Preuzeto iz knjige “Etički stavovi Allame Tabatabaija”, autor: Reza Ramezani

DRUGI DIO

MORALNI IZVORI I PRAVCI SA STANOVIŠTA ALLAME TABATABAIJA

Prvo poglavlje

Moralne metode i pravci

Uvod

Velikani etike, teozofi i islamski gnostici od početka pa do danas na moral gledaju kao na veliki cilj slanja časnog Poslanika, s.a.v.a. Dijelili su ga na pojedinačni i društveni moral na osnovi transcendentnih i Božanskih stremljenja koja su imali. U savremenom svijetu moral obuhvata sve vidove čovjekovog života – pojedinačnog, porodičnog, društvenog, a u društvu obuhvata politiku, privredu, obrazovanje, istraživanje itd. Bogu predani znanstvenici su dosad sačuvali ovu vrijednu baštinu, ostvarivši velika postignuća u razvojnom kretanju koje nastaje unutar okvira etike. U ovom dijelu govorit ćemo o stadijima tog razvoja.

Sasvim je jasno da je etika ogranak humanističkih znanosti u kojem se govori o moralnim vrijednostima i antivrijednostima, kao i o ljudskom ponašanju.

Islamski mislioci u etici su ostavili za sobom trajnu baštinu. Pored korištenja etičkom baštinom prijašnjih učenjaka, oni su svoje moralne osnove ustanovili i učvrstili na islamskim naučavanjima.[1]

Povijest etike

Povijest etike vraća se na stvaranje čovjeka, jer ona pripada njegovim egzistencijalnim područjima kao “duševno, unutrašnje i duhovno područje”, tiče se svih ljudi u svim vremenima i svim pokoljenjima i jer je jedna dimenzija čovjekove ličnosti vezana za njegov moral i ponašanje, a čovjek posredstvom vrste svojih moralnih stremljenja otkriva svoju ličnost.

Moralne teme i pitanja u pisanom obliku datiraju iz vremena prije nove ere. Grčki filozofi, poput Sokrata, Platona i Aristotela, ulagali su ozbiljne napore na području moralnih tema. U vrijeme neznaboštva među Arapima, posebno na Arabijskom poluotoku, aksiološka i etička pitanja nisu imala posebno mjesto i zbog različitih uzroka i činilaca oni su bili suočeni sa moralnom dekadencijom. Istovremeno, jedan dio moralnih vrlina, poput velikodušnosti, hrabrosti i gostoljubivosti, bio je prisutan na Arabijskom poluotoku, a nakon pojave islama islamski moralni sistem je imao ulogu reformatora prethodnog moralnog ustrojstva, ulažući napore u obnavljanje pozitivnih moralnih činilaca i pozivao je društvo onog vremena ka moralnim vrlinama i plemenitosti, zbog čega je časni Poslanik, s.a.v.a., posvetio pažnju upotpunjavanju i usavršavanju moralnih ćudi, o čemu je rekao:

إِنَّمَا بُعِثْتُ‏ لِأُتَمِّمَ‏ مَكَارِمَ الْأَخْلَاقِ

“Zaista sam poslan da usavršim plemenite ćudi.”[2]

Drugom prilikom je rekao:

عَلَيْكُمْ بِمَكَارِمِ الْأَخْلَاقِ فَإِنَّ اللهَ عَزَّ وَ جَلَّ بَعَثَنِي‏ بِهَا

“Držite se lijepe ćudi, jer me je Allah zbilja zbog nje poslao.”[3]

Ukoliko se usporedi moralni sistem koji je uzet iz Kur'ana i Sunneta sa sistemom koji je vladao među predislamskim Arapima, može se zaključiti da su neke norme islamskog morala potvrdile određene, odgovarajuće običaje i moral prethodnog sistema, a u nekim slučajevima se pristupilo izmjeni i obnovi, što se naravno može primijetiti i u okviru šerijatskog prava, usljed čega se propisi dijele na dvije skupine: ustanovljeni propisi i potvrđeni propisi.

Naravno, moral koji je postojao među stanovnicima arapskih gradova bio je u određenom smislu potpuniji od morala koji su ispoljavali nomadi. U svakom slučaju, oba ova morala tumačena su u okvirima plemenskog uređenja. Ubistvo i odvođenje pripadnika neprijateljskog plemena u roblje te otimanje njihove imovine nisu bili smatrani nemoralnim djelima. U sistemu plemenskog morala zaštita članova plemena od stranaca – bez obzira da li su članovi plemena nasilnici i nepravedni – smatrala se moralnom. Islam je ovaj koncept ispravio i ponovo formulirao na sljedeći način: “Pomozite onome kome je učinjena nepravda i spriječite nepravdu!”[4]

Neophodno je prisjetiti se da je pred samu pojavu islama sklopljen savez pod nazivom Savez dobrih (hilf al-fudul), koji je nadilazio plemensko ustrojstvo, a bio je potaknut od strane uglednih i plemenitih pojedinaca Mekke s namjerom da pruža zaštitu onima kojima je nanesena nepravda – bez obzira odakle bili. Muhammed, s.a.v.a., bio je među osnivačima tog Saveza, da bi ga nakon što je postao poslanik i potvrdio. Riječ je o plemenitom savezu koji nije bio zarad slamanja paganske zaslijepljenosti te slijepog i bezuvjetnog podržavanja pripadnika plemena kojem se pripada, već zarad odbrane čovjeka od neljudskog ataka, a stoga što čista religija islam nastoji ostvariti i provesti u djelo ljudske vrijednosti, on potvrđuje ovu svjesnu i odgovornu odbranu.

Upravo kako je već postalo jasno, određen broj moralnih propisa postojao je i u vrijeme predislamskih Arapa, ali su ti propisi i činioci bili neznatni u odnosu na nemoralne propise i činioce među njima. S druge strane, ono što je postojalo nije bilo potaknuto težnjom ka Bogu, već je većinom vuklo korijene iz sebičnosti i želje za popularnošću, jer se uvijek težilo tome da se postignu materijalni ciljevi. Dekadentnost uvjerenja i morala paganske zajednice bila je takva da su se, iz kur'anske perspektive, nalazili nad jamom propasti, u koju bi se sunovratili da nije došao časni Poslanik, s.a.v.a., kao nebeski spasilac.


[1] Dairetu-l-me'arif bozorge eslami, sv. 7, str. 201.

[2] Muhammadi Raj Šahri, Muhammad, Mizan al-hikma, sv. 1, str. 804, predaje 5058. i 5061.

[3] Isto.

[4] Buhari, Sahih, sv. 2, str. 66.