U Sarajevu je 1974. godine, povodom 700. godišnjice smrti Mevlana Dželaluddina Rumije (17.12.1273.-17.12.1973.),objavljen ŠEBI-ARUS u izdanju šejha Fejzullaha Hadžibajrića. U toj publikaciji šejh Hadžibajrić je i autor zanimljivog teksta o sarajevskoj tradiciji prevođenja i tumačenja Mesnevije, te o sudbini Mevlevijske tekije na Bendbaši. Tekst prenosimo u potpunosti.
Najstariji pisani dokument koji se odnosi na Sarajevo je Vakufnama Isa-bega Ishakovića, datirana u februaru 1482. godine, o osnivanju Mevlevijske tekije u Sarajevu. Od tada pa do danas prohujalo je više od pet stoljeća. Bile su i prošle dvije carevine: Osmanska Turska i Habzburška Austro-Ugarska. Onda je došla Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Kraljevina Jugoslavija), i evo nas danas u SFRJ.
Nestalo je i zgrade Mevlevijske tekije na Bendbaši, a zapuštena je i sanacija Bendbaše radi koje je i srušena tekija, ta najstarija gruntovna jedinica u Sarajevu s vakufnamom. Kao uspomena na tekiju ostala je Mesnevija, a preko Mesnevije i Šebi-Arus.
To je danas naše mevlevijsko kulturno naslijeđe.
Sarajevo je danas univerzitetski grad, pa je i ders Mesnevije, saglasno općem jugoslavenskom programu, prerastao u Katedru za Mesneviju, 1970. godine. Kad se otvori Islamski teološki fakultet, u njemu će se sigurno predavati perzijski jezik i Mesnevija, pa će i zadatak današnje Katedre za Mesneviju preuzeti Fakultet.
U posljednje dvije decenije 19. stoljeća Mevlevijska tekija na Bendbaši imala je zamjenika šejha (vekila) u osobi Hadži-Abdullah-efendije Saračića (Saračevića), muderrisa Merhemića medrese. Šejh Lutfija Šehović je umro, a sin mu Ruhija bio je dijete, pa je sarajevski kadija bio dužan naći zamjenika u službi šejha. Pretpostavljam da je ova služba u tekiji povjerena Saračeviću iz razloga što je on imao i vakeletnamu za duhovno starješinstvo u Bosni nad esnafskim organizacijama, a prema pravilima Futuvve. Tako je Saračević zamjenjivao malodobnog Ruhiju Šehovića, koji se, po propisima Tevdžihi-Džihat-name, morao osposobiti za mevlevijskog šejha. Hadži-Abdullah-efendija je umro 1897. godine. Tri decenije kasnije, tj. 1927. godine, umro je i šejh Ruhi-efendija Šehović, posljednji mevlevijski šejh u Sarajevu, školovan u mevlevijskoj centrali u Konji. Ni hadži-Abdullah-efendija, a ni šejh Ruhi-efendija nisu bili mesnevihani – predavači Mesnevije.
U prvoj deceniji 20. stoljeća, kad je u Sarajevo došao Hadži-Mehmed Džemaluddin-efendija Čaušević, on je, kao mevlevija, počeo predavati Mesneviju u tekiji na Bendbaši. Fikri-efendija Šehović, sin šeh Ruhi-efendije, nije bio postavljen za šejha iza očeve smrti, pa je tekija bila zatvorena. O tome se vodila polemika i kroz štampu 1933. godine. Tada je mešrurat ove tekije, obavljanje zikra, prenesen u Hadži-Alijin mekteb na Hridu. Razumije se, to nije bio mevlevijski način (usul) obavljanja zikra, nego uobičajeni sarajevski tevhid. Zastupstvo šejha povjereno je Mustafa-efendiji Derviševiću, upravitelju mekteba. Dervišević nije pripadao nijednom tarikatu, ali je bio vrlo dobar čovjek i mogao se ubrojiti u sulehai-ummet. Jedno vrijeme, ova je služba bila povjerena Numan-efenciji Bajraktareviću – Nuniji, imamu i hatibu Kalin hadži-Alijine džamije. Ni Numan-efendija nije pripadao tarikatu, ali je znao perzijski jezik. Svršio je ruždiju, a kasnije slušao dersove kod hodže Hadžihalilovića, zajedno sa hadži-Mujagom Merhemićem. Njegovim zauzimanjem hadži-Mujaga je počeo održavati svoja predavanja u ciklusu: Pendi – Attar, Gjulistan, Bostan, Divani-Hafiz i Mesneviju. Za vrijeme ove dvije zamjene, po Derviševiću i Bajraktareviću, Mevlevijska tekija na Bendbaši (semahana) bila je zatvorena. Ovaj period trajao je 5-6 godina i tekija je opet otvorena na inicijativu hadži-Mehmed-efendije Handžića. O tome ovako priča Mufid-efendija Kadić iz Sarajeva, unuk Muhammeda Enveri-efendije Kadića, našeg poznatog historika i epigrafičara:
“Jednog dana, šetajući sa dr. Asim ef. Muftićem, svratili smo u Gazi Husrev-begovu biblioteku (Ćutubhanu), gdje smo zatekli hadži-Mehmed-ef. Handžića i Vladislava Skarića u razgovoru. Handžić me je pitao da li bih mogao sabrati šejh Ruhi-efendijine derviše, kad bi se otvorila Mevlevijska tekija. Upitao sam ga zašto baš mene pita o tome! Odgovorio je da smatra kako ja to mogu znati, jer da održavam međusobnu vezu. U tom je došao hadži-Mehmed-efendija Potogija i hafiz Muhammed-efendija Pandža. Skarić je otišao, a mi smo nastavili razgovor. Handžić je rekao Pandži da Ulema-medžlis treba da otvori tekiju, a Pandža mu je odgovorio da za to treba podnijeti pismeni zahtjev Ulema-medžlisu. U daljem razgovoru kazao sam svoje mišljenje, da zastupnik šejha treba da bude Muhammed Sokolija, zanatlija iz Sarajeva, inače šejh Ruhijin derviš, a Potogija je prigovorio da se Sokolija slabo viđa u džamiji. Na tome se naš razgovor završio. Do malo iza toga, za vekila šejha postavljen je Mustafa-ef. Varešanović, džema‘atski imam iz Sarajeva, i tekija je otvorena. To je bilo 1939. godine.
Kako je Mevlevijskom tekijom upravljala Vakufska direkcija, a ne Vakufsko povjereništvo, to su u budžetu Direkcije iskazivani mešrutati (službe) tekije. Po pričanju Varešanovića, jedan član Vakufskog Saborskog odbora, poslije oslobođenja, smatrao je, da tu stavku treba brisati iz budžeta Vakufske direkcije, jer su tekije preživjele, i Mevlevijska tekija je tada zatvorena. Koliko se sjećam, to je bilo prije 1952. godine.
Usput da napomenem, da je i mešrutat bivše Skenderije tekije bio prenesen u novootvoreni Skenderpašića mekteb u Cicinu Hanu, i za zamjenika šejha bio postavljen Hafiz Ibrahim ef. Gosić, upravitelj dotičnog mekteba. Ovo je bio tzv. te‘vil i prilagođavanje šarti-vakifa vremenu, u doba vjersko-vakufske uprave, Salim-efendije Muftića i reisu-l-uleme Hadži-Hafiz-Ibrahim-efendije Maglajlića.
Gosiću je dao inabu (dervišku pristupnicu) halvetijskog tarikata hafiz Džemaluddin ef. Hadžijahić, zastupnik Bistrigijine, a kasnije zastupnik Gazi Husrev-begove Hanikah-tekije.
Varešanović je imao inabu nakšibendijskog tarikata, koju mu je izdao Mulla ef. Bajrić, drugi muderris Gazi Husrev-begove medrese i šejh Gazilerske (Alipašine) tekije.
Varešanović je obavljao zikir petkom iza džume namaza, a u tekiji je učena i Miradžijja kao mešrutat (oporuka) Evladijjet-vakufa Fadil-paše Šerifovića. Poslije oslobođenja u Tekiji na Bendbaši stanovali su, preko ramazana, hafizi musafiri.
Obavještenje Kadića o inicijativi hadži-Mehmeda Handžića za otvaranje Mevlevijske tekije na Bendbaši kazuje da je i ovaj naš poznati učenjak i prvak volio mevlevizam, da ne reknemo izravno bio mevlevija. Dvije godine bio mi je profesor u Medresi, a više od deset godina dobar ahbab i prijatelj, pa bi mi, šaleći se, rekao, da će se upisati u derviše, ali mevlevije. U svoje studentsko doba, Handžić je simpatisao vehabizam, a kroz rad u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, istražujući književnost muslimana na orijentalnim jezicima, dolazio je u češći dodir s mevlevizmom. Iz ljubavi i poštovanja prema Mevlana-Dželaluddinu Rumiji, Handžić je održao nastupno predavanje iz Mesnevije, kad je Hadži-Mujaga Merhemić, 1942. godine, počeo predavati Mesneviju. I njegov Ibrahim Lamekani je prilog mevlevizmu.
Naj i Mesnevija su dva obrazovna predmeta mevlevija, a muzika i stih spadaju u umjetnost i danas Mevlana Dželaluddinov način rada iz tesavvufa i tarikata. Mevlanatov tesavvuf naglašava i prof. Nedim Filipović u svom radu “Tesavvuf-Islamski misticizam” (Sarajevo 1973. Izraz br. 10).
Iako se u Sarajevskoj Vakufnami iz 1462. godine ne spominje izričito Mesnevija, ona se spominje u Skopskoj Vakufnami, godinu dana kasnije, tj. 1463. godine, istog vakifa Isa-bega Ishakovića. Sigurno je da nema mevlevijske tekije bez naja i Mesnevije, a gdje se to dogodi, onda je rad tekije nepotpun. Stoga je i hadži-Mehmed Džemaluddin-ef. Čaušević počeo kazivati Mesneviju u tekiji, a kasnije, silom prilika, prenio je u kuću hadži-Mujage Merhemića, gdje je danas Trafo-stanica, na Trgu 6. aprila. Merhemić je, u to ime sagradio posebnu veliku odaju, kao dershanu (predavaonicu). Ova dershana imala je iznad vrata i perzijski stih, kao što je to bio slučaj u tekijama, koji je glasio: “Ko god ovdje dođe manjkav (u odgoju), ovdje će otkloniti taj nedostatak”.
Prilikom ustoličenja Čauševića za reisu-l-ulemu, 1914. godine, mevlevijski šejh Ruhi-efendija Šehović, zajedno sa svojim dervišima, sudjelovao je u programu ustoličenja. To je bilo priznavanje tekije svome mesnevihanu i podsjećanje na čin uvođenja novog turskog cara za halifu, od strane glavnog mevlevijskog šejha, čelebi-efendije iz Konje.
Na kraju da spomenem i ovu crticu sa hadždža vekila šejha Saračevića.
Krajem 19. stoljeća (1985.), na putu za Mekku, zadržale su se nekoliko dana u Stambolu sarajevske hadžije. Među njima je bio i Abdullah-efendija Saračić (Saračević), školski drug iz Drvenije medrese u Sarajevu pljevaljskog muftije Vehbi-efendije Šemsekadića. Bio je ramazan, i u muftijinu konaku klanjao je teravih-namaz Salih-efendija Mutapčić, onda student iz Zenice. Muftija je pozvao na iftar svoga kolegu i njegovo društvo iz Sarajeva. Ali, toga istog dana, bio je pozvan na iftar kod sultana Abdul-Hamida, pa je zadužio Mutapčića, da zadrži Sarajlije, dok se on ne vrati od sultana. Kad se vratio, ispričao im je ceremonijal iftara kod sultana i pokazao peškeše (darove): zlatni sat sa posvetom i kutiju sa sto dukata.
Salih ef. Mutapčić je prvi kadija u Bosni, koji je položio kadijski ispit u Ulema-medžlisu. Preko dvadeset godina bio je na čelu Vrhovnog Šeriatskog suda u Sarajevu. Služio je kao model lijepog namaza i ulemanske nošnje. Umro je 1938. godine i ukopan na Nišanu, na Hridu.
Šejh Fejzullah Hadžibajrić