islamskog identiteta u obliku zvaničnog sunitskog kreda nastojali su legitimizirati svoju vladavinu, u tom smislu uspostavili su veoma bliske odnose sa ulemom, materijalno pomagali ulemu, otvarali medrese, gradili džamije i prepuštali šeristskim pravnicima uređenje društvenih odnosa i sistem pravosuđa. Na taj način stvoren je jedan interesni krug između uleme i turskih vladara Irana. Vladari su bili potrebni uleme da bi legitimizirali i učvrstili svoju vlast, a ulema je bila potrebna snažnog vladara koji će štititi, širiti i sprovoditi Božiji zakon na zemlji.

Iz historijskih izvora saznajemo da su Gaznevidi koristili vjeru i predstavnike vjere kako bi osigurali političku i društvenu stabilnost i legitimitet svoje vlasti. Veoma bliski kontatki i česti susreti Mahmuda Gaznevija sa Ebu Seid Muhammed Hargušijem, šejhom Nišabura, nam svjedoće o ovim intenzivnim kontaktima i relacijama. Pored toga Gaznevidi su svjesno jačali snagu sufijskih šejhova znajući za snagu njihovog utjecaja na vjernike, na taj način nastojali priskrbiti njihovu podrškuu borbi naspram svojih političkih oponenata i vanjskih i unutrašnjih neprijatelja. U tom kontekstu potrebno je izdvojiti bliske odnose Muhammeda Gaznevija i šejh Ebu Seid ebu al-Khajra (415.h.g./1024.g.), jednog od prvih velikih sufisjkih šejhova Horosana.[20]

U isto vrijeme živio je i aktivno djelovao na promicanju sufijskog nauka i šejh Ebulhasan Harkani. Njihovom zaslugom i ortodoksna ulema grada Nišabura i Tusa prestaje grditi sufije i optuživati ih za nevjerstvo, pa je čak tokom vladavine sultana Melikšaha i Sindžera stekla i određene simpatije prema sufizmu, što je utjecalo na snaženje uloge sufijskih šejhova na društvo u cjelini.[21]

Posljednje dekade 5., cijelo 6. i prve dekade 7. hidžretskog stoljeća., predstavljaju najznačajnije historijsko razdoblje sufizma, kako u Iranu tako i drugim dijelovima islamskog svijeta. Tesavuf u Horosanu počinje da se širi kao što rekosmo još od tokom drugog stoljeća. U svakom gradu živjeli su šejhovi, poučavali svoje muride i gradili tekije i hanikahe. U jedanaestom stoljeću, odnosno u drugoj polovini 5. h.s. u Horosanu je živio veliki broj sufisjkih šejhova, a već u drugoj polovini šestog stoljeća nastaju i prvi tarikati. Najstariji tarikati u Horosanu su jasevije, čistije, suhraverdije i kubrevije.

Ebu al-Hasan Ali bin Osman bin Ali al-Gaznevi al-Dželabi al-Hudžviri (umro 465.h.g.) još jedan iz plejade horosanskih sufisjkih šejhova. Hudžviri je autor nadaleko čuvenog sufijskog djela Kašf al-mahdžub. U svom djelu Kašf al-mahdžub, Hudžviri govoreći o sufizmu u Horosanu kaže: «Da pobrojim sve šejhove u Horosanu teško je. Ja sam vidio tri stotine osoba u Horosanu, i svaka od njih je posjedovala mašrab (posuda za piće-znanje) koja je bila dovoljna da napoji cio svijet.»[22]

Jedan od najvećih darova tesavufa iranskoj islamskoj kulturi svakako je obilato korištenje pjesičkog izražaja kao medija u funkciji prenošenje sufijskog nauka i islamskih etičkih normi. Ebu Seid ebu al-Khair bio je i prvi sufijski šejh koji je koristio pjesnički izražaj kako bi na što populistički način prenijeo svoj sufijski nauk, no prvi veliki sifijski pjesnik je bio hakim Senai Gaznevi.[23] Ovaj veliki pionirski korak šejha Ebu al-Khaira izazvao je žestoke kritike i optužbe od strane ortodoksne uleme, pa čak i nekih sufisjkih šejhova, tako da su ga mnogi pred sultan Mahmudom Gaznevijem optužili za otpadništvo od vjere, što ga umalo nije koštalo života. No, nakon što je probijen led i ostali sufijski šejhovi počinju stvarati i pisati svoja irfanska djela u obliku različitih klasičnih formi perzijskog pjesništva, kao što je to činio hakim Senai Gaznevi, šejh Atar Nišaburi i konačno kao vrhinac irfanskog pjesništva hazreti Dželeludin Mevlana Belhi.

Pjesništvo je u Iranu toga doga, kao i među Arapima, bio veoma snažan medij kog su mnogi koristili, da bi stekli društveni ugled i položaj, priskbili pažnju i nagradu emira i sultana, dok su, sa druge strane sultani i emiri koristili pjesnike kao sredstva preko kojih su hvalospjevima i glorifikacijama njihovog djela i ličnosti, stvarali kod naroda lažnu sliku vladara kao pravednika, zaštitnika vjere i naroda, ili su pak na pjesništvo promatrali kao na moćno sredstvo prenošenja i promicanja svojih etičko-didaktičkih pouka i poruka, kao apstraktnog sufijskog nauka.

Iz područja sjevernog Afganistana, tačnije Herata, dolazi nam i šejh Khadže Abdullah Ensari ( umro 481. h.g./1089. g.), veliki sufisjki šejh i komentator Kur'ana, autor tefsira Kašf al-asrar. Več u doba Khadže Abdullah Ensarija uočljiva je sklonost sufijskih šejhova da aktivno djeluju u društvu i utjeću na društvena kretanja i kreiraju tokove, posebno kada su u pitanju moralna načela i odbrana pravovjerja, nasuprot, prema njihovom stanovištu, devijantnih učenja koja su bila u to doba raširena u islamskom svijetu, prvenstveno u obliku šuplje dogmatske kelamske rasprave i grčke peripatetičke filozofiije.

Upravo se u Horosanu javljaju dva čovjeka koji će u potpunosti izmijeniti dotadašnji negativan stav velike večine ortodoksne uleme prema tesavufu. To su bili imam Ebulkasim Kušeiri (umro 465.h.g./1073.g.) i imam Gazali. Šejh Kušeiri je rođen u Nišaburu gdje je proveo i veći dio svoga života i izterbijetio veliki broj učenika. Kušeiri je bio islamski pravnik, ešairija i jedan od predstavnika umjerenog sufizma. On je bio prvi značajniji teoretičar sufizma koji je pokušao pomiriti sufizam sa zvaničnim ortodoksnim sunitskim islamom. On je svoje djelo Resaletu al-kušeirijje fi ‘ilm al-tasavoff napisao da bih dokazao da sufizam nije u koliziji sa ortodoksnim islamom i šeriatom. Nakon njega tu ulogu na sebe preuzima imam Ebu Hamid Gazali Tusi (450.h.g. – 505.h.g.), koji je taj zadatak odradio na najbolji mogući način.

Sufizam nakon desetljeća progona i otvorenog neprijateljstva predstavnika ortodoksnog sunitskog islama tako i dvanaestoimamijskog šiizma prema sufizmu, upravo u doba seldžučke države pronalazi svoj mir i uspijeva uz pomoć genijalnog uma imama Gazalije pomiriti sufijski nauk sa zvaničnim ehlisunnetskim učenjem. Pomirenjem sufizama sa zvaničnim islamom, otvorile su se kapije značajnijeg, organiziranijeg i snažnijeg nastupa sufijskih bratstava u široj društvenoj zajednici, stvarajući pretpostavke za jačanje vjerskog i političkog autoriteta sufisjkih šejhova u narodu, ali i na dvoru vladara.[24] Gazalijev svima dobro poznati neprijeteljski stav prema filozofiji tokom šestog stoljeća u Iranu i Horosanu postaje dominantan misaoni kurs unutar sunitske vjerske i misaone matrice. Tako da sa pravom može reći da je doba u kome je živio Behaudin Veled, otac Mevlane, bilo doba imama Gazalije i doba izmirenja šeriata i sufizma i zajedničke borbe protiv filozofije. Behaudin Veled slijedeći nauk imama Gazalije, tokom cijelog života iskazivao je apatiju i animozitet prema filozofiji i spekulativnoj filozofiji, te predvodio pobunu protiv filozofa i mu'tezila.[25] Poznate su teološke rasprave i prepiske između Behaudin Veleda i Fahrudina Razija, istaknutog mufesira, mutekelima i veoma dobrog poznavaoca grčke filozofije.

Zanimljivo je da se dolaskom na vlast Horazmšaha mijenja i odnos vlasti prema sufizmu. Do početka sedmog hidžretskog stoljeća, odnosno trinaestog stoljeća po gregorijanskom kalendaru seldžučka vlast aktivno pomaže sufizam, gradi hanikahe i uspostavlja veoma bliske veze sa sufijskih šejhovima, no dolaskom na vlast Muhammeda Horazmšaha, vlast se u potrazi za novim izvorima legitimiteta, koji će opravdati njegove ambicije pokoravanja Bagdada, okreće ka alevitima i spekulativnim teolozima. U tom kontekstu se može promatrati i uloga Fahrudina Razija kao dvorskog alima Horazmšaha. Neprijateljstvo između njega kao mutekelima i Behaudin Veleda kao predstavnika pobune protiv filozofije direktno se odrazilo na život sufija u Horosanu, a što se manifestiralo u obliku stalnih pritisaka, optužbi, zuluma i progona. Zbog svog nepokolebljivog stava u borbi protiv filozofije i raskrinkavanju terora i zuluma Horazmšaha, Behaudin Veled se našao na meti bijesa Muhammeda Horazmšaha. Zulum i teror koji je provodio Muhammed Horazmšah stvarajući antisufijsko raspoloženje u Horosanu, pored nadolazeće mongolske prijetnje, jedan je od glavnih razloga hidžreta – selidbe Behaun Veleda iz Balha.[26]

Istinoljubivost i beskompromisnost iskazanu u borbi protiv tiranije Muhammed Horazmšaha, kao i teološko usmjerenje i ljubav ka Gazalijevom nauku Behaudin Veled je prenio i na svoga sina, Dželaludina, što je jasno manifestiralo u životu i djelu Dželaludina Mevlane. Sličnost Gazalijevog Ihja al-‘ulum ad-din i Mevlanine Mesnevije koja je očita i zapanjujuća, nam jasno svjedoči o tome. Iako su formom i metodološkim pristupom to dva potpuno različita dijela, Mesnevija i Ihja imaju istu suštinu i iste generalne zaključke. Tako Mevlana u jednom stihu potvrđujući Gazalijev stav o nedostatnosti filozofije za istinsku spoznaju poredi racionalizam filozofa sa drvenom nogom, konstatujući da drvena noga nije pouzdana i na nju se ne može osloniti.[27]

Iako smo prezentirali samo djelić slike o tesavufu u Horosanu, te iznijeli šture podatke samo o nekolicini sufisjkih šejhova rođenih u Horosanu, smatramo da je i to sasvim dovoljno da se uvjerimo u činjenicu da je Horosan zaista bio kolijevka tesavufa.

Proglašavanje zvaničnog mezheba i institucionalizacija religije je jedna je od značajnih inovacija u sistemu islamskog obrazovanja, koja se dogodila upravo u doba Seldžuka. Projekat institucionalizacije religije, pokrenuo je veliki seldžučki vezir, Nizamulmulk. On nije bio utemeljitelj medresa, iako je snažno mišljenje da je on to bio, no ono što je on učinio za razvoj institucionalnog religijskog obrazovanja imalo je direktan utjecaj na kasnije tokove i razvoj obrazovnog sistema unutar islamskih društava sve do pojave savremenog obrazovnog sistema, pod utjecajem zapada.

Nizamulmulk, gnan snažnom ismailitskom propagandom, naravno, uz aktivno prozelitsko prisustvo i ostalih sekti, kao sljedbenik šafijskog mezheba, nastojao je unutar granica seldžučke imperije eliminisati svaku ideološko-političku opasnost po vladajući politički sistem. Snaženjem zvaničnog institucionalnog tumačenja islama on je primarno želio osnažiti državu i uspostaviti red i sigurnost na područjima kojima su vladali Seldžuci. U tu svrhu, on je izgradio sistem medresa u kojima se poučavao isključivo šafisjki mezheb i čiji predavači su morali biti šafije. Te medrese su nazvane Nizamijama, a izgrađene su u Bagdadu, Nišaburu, Amolu, Mosulu, Heratu, Damasku, Džezire ibn Omeru, Gazni, Mervu, Basri.[28] Nakon Nizamulmulka, postaje praksa u svim kasnijim periodima da veziri prave medrese.

Nizamulmulk i sam sljedbenik sufijske škole, bio je veliki mecena i zaštitnik sufijskih šejhova. Nizamulmulk, kako je i sam tvrdio, bio je murid, učenik, velikog sufijskog šejha Ebu Seid Ebi al-Khaira.[29] Služeći na dvoru seldžučkih sultana kao veliki vezir, stekao je veliko bogatstvo, koje je trošio u izgradnji medresa i sufijskih hanikaha. Period vladavine Nizamulmulka iznimno je važan period za širenje sufizma u Iranu. Tokom tog perioda stvoreni su uslovi za nastanak i širenje sufijskih tarikata. Iako su medrese tokom prvog perioda nakon nastanka bile zvanične obrazovne institucije. U kasnijem periodu svi mezhebi i sekte koriste sistem medresa za poučavanje i terbijet novih generacija teologa, između ostalog i sufije.

Hanikah, pored usko sufijske funkcije održavanja zikra i duhovnih vježbi i terbijeta, biva obogaćen novim kvalitetama i sadržajima, pretvarajući se u svojevrsnu medresu-hanikah, gdje su se poučavale tada uobičajene teološke i razumske nauke, ulum naqli va ulum aqli, poput tefsira, islamskog prava, hadisa, arapskog jezika, matematike, logike, metafizike, politike i etike. Takav je bio i hanikah šejh Behaudin Veleda u Balhu, gdje je Dželaludin Mevlana proživio gotovo petnaest godina i načinio svoje prve korake na putu stjecanja znanja i duhovnog usavršavanja.

Dželaludin Mevlana je kao i svi njegovi vršnjaci započeo svoje obrazovanje u krugu svoga doma, učeći osnove arapskog pisma i čitanja Kur'ana. Behaudin Veled nakon što je uvidio vanredni intelektualni kapacitet i plemenito čudoređe Dželaludinovo, svu pažnju posvećuje njegovom obrazovanju i terbijetu. On određuje svog pouzdanog i vijernog murida – učenika, Burhanudina Mohakek Tirmizija za ličnog moalima, učitelja, Dželaludina Mohammeda. Mevlana je vođen iskustvom i znanjem učitelja Mohakek Tirmizija i pod budnim okom i nadzorom svoga oca, sa uspjehom je savladao sve znanosti svoga doba i postao priznati i uvaženi islamski pravnik. Jedno vrijeme je u Konji u svojoj medresi-hanikahu predavao fikh-islamsko pravo i bio glavni muftija grada Konje.

Obrazovanje i odgoj unutar ovakve porodice koja mu je omogućila studiranje klasičnih teoloških i svjetovnih znanosti usporedo uz savladavanje i stjecanje duhovnog sufijskog nauka i terbijeta-odgoja, učinila ga je osobom kadrom da ponese teret najuzvišenijih i najplemenitijih duhovnih spoznaja koja su darovana čovjeku.

Zaključak

Kao što je u tekstu jasno prezentirano, grad Balh, zajedno sa područjem današnjeg sjevernog Afganistana i južnog Tadžikistana bili su centar nauke i umjetnosti kao i trgovački i upravni centar moćnih gaznevidskih i seldžučkih vladara. Prisustvo brojne uleme, naučnika i sufijskih šejhova u Horosanu nam jasno ukazuje na veoma razgranat sistem tradicionalnog islamskog obrazovanja koje je genijalni iranski um oplemenio svojim vjekovnim iskustvom i bremenitom predislamskom tradicijom. U takvoj sredini sufijski nauk pronalazi svoj prostor i uspijeva se nametnuti kao aktivni sudionik misaonih i političkih previranja u islamskom svijetu. Dželaludin Muhammed Mevlana imao je tu sudbinu da je odrastao u domu, hanikahu, kojim je vladala atmosfera čiste duhovnosti i prosvjetljenog znanja, gdje se cijenila čistota duše, talenat i intelektualni kapacitet. Vođen iskrenim savjetima i smjernicama svoga oca Behaudin Veleda i predan u ruke iskusnom duhovnom učitelju Burhanudin Mohakek Tirmiziju, Mevlana je sigurno plovio i brodio morima znanja i spoznaje pripremajući se za susret sa Šemsom Tabrizijem, tufanom koji će ga pogoditi u Konji. Pojava imama Gazalija, čiji je nauk omeđio daljnji razvoj sunitske teološke misli i definirao odnose između sufizma i ortodoksnog islama, definitivno je utjecala na usmjerenje i razvoj misli Dželaludina Mevlane. Također, tradicija sufijskog pjesništva, koja se pojavljuje upravo u Horosanu, dakako da je imala utjecaja na Mevlanin stil izražavanja misli, osjećanja i ideja u formi stiha. Svi ovi faktori, koji su dominirali društvenim okolnostima i odnosima ljudi i institucija doba u kome je živio Mevlana, uz nepobitnu moć i snagu njegove individue, kao i, prema sufijskom vjerovanju, Božanskog upliva, utjecali su na nastanak jedne od najsjajnijih zvijezda na nebu irfanske spoznaje i perzijske književnosti.

Mevlana Dželaludin Rumi svojom intelektualnom veličinom i mističkim zovom utkanim u svoj grandiozni pjesnički opus, stolječima osvaja srca ašika, tragalaca za apsolutnom i relativnom ljepotom (džemal). Mevlanini gazeli (lirske pjesme) posvećeni Šemsu (Insane Kamil ) punih osam stoljeća pripovijedaju priču o bolu, sjeti i čežnji duše koja izgubljena u svijetu gurbeta – nostalgije traga za izgubljenim (voljenim), neprestano moleći za trenutak ponovnog susreta i oslobođenja iz okova materije, kao i njegova Mesnevija, grandiozna enciklopedija mističnih sufisjkih učenja i didaktičkih etičkih poruka, ispjevanih u pjesničkoj formi mesnevije, po čemu je i nazvana Mesnevija, i danas se, uprkos prolaska osam stotina godina, doimaju svježe i aktuelno, a tako će biti i u narednim stoljećima.


[1] Efdal Ikbal,  Zendegi va asar Moulana Dželeludin Rumi, prevod  Muhammed Ali Beni As'adi, Našre Merkez, prvo izdanje 1375. str. 13.

[2] ‘Abdalbaki Gulpinarli, Mevlana život, misao i izabrana djela, prijevod na perzijski jeik Tufik Subhani, izdavač Pažuhešgah ulum ensani va motaleat farhangi, treće izdanje 1375. ir. hidžretske godine, str. 92.

[3] Isto, str.94.

[4] Historija Irana u izdanju Univerziteta Kembridž, skupina autora, prevod na perzijski Hasan Enuše, Emir Kebir, Teheran 1360. iranske godine, str. 201-202.

[5] Historija Gaznevida, Bosworth Clifford Edmond, prevod na perzijski Hasan Enuše, izdavač Emir Kebir, Teheran, 1372., str 43-44.

[6] Isto, str. 51.

[7] Historija Irana Kembridž u izdanju Univerziteta Kembridž, str.16-17.

[8] Historija Gaznevida, Bosworth Clifford Edmond, str. 45.

[9] Isto. str. 147.-173.

[10] Isto, str. 222-231.

[11] Historija Irana Kembridž u izdanju Univerziteta Kembridž, str. 28.

[12] Isto, str.190-192.

[13] Isto, str. 190-192.

[14] Isto., str. 202.

[15] Historija Irana Kembridž u izdanju Univerziteta Kembridž, str. 202.

[16] Pogledati, Sijasetname, Hadže Nizamulmulk.

[17] Historija Gaznevida, Bosworth Clifford Edmond, str. 194.

[18] Istraživanja na temu iranskog tesavufa, doktor Abdulhusejn Zarinkub, Emir Kebir, Teheran, 1376., str. 31-33.

[19] Isto, str. 39.

[20] Historija Gaznevida, Bosworth Clifford Edmond, str.195.

[21] Istraživanja na temu iranskog tesavufa, doktor Abdulhusejn Zarinkub, str. 56.

[22] Historija Gaznevida, Bosworth Clifford Edmond, str.191.

[23] Isto, str. 61.

[24] Isto., str. 282.

[25] Efdal Ikbal, Zendegi va asar Moulana Dželeludin Rumi, str. 52.

[26] Isto, str. 53-61.

[27] Dželaludin Mohammed Movlana Rumi-Balhi, Mesnevija,  izdavač Šerkate entešarate  i'lmi va farhangi, Teheran, 1375.,  prvi defter, distih broj 2132.

پاي استدلالان چوبين بود  پاي چوبين سخت بي تمكين بود

Noga racionalista drvena je 

Nogu drvenu  veoma je teško učvrstiti (teško se na nju pouzdati i osloniti)

[28] Isto., str. 212.

[29] Isto, str. 286.