Jedno od pitanja koje ima dug historijat a ujedno predstavlja i temeljenu temu u Iluminističkoj filozofiji – drevnoj iranskoj filozofiji – pitanje je iluminacijskih ideja ili božanstvenih ideja poznate kao Platonove ideje.
Ovo pitanje zauzima značajno mjesto u Iranskoj islamskoj filozofiji iako se neki filozofi kao što je Ibn Sina nisu s tim složili drugi kao što je Suhrawardi, Mir Damad i Mulla Sadra prihvatili su njegova načela ali su njihova tumačenja bila različita.
Iluministički filozofi su običavali predložiti osnovna pitanja njihove filozofije bez argumenta, samo u formi teorije. Mulla Sadra je pretvorio neke od ovih značajnih pitanja u formalne filozofske probleme i upotrijebio brojne logičke argumente da bi ih dokazao.
Također on je raspravljao o spomenutoj temi u nekim svojim djelima i uspio da ih opravda, protumači i demonstrira.
Mulla Sadra kaže da je Platon zajedno sa svojim učiteljem Sokratom vjerovao da sve osjetilne i materijalne egzistencije u prirodi imaju sličnu formu ili simbol u drugom svijetu koji je nematerijalan i za razliku od ovog svijeta besmrtan i neuništiv. On te forme zove božanskim idejama (eidos). Islamski filozofi, svaki u skladu s svojim vjerovanjem i razmišljanjem, tumačili su ove ideje na različite načine. Primjerice, Farabi je te ideje izjednačavao sa istim formama koje postoje u Božanskom znanju, a Ibn Sina je rekao da su one uobličene u prirodne univerzalije ili štastva (kviditete).
Suhravardi Platonove ideje definira kao paralelne i horizontalne intelekte, one intelekte koji su korijeni realizacije materijalnih objekata. Neki drugi su Platonove ideje predstavili kao idealne egzistente i duše u svijetu ideja ( između svijeta materije i svijeta intelekta).
Nakon što je odbacio spomenuta tumačenja, Mulla Sadra dokazuje i definira Platonove ideje na sebi svojstven način. Prvo ukazuje na to da ideje na koje je mislio Platon ustvari su nematerijalne zbilje koje su sve iste vrste u svom izvanjskom postojanju (objektu) prije nego štastva koja se razlikuju od ideja.
Ovo je razlog zašto je u drevnoj iranskoj filozofiji ideja svake stvari nazvana svojim posebnim imenom. Primjerice, oni su izabrali ime khordad za vodu, mordad za drvo i hum-e izad (Božiji Hum) za svetu biljku Hume (jednog anđela su nazivali Khordad, jednog Mordad a jednog, pak, Hum).
Prema tome Platonove ideje treba promatrati svaku zasebno kao vrstu kao glavno i primarno stvorenje te kao pretka svake vrste. Materija i ovosvjetske stvari su druge jedinke te vrste budući da su ograničene materijom pa su se samim time preobrazile u slabije i nesavršene egzistencije. Uz to dodaje da sa gledišta načela o primarnosti egzistencije i njezinoj gradiranosti nikakav problem ne predstavlja da neke jedinke vrste budu jače i savršenije od drugih iste vrste. Pored toga ne treba zanemariti činjenicu da te ideje nisu uzorci i kalupi za druge jedinke prije će biti da su to njihove sličnosti (analogije).
Da bi dokazao ovu teoriju na filozofski način Mulla Sadra je ponudio neke filozofske argumente u svom Asfaru i Al-Šawahidu.
Jedna od osnovnih posljedica njegove teorije o idejama je ontološka definicija univerzalnog. Peripatetički filozofi odbijaju postavku univerzalnog pojma tj. da samo sposobnost intelekta može spoznati, a neki od njih kada su pokušali riješiti ovaj problem u potpunosti su izbjegli teret argumentacije vjerujući da se univerzalno svake stvari sastoji od umne apstrakcije karakteristika svake jedinke ili pojedinačne stvari vanjskog objekta. Drugim riječima, kroz ograničavanje među vrstama i među osobnim razlikama i odlikama dobiva se nešto što nazivamo univerzalnim (nasuprot partikularnim.) U ovakvoj interpretaciji univerzalno je nerealno, apstraktno i u potpunosti umski pojam.
Čak nominalisti i druge grupe u srednjovjekovnoj Evropi nisu bile zadovoljne ovakvim objašnjenjem. Oni su univerzalno izjednačavali sa homonimima (za njih je svako univerzalno, baš poput homonima, bilo zajedničko ime koje se koristilo da bi se označila različita značenja) te su okrenuli leđa iluminističkoj filozofiji.
U svakom slučaju sa gledišta Iluminista, univerzalno je imalo svoju izvanjsku zbilju koja je bila poznata kao Platonova ideja dakle to nije bio samo pojam.
U toj interpretaciji, razlika između osobenosti univerzalnog i partikulanog je u tome da partikularno budući da posjeduje ograničen nivo egzistencije i ograničen je materijalnim granicama osjetljiviji je u čovjekovoj percepciji i jasnije shvatljiviji, dok univerzalno, s obzirom na njegovu odvojenost od materije i njegov širok nivo egzistencije (nemajući nesavršenstva materijalne egzistencije), materijalna egzistencija poput čovjeka ne može jasno i precizno sagledati u materijalnim uslovima ovog svijeta, jednako kao što ni velika slika ili slika velikog tijela ne može se vidjeti u malom ogledalu pa je onda logično da vidimo nejasnu sliku toga.
Prema ovoj teoriji, univerzalno se može spoznati – ali očito u formi općeg i širokog pojma – uz pomoć intelekta, jer oboje, ideje i intelekt, su u većoj međusobnoj saglasnosti u smislu apstraktnog (odvojenog od materije) nego gledanje na univerzalno kao puki pojam.
Mulla Sadra se u ovom pogledu slaže sa iluminističkim filozofima i navodi iako s obzirom na druge peripatetičare mi se slažemo sa idejom univerzalne vrste ( kuli tabiyi / prirodne univerzalije) koja je apstrahirana pomoću akcidenata svake jedinke te vrste i ne postoji izravno, isto tako vjerujemo da racionalna univerzalija (kuli aqli) je neovisna zbilja na svom mjestu. I pored toga u materijalnim uvjetima, čovjekovo viđenje pokazuje tu zbilju poput duha kojem nedostaju značajke materijalnog objekta. Taj “duh” djeluje vrlo obično i univerzalno te je zamjenjen s više od jedne stvari; mi takvu dvosmislenost, koja je rezultirala gledanjem sa udaljenosti, nazivamo univerzalno. To je kao gledanje čempresa izdaleka u magli. Na prvi pogled može izgledati kao univerzalna stvar i mi ga obično vidimo kao kamen, drvo ili čovjeka. Takva iluzija i istovjetnost koja potječe od te dvosmislenosti – a koja upućuje na univerzalno – nije ništa drugo doli naša pogreška, međutim, kada nestane magle ili prašine, mi ćemo ga vidjeti ne samo kao drvo nego kao čempres.
Slijedeći ovaj primjer, Mulla Sadra izjavljuje da kriterijum za univerzalno za ovozemaljskog posmatrača je njegova slabost vida i egzistencije, te uzimajući u obzir čovjekovu slabost intelekta on ne može vidjeti više od jednog pojma kada su u pitanju nematerijalne zbilje. Sve navedeno vrijedi pod uvjetom da čovjek dosegne te Ideje putem stečenog znanja i svojih tjelesnih osjetila i u materijalnom okruženju. Međutim, oni će vidjeti Ideje mnogo jasnije ako ih sagledaju uz pomoć prisutnog znanja. Mulla sadra, koji je baš poput Sohravardija i Plotina, stekao ovaj nivo iskustva, preferira Platonove ideje kada je u pitanju univerzalno i vjeruje kako postoje dvije vrste univerzalnog, prirodno univerzlano, čije protezanje je na vanjske jedinke te svjetlosno univerzalno ili Ideje koje s ozbirom na svoju širinu egzistencije i neograničenost materijom dosežu potpuni položaj i utječu na niže egzistencije svojom univerzalnošću i uključivošću.
U Mulla Sadrinom filozofskom sistemu ova teorija je imala, također, i neka druge posljedice.