Mevlana Dželaluddin Rumi rođen je u Belhu (današnji Afganistan) 6. rebiul-evvela 604./29. septembra 1207. godine. Njegov otac Behauddin Veled, koji je važio za jednog od najvećih učenjaka svog doba, odlučio je da pred mongolskom prijetnjom izmjesti svoju porodicu iz rodnog kraja, a za novo prebivalište, nakon što su neko vrijeme živjeli u Bagdadu, Hidžazu i Damasku, odabrao je Konju u Anadoliji – tadašnju prijestonicu seldžučkih vladara. Ustvari, Behauddin Veled doselio je onamo na poziv tadašnjeg seldžučkog sultana Alauddina Kejkubada, koji je želio u svojoj prijestonici imati čovjeka koji je zbog svog znanja i moralnih odlika bio poznat kao Sultanul-ulema (Vladar učenjaka). Treba napomenuti da neki historičari drže da pravi razlog Behauddinovog napuštanja Belha nije bio strah od mongolske invazije. Naime, u to vrijeme moćni vladar Belha i ostatka Horasana Muhammed Havarizm-šah pokazivaoje otvorenu netrpeljivost prema sufijskom redu kubrevija, a Behauddin Veled bio je poznat kao jedan od najvećih uglednika ovog bratstva.
Antologičar Dovletšah bilježi da se na putu za Bagdad Behauddinova porodica neko vrijeme zadržala u Nišapuru, gdje je Mevlana, tada još dječačić, bio predstavljen znamenitom pjesniku i sufiji Feriduddinu Attaru. Predaja navodi i daje Attar tom prilikom Mevlani poklonio svoj spjev Asrar-nama, što se, s obzirom na česte motive iz ovog djela koje srećemo u Rumijevoj Mesneviji, ne čini nimalo nevjerovatnim.
Začudo, iako je Behauddin Veled bio, kako smo već kazali, priznati sufijski autoritet svog vremena, Rumije, po svemu sudeći, pred svojim ocem izučio uglavnom formalne vjerske znanosti, dok gaje u sufijski nauk uveo šejh Burhanuddin Muhaqqiq Tirmizi, koji je i sam bio Behauddinov učenik. Tako je, zanimljivo, duhovnu zaostavštinu svog oca Rumi naslijedio preko posrednika. Behauddin Veled preselio je s ovog svijeta kada je Dželaluddinu bilo 24 godine, a domalo, 638./1240., umire i njegov duhovni vodič Burhanuddin. U narednih nekoliko godina Dželaluddin Rumi uspostavlja u Konji kružok svojih učenika i izgleda daje njegova predavanja iz egzoterijskih islamskih znanosti – tefsira, hadisa, fikha i kelama – pohađalo nekih 400 učenika. Također, skoro je izvjesno daje u tom periodu nekolicinu svojih odabranih učenika uvodio u tajne sufizma. Naime, vidjeli smo već daje Mevlana odrastao u okruženju naklonjenom sufijskom nauku, njegov otac važio je za jednog od najvećih šejhova svog doba, a sam Rumi je s Muhaqqiqom Tirmizijem imao zvanični odnos muršid – murid, sufijski učitelj – učenik. Stoga je pogrešno mišljenje, koje je prilično često, daje do susreta sa Semsom Tabrizijem sufijski nauk Rumiju bio posve tuđ i nepoznat. Uostalom, sama činjenica daje Behauddin Veledov Ma'arif istinsko remek-djelo suhjske literature dovoljno svjedoči o tome daje Rumi odrastao u okruženju naklonjenom duhovnosti sufijske provinijencije. Susret s Semsom, dakle, za Mevlanu nije značio nikakvu inicijaciju u sufizam, već se radilo o susretu čovjeka koji je bio upućen u ono što je terminološki poznato kao ‘irfan-i nazari (teoretski gnosticizam), dakle Rumija, sjedne, i čovjeka koji je istu tu gnozu istinski utkao u svoju život, koji je bio na stupnju ‘irfan-i amali, gnoze u životnoj praksi, Šemza Tabrizija, dakle, s druge strane.
U svakom slučaju, čuveni susret Dželaluddina Rumija i Šemsa Tabrizija dogodio se u Konji 542/1244. godine. Postoji više inačica predaja koje govore o tom susretu. Prema jednoj, sreli su se na ulici i Šems je potakao razgovor iznenadivši Rumija čudnim pitanjem: „Koje bio veći, Bajazid (Bistami) ili Muhammed?” Rumiju se pitanje učinilo neumjesnim, štaviše bogohulnim, jer uostalom, kako je sam u svom odgovoru kazao, „Muhammed je bio pečat Božijih poslanika.”Šems, na Rumijevo iznenađenje, postavi dodatno pitanje: ,,A zastoje, onda, Muhammed kazao Bogu: ‘Nisam Te upoznao onako kako Tebe dostoji!’, dok je Bajazid rekao: ‘Slava meni! Kako je Velika moja slava!”, na što Dželalludin povede Semsa svom domu i četrdeset dana ostade osamljen s njim u jednoj odaji.
Prema drugoj inačici, koju bilježi Aflaki, Šems se jednog dana iznenada pojavio na vratima Dželalludinove medrese, zalekavši ovoga kako sjedi i čita neku knjigu. „Šta to čitaš?”, upita Šems, a Mevlana, vidjevši na vratima čovjeka odjevenog u odjeću putujućih derviša, rezignirano odgovori: „Ti ne znaš ništa o lome!” Bit će da gaje iznenadna pojava neznanca koji se, mimo svih pravila dobrog ponašanja, usudio bez najave remetiti mir poznatog učitelja prilično naljutila. Tad Šems uprije svoj pogled u knjigu koju je Rumi držao u rukama i nju zahvati plamen. Nemalo prestrašen onim što se desilo, Rumi povika: „Staje ovo?!”, a Šems mu odgovori: „Ti ne znaš ništa o tome!”, a onda se okrenu i izađe iz medrese. Dželalludin potrča za čudnim došljakom, sustiže ga i nagovori da skupa krenu njegovom domu.
Prema Džamiju, međutim, Šems je Mevlanu zatekao okruženog knjigama pokraj bunara, u vrtu medrese. Prišao je i pobacao sve knjige u bunar, govoreći zapanjenom Dželaluddinu kako mu knjige više neće trebati. Onda je, ipak, izvukao iz bunara jednu knjigu, Maarif Behaudina Veleda i pružio je Dželaluddinu suhu i neoštećenu.
Dovlet-šah, pak, prenosi vlastitu verziju susreta između Rumija i Šemsa. On bilježi da je Mevlana Šemsa zatekao u karavansaraju trgovaca šećerom, gdje se Šems, kogaje njegov učitelj Ruknuddin Sandžabi poslao u Konju, nekoliko dana zadržao. Praćen svojim učenicima, Rumi jednog dana svrati u karavansaraj. Vidjevši ga, Šems upita: „Staje svrha znanja i spoznaje?” „Slijediti i oponašati Poslanika”; odgovori Rumi, na što Šems primijeti: „To je uopćen odgovor!” ,,A šta bi, onda, bila svrha znanja i spoznaje?”, upita sad Rumi, a Šems odgovori: „Znanje je ono što te vraća tvome izvoru”, pa izreče Senaijeve stihove: „Neznanje je bolje od onog znanja kojim ne ništiš svoje jastvo!” Rumi ostade zatečen i ushićen ovakvim odgovorom.
Kako god, činjenica je da se susret desio iznenadno i da je posve zbunio i potresao Dželalludina. Druženje sa Semsom otvorilo je pred Rumijem nova obzorja poimanja sufijske gnoze na način koji je nadilazio oprečnosti za koje je dotad mislio da su nepremostive. Uz Semsa, Mevlana je doživio ranije mu nepoznata ekstatička iskustva i počeo je prakticirati sema – specifični simbolički ples praćen duhovnom muzikom, po kome će sufijski red mevlevija, red koji je posve naslonjen na Rumijev sufijski nauk, biti prepoznatljiv. Ustvari, Mevlana i Sems bili su dvojica duhovnih putnika koji su jedan u drugome prepoznali poticaj koji je obojici nedostajao, završni korak do ozbiljenja onih duhovnih vrhunaca koje su dotad tek slutili o sebi. No, kažimo sad nešto više o životu i ličnosti samog Semsa Tabrizija, a na temelju onog što nam prenose hroničari.
Prema nekima, djed Semsa Tabrizija bio je Nuruddin Muhammed, pobočnik Hasana Sabaha, čuvenog Starca s planine i čelnika alamutskih assassina i njegov naslijednik na čelu pokreta.. Umro je 1210., a naslijedio gaje njegov sin Džellaluddin, koji se izjašnjavao kao ortodoksni musliman i radio na prevazilaženju netrpeljivosti i antagonizama između assassina i ostatka muslimanske zajednice. Ove podatke bilježi Dovlet-šah. Međutim, izgleda da je Džellaluddin Nou Musliman (Džellaludin novi musliman, nadimak pod kojim je ovaj bio poznat) imao samo jednog sina
-Alauddina Muhammeda.Ustvari, što se podataka o Semsovom životu tiče, uglavnom ih možemo crpiti iz njegovog vlastitog djela
-Maaalat, te iz Aflakijevih i Sepahsalarovih hromka. Problem je međutim u tome što su hroničari ove podatke bilježili prilično neselektivno, nimalo se ne trudeći da razluče između činjenica i legendi, što naročito vrijedi za Aflakija.
Šemsov Maaalat, naravno, nije autobiografsko dijelo, no autor nam sporadično pruža podatke koji mogu značajno pomoći da saznamo više o njegovom životu. Tako se na nekoliko mjesta sjeća svog oca, kome, istina, ne spominje ime, ali govori o njemu kao o dobrom i plemenitom čovjeku. Također, saznajemo da je potjecao iz porodice koja je pripadala srednjem društvenom sloju, a neki izvori tvrde da mu je otac bio sitni trgovac. Još u djetinjstvu Šems je pokazivao osobine koje su bile posve neobične za dijete njegovog uzrasta, što je znalo zabrinuti njegove roditelje. Vrlo rano upoznat sa sufijskim učenjem, okrenuo se isposničkom Životu, potpuno zapostavljajući svoje tjelesne potrebe, pa se prenosi daje bio iznimno mršav i blijedolik. Kao mladić već je posve zanemarivao sve stoje imalo veze s materijalnim, potpuno se odrekao ovosvjetskog, zbog čega se često sukobljavao s ocem koga je ovakvo ponašanje njegovogjedinca sve više ozlojeđivalo. Bio je, kiko sam piše, „tuđinac u svojoj sredini.” Pokušavajući bar na neki naŽin iskoristiti Semsovu naklonjenost ka vjeri, otac gaje uspio I ii ivoliti da studira fikh – islamsku juristiku – pa je Sems nekoliko godina svoje mladosti posvetio izučavanju ove znanosti. Mladiću, ipak, ni na kraj pameti nije bilo da život provede službujući kao kadija – mjesni sudija, te je nastavio družiti se s lokalnim sufijama kojih je tada u Tabrizu bilo iznimno mnogo. Izgleda daje Sems i idrastao upravo u ono vrijeme kad je u Tabrizu, shodno predajama, živjelo stotinu velikih šejhova – baba.
Kako god, šejh Semsa Tabrizija bio je Ruknuddin Sandžabi, koji gaje, nakon stoje ustanovio daje njegov učenik dovoljno duhovno sazrio, poslao da kao lutajući derviš putuje svijetom. Provesti neko vrijeme u skitalačkom životu, naime, bila je obavezna praksa u nekim sufijskim redovima za svakog uznapredovalogsufija. Napomenimo još daje Sems Tabrizi u svoje vrijeme bio poznat i po nadimku Ptica (pers. parande). U vezi s porijeklom ovog nadimka postoje dva objašnjenja. Prema jednom, Sems je ovaj nadimak stekao zarad svog skitalačkog života, budući da su mu se putovanja toliko osladila da se više uopće nije mogao tla duže vrijeme skrasiti najednom mjestu. Druga predaja kaže da nadimak dolazi otud stoje Sems posjedovao sposobnost, kakva se i inače nerijetko pripisuje najznamenitijim sufijskim prvacima, da istodobno bude na dva mjesta.
Uglavnom, kada je Sems Tabrizi susreo Mevlanu Rumija prvi je živio kasne šezdesete, a drugi je bio u ranim tridesetim godinama života. Posve fasciniran Semsom, prepoznavši u njemu poticaj koji je nedostajao njegovom duhu da se uzdigne do ezoterijskih obzorja kakva je dotad samo naslućivao ili o čemu je tek čitao u knjigama, Rumi je posve zanemario svoja predavanja u medresi. Po čitave dane i noći osamljivao se sa napokon pronađenim duhovnim parnjakom koji je u njemu razbuktao plamen ljubavi i doveo ga u stanje kakvo prije nije mogao ni naslućivati. Sve češće bi praktikovao sema, uživao je u muzici u kojoj je otkrivao ovozemaljski izraz svog duhovnog stanja, a predaje kažu da je jedanput pao u ekstazu i počeo plesati nasred ulice uz zvuke kujundžijskog čekića iz obližnje radionice.
Međutim, Rumijevo druženje sa Semsom stalno je narušavano. Naime, među nekadašnjim Mevlaninim učenicima i osobama iz njegovog okruženja biloje sve više onih kojima je ovako krupna promjena u životu učitelja smetala. U nekim slučajevima radilo se naprosto o ljubomori, nezadovoljstvu činjenicom da se Rumi posve posvetio druženju sa Semsom i zanemario predavanja i skupove koje je nekoć redovno održavao. Bilo je u Mevlaninoj obitelji, međutim, i onih koji su bili krajnje nezadovoljni utjecajem kojeg je pridošlica iz Tabriza imao na Rumija. Na bliskost između dvojice ljudi iz različitih društvenih slojeva (Mevlana je, ipak, bio aristokrata, pripadao je uglednoj porodici, važio je za izuzetnog učenjaka, dok je Šems bio putujući derviš, skoro prosjak, nepoznatog porijekla) Rumijeva okolina također nije gledala nimalo blagonaklono. Ukratko, na različite načine pokušavalo se razvrgnuti ovu vezu, te se Mevlana nalazio pod snažnim pritiscima njemu bliskih osoba koje su svojim neprestanim pridikama i objedama na Semsa nastojali navesti Rumija da prekine svoja stalna druženja s ovim dervišom, dok je Šems, budući daje bio osoba bez ikakvog ugleda u Konji, bio izvrgnut otvorenim vrijeđanjima i svakovrsnim pritiscima čiji je cilj bio natjerati ga da napusti grad. Naposljetku, Sems je 643./1245. iznenada napustio Konju. Rumije bio toliko ogorčen da mu je neprestano slao pisma i poruke koje su sadržavale njegove prve pjesme na perzijskom i arapskom jeziku, te konačno, otkrivši daje Sems u Damasku, šalje svoga sina Sultana Veleda da ga pokuša nagovoriti da se vrati u Konju. I doista, pod nagovorima Sultana Veleda Šems popušta, a Mevlana ga, želeći ga vezati za mjesto, ženi ga svojom pastorkom Kimija-hatun. Čini se da je ovim brakom Šems po prvi put u životu iskusio ljubav prema ženi. Doimalo se daje Rumi povukao pravi potez i da će se lutajući derviš iz Tabriza napokon skrasiti. Međutim, samo nekoliko mjeseci kasnije Kimija se razboljela i nakon kratke bolesti umrla. Njena smrt žestoko je pogodila Šemsa koji ponovo iznenada odlazi iz Konje, ovaj put zauvijek. Naredne dvije godine Dželaluddin je gorljivo ali uzaludno tragao za Semsom, bezuspješno je odlazio U Damask i svuda gdje je Šems, navodno, bivao viđen. Šems je naprosto iščezao, ostavljajući Rumija nasamo, kako to primijećuje Seyyed Hossein Nasr, „sa shamsom ili suncem spoznaje usred njegovog bića.”
Šta se ustvari desilo sa Semsom Tabrizijem pitanje je na koje nije moguće dati konačan i izričit odgovor. Sufijska predaja isplela je oko Šemsovog nestanka nekoliko različitih verzija tadašnjih događanja, a prema najpoznatijoj od njih Sems je ubijen, a za ubistvo je odgovorna skupina bivših Rumijevih učenika. Naime, oni su se, navodno, jedne večeri okupili ispred Šemsove kuće i pozvali ga da izađe, a onda su ga mučki ubili i bacili njegovo tijelo u neki napušteni bunar. Ista predaja kaže da je godinama kasnije Rumijev sin Sultan Veled usnio san u kome mu je kazano gdje se nalaze Šemsovi zemni ostaci, te ih je on izvadio iz bunara i dostojno ih sahranio u blizini groba njegovog oca. I doista, u sklopu Rumijevog mauzoleja u Konji postoji grob za koga predaja tvrdi da je Šemsov, premda svi ozbiljniji izučavaoci Rumijevog života i djela to spore.
Bit će, ipak, da je Šems Tabrizi, iscrpljen stalnim pritiscima svojih protivnika i skrhan smrću voljene žene, ali prije svega zato stoje smatrao daje okončao svoju misiju buđenja djelatnog sufija u Dželaluddinu, jednostavno otišao iz Konje i nastavio živjeti životom derviša lutalice, dobro pazeći da nikakva vijest o njemu ne dopre do Mevlane. Najvjerovatnije da skromni mauzolej u mjestašcetu Hejva na sjeverozapadu Irana izgrađen nad grobom za koga se vjeruje da u njemu počiva tijelo Šemsa Tabrizija doista i jeste Semsov grob.
Mevlana nikad nije do kraja prežalio odlazak svog duhovnog parnjaka, no upravo ta čežnja i bol zbog odvojenosti bili su bitan izvor njegovog poetskog nadahnuća, te će se tek nakon tajanstvenog Semsovog nestanka Rumi početi ozbiljnije baviti poezijom. Nadomjestak za Šemsa potražio je prvo u kujundžiji iz Konje Salahuddinu Zarkubu, čovjeku koji je, premda je ustvari bio nepismen, narednih nekoliko godina bio Mevlanin najprisniji prijatelj i sabesjednik. Bijaše Rumijev vjerni saputnik na sufijskom putu ljubavi, istinski duhovni velikan uz koga je Mevlana, koji je u to vrijeme već napisao veliki dio svog lirskog opusa sabranog kasnije u grandiozni Divan-i Sems, praktično i dovršio proces svog duhovnog sazrijevanja. No, 657./1254. Mevlana ostaje i bez ovog prijatelja – Salahuddin Zarkub te godine je preselio s ovog svijeta i po vlastitoj želji sahranjen je uz zvuke sufijske muzike. Utjehu zbog ovog gubitka Rumi će pronaći u Husamuddinu Čelebiju, koji će ga i potaći da počne s pisanjem svoje proslavljene Mesnevije i koji će ustvari biti i njen pisar. Husamuddin je, inače, bio porijeklom iz Urumije (sjeverozapad današnjeg Irana) i potjecao je iz porodice tradicionalno naklonjene sufijskom nauku. Štaviše, njegov otac bio je poglavar jednog futuvvetskog bratstva – nečeg što bismo najbliže mogli opisati kao sufijski viteški red.
Godine 672./ 1273. Mevlana Dželaluddin Rumi se smrtno razbolio. Posljednje dane života proveo je okružen svojim duhovnim potomstvom, čekajući smrt koja je za njega, kako je to izrekao u mnogim svojim stihovima, predstavljala susret s njegovim Voljenim, trenutak za kojim je cijelog života žudio i iščekivao ga. U skladu s tim, i dan njegove smrti sufije mevlevijskog reda obilježavaju kao šeb-i arus – nevjestinu noć, večer vjenčanja. Umro je 5. džumadel-ahira/16. decembra 1273. Na njegovoj sahrani okupilo se, kako to hroničari bilježe, na desetine hiljada ljudi iz cijele Anadolije. Kršćani i jevreji iz Konje listom su došli odati svoje poštovanje velikom muslimanskom duhovnom prvaku u kome su prepoznali istinsku svetu ličnost, čovjeka koji je, čvrsto, ul oi ijenjen u islamsku tradiciju kojoj je bio krajnje i bezrezervno odan, govorio o duhovnom putu zajedničkom sljedbenicima svih religija, zajedničkom i prihvatljivom svima koji u svojim srcima i iilc Hožijujednost.
Rumijev književni opus jedinstven je u analima literature i I unskog svijeta i po svom obimu i po kvalitetu i inovativnosti. I rito, Rumijeva djela u sebi sažimaju svekoliku književnost i ii nloško-filozofsku literaturu napisanu prije njega, pa će tako u A tesneviji naprimjer čitalac upućen u literaturu islamskog klasicizma n.i mnogim mjestima prepoznati aluzije ili čitave citate Attara, Senaija, Ibn Arebija i drugih velikih Mevlaninih prethodnika.
Divan-i Šems – paradigma lirike sufizma
Najpoznatije djelo Mevlane Dželaluddina Rumija svakako je upravo Mesnevija, nenadmašno remek-djelo sufijske literature, 26 000 stihova poezije u šest tomova kroz koje je na jedinstven način izložen gotovo svaki pojedinačni aspekt islamskog nauka, njegove teologije, metafizike, kosmologije i tradicionalne psihologije. Ovo grandiozno djelo timeje zaslužilo počasni naziv „Kur'an perzijskog jezika” i ono mu svojim preplitanjem vjerske doktrine i prakse,didaktičkih i krajnje ezoterijskih sadržaja u izvjesnom smislu doista i nalikuje. Mesnevija je, zbog svog jednostavnog jezika i pripovijedačkog stila, spjev prijemčiv najširim masama, koliko god da u sebi krije najdublje gnostičke postavke za čije razumijevanje |e nužna iznimna upućenost u najsuptilnije probleme sufijskog nauka. Kroz Rumijevu Mesneviju sva dotadašnja duhovna tradicija islamskog svijeta ponovo je zablistala punim sjajem kroz Mevlaninu genijalnu sintezu i jedinstvenu interpretaciju misli starih prvaka duhovnosti.
Što se, pak, divana Rumijeve lirike poznatog pod naslovom Divan-i Šems tiče, radi se o najobimnijem Mevlaninom djelu sastavljenom od oko 36 000 stihova. Veći dio ove obimne zbirke gazela sastavljen je od stihova bogato prožetih metaforama i simbolima koji dočaravaju iznimna Mevlanina stanja duha. U posljednjem bejtu – distihu svakog gazela, gdje u skladu s tradicijom orijentalnog pjesništva pjesnik spominje svoje ime i time na osobit način „potpisuje” svoj uradak, Rumi je upotrijebio Šemsovo ime, zbog čega ova golema poetska zbirka i jeste nazvana Divan-i Šems. Ova činjenica zorno pokazuje posebnost odnosa između njih dvojice i ulogu koju je Šems imao u nastanku ovog djela. Uostalom, dobar dio gazela i mogu biti shvaćeni kao svojevrsne tužbalice za izgubljenim duhovnim parnjakom. Svakako, pri tumačenju Rumijevih stihova iz Divan-i Šemsa treba biti krajnje oprezan, jer, kao što će to čitalac vidjeti i iz ovog skromnog izbora, i samo Šemsovo ime katkad se doima kao aluzija na samog Boga, iz čega se opet nadaje daje Rumi pojedine gazele spjevao u ekstatičkim stanjima koja su u sufizmu poznata kao fena – iščeznuće sufije u Božijoj Slavi.
Usto, leksika koju Mevlana koristi u Divan-i Šemsu obiluje simbolima i inače prisutnim u sufijskoj poetici, s tim što su značenja nekih od njih kod Rumija specifična, a neke metafore su potpuno originalne. Prilikom priređivanja izbora koji imate u rukama suzdržali smo se od bilo kakvih vlastitih pokušaja tumačenja Mevlaninih stihova, a odlučili smo da uz stihove ne donosimo niti već postojeće komentare gazela iz Divan-i Šemsa bilo da se radi o komentarima iz pera klasičnih sufijskih autora ili viđenjima savremenih orijentalista. Tek ponegdje skrenuli smo pažnju na opće značenje nekih termina za koje smo pretpostavljali da su nepoznati čitaocima koji nisu odveć upućeni u književnost sufizma. Inače, prepuštamo čitaocu da Rumija doživi na vlastiti način, bez pretenzije da na bilo koji način sugeriramo kako da doživi stihove koje donosimo.
U stihovima iz Divan-i Šemsa u određenom smislu sukusiran je ples i muzika mevlevijskog sufijskog reda. Smisao je ovdje posve pretpostavljen formi, te mada se Mevlana držao tradicionalne forme gazela, njegova poezija kida zakone i pravila tradiicionalne prozodije i metrike. Smatraše daje s Divan-i-Šemsom Rumi u perzijsku divansku poeziju uveo šest novih varijanti aruz metra, čime je na još jedan način inovator u klasičnoj poeziji muslimanskog svijeta. Možda je najbolju definiciju sadržaja Divan-i Semsa dao S. H. Nasr koji o ovom djelu zaključuje da je to „primjer duha koji ponovno uobličava materijalnu formu i udahnjuje novi život u materijalni poredak, tako kreirajući novu a ipak potpuno tradicionalnu umjetničku formu. Ova iznutarnja transformacija, pak, oštro je suprotstavljena razbijanju forme „odozdo” u modernoj poeziji.”
Obilat simbolima i metaforama, stihovima koji naizgled nemaju veze jedan s drugim mada stoje u međusobnom slijedu, i uz sve to neponovljivo poetski „uglazbljen”, Divan-i Šems je nesumnjivo najteži zadatak koji može stajati pred prevodiocem Rumijevog djela. Nemoguće je, ipak, načiniti prijevod koji bi mogao dočarati osjećaj koji čitanje (još češće pjevanje uz muzičku pratnju) Rumijevih gazela izaziva kod perzijskog čitaoca. Nadati se, međutim, da će ovaj, makar i neveliki, prijevod odabranih gazela i rubaijja na bosanski jezik pomoći da čitalac s našeg govornog područja shvati zbog čega se Rumija smatra jednim od klasika svjetske književnosti, te da će onima koji ćute naklonost prema duhovnosti izraženoj kroz umjetničku formu ova knjižica donijeti trenutke zadovoljstva. Osobitu zahvalnost dugujemo dr. Rešidu Hafizoviću koji je svojim sugestijama u vezi s ovim prijevodom te nadahnutim esejom kojeg donosimo na kraju knjige bitno pomogao da ovo izdanje bude što vjerniji odraz Rumijevog poetskog i misaonog genija u jeziku naše domovine.
Ovaj izbor iz Divan-i Šemsa urađen je prema kritičkom izdanju koje je priredio čuveni iranski stručnjak za Rumijevo djelo B, Fourozanfar u sedam tomova pod naslovom Kuliyyat-e Shams i koje je objavljivano u Teheranu od 1336. do 1346. hidžretske solarne godine. Spomenuto izdanje sadrži i Rumijeve rubaijje, koje se obično smatraju zasebnim dijelom Mevlanine poetske ostavštine. Uz ovaj izbor gazela iz Divan-i Šemsa donosimo i prijevod nekoliko desetaka Rumijevih rubaijja kao primjer Mevlanine sposobnosti da najsuptilnije sufijske ideje izrazi u ovoj formi svojevrsne orijentalne poetske minijature. Također, pored izvornika na perzijskom jeziku konsultirali smo i izbore iz Divan-i Šemsa u prijevodu na engleski jezik, i to R. A. Nicholsona, Selected Poemsfrom Divani Shatnsi Tabriz, Cambridge, 1898; A. J. Arbervija, Mystical Poems oj Rumi, Chicago, 1968. i Iraja Anvara, Divan-i Shams-i Tabriz, NewYork, 2001.
Muamer Kodrić,
uvod knjizi Mevlana Dželaluddin Rumi: Divan-i Šems, Linqua Patria, Sarajevo 2005.g.