Mirzi Safvetu
Kad sam sinoć vidio te, o gazelo – dušo moja,
Na izvoru, gdje umivaš lice b'jelo – dušo moja,
U čas prvi nisam znao, da l’ si vila il hurija:
Tako me je tvoje čarno oko smelo – dušo moja,
Pramenje ti crne kose na lahoru njihalo se,
Poljupcem ti milovalo mramor-čelo – dušo moja.
Kroz kožu se nadizale dvije tople sn'jega grude
I ognjem mi opijale biće c'jelo – dušo moja.
Pa goreći silnim žarom, hotio sam tebi prići,
Razuzdano da obujmim tvoje t'jelo – dušo moja,
Al’ ti si to opazila, pa ko srna odbjegnula,
A s tobom je moje srce odletjelo – dušo moja.
O vrati mi srce, vrati! Tvoj te tužni Ćazim moli,
Jer moje je poezije vrelo – dušo moja.
_ _ _ _
Sabah zora. Njezin zefir krila kreće – po hasbašti,
I iz sanka tiho budi amber cv'jeće – po hasbašti.
Po čimenu i po lišću propadala bistra rosa:
To je biser, što ga truni premaljeće – po hasbašti.
Mlado jutro zdravljem miri kao grudi zdrave mome:
S cv'jeća poput zlatne pare pelud lijeće – po hasbašti.
A u ljiljan-haljinama kroz bokore rujnih ruža
Ka carica sv'jetlog dana Lejla šeće – po hasbašti.
S mirisavih tankih grana bulbuli je pozdravljaju
I pjevaju u zanosu pjesmu sreće – po hasbašti.
O Ćazime, al’ je divno gledat kad se jutro šeće
Djevojačka bujna mladost i proljeće – po Hasbašti!…
_ _ _ _
Da l’ si čula, kad u gori zažubori – pjesma
Ko da s harfe sevdisanja ceznju zbori – pjesma?
Tu se dižu od smaragda začarani dvori,
A iz njiha valom struji po svoj gori – pjesma.
Tih dvorova stupovi su čempresi i bori,
A prostirka zelen čimen, s kog šumori – pjesma.
U dvorima ljubav spava pokrivena cv'jećem,
Na usni joj netaknutoj osmijeh gori – pjesma.
Ah, pođimo, Lejlo, tamo, tu nas život čeka,
Tamo vjernim ašicima carstvo stvori – pjesma.
Ćazim će ti na usnice izlit dušu svoju,
Nek se s njiha po toj gori vječno ori – pjesma.
_ _ _ _
Kad filistri Lejlu vide, u njima se strasti bune
I prazninu mozga njima bjesomučnim šumom pune.
Pa nasrnu u pomami, da zamahom blatne ruke
Sa latica mirisavih zlaćeni joj pelud trune…
Al u carstvu djevičanstva sto bijelih herubina
S mačevima štiti svetost netaknute njene krune.
Lejlo moja tvoje oči ljubice su iz edena,
A pogled im plava ambra, što opija sve Medžnune.
O kada bi Musa mogo srknut kaplju od te ambre,
Vječnim miljem drhtale bi na duši mu meke strune!
_ _ _ _
Iz plamena besmrtnosti ja sam iskra živa –
I seraf se i satana u mom biću skriva.
Izmeđ lazi i Istine jošte od iskona
U meni se ljuta borba bez prestanka zbiva.
Tjelo mi je šaka praha s vodom zakuhana,
Al ko lanac na zemaljsku kuglu me prekiva.
A duša mi poput orla slobodna i smjela
Preko međa vasione u beskrajnost pliva.
C'jela narav, c'jeli bitak u mom biću živi,
Moje biće ko kaplja se u Jedinstvu sliva.
Ja sam d'jete Adamovo, ja pjesnik i prorok,
Povjesnica moga sv'jeta u mom njedru sniva.
Gle, o Musa, na Sinaju tvojih ideala
Vječno Sv'jetlo iza tamnog vela se otkriva!
_ _ _ _
Za zavjesom tvoga stida ljepota se vječna krije,
S mirisave usne tvoje genij pjesme Kevser pije.
U kraljevstvu mističnome na podnožju tvoga trona,
Klanjajuć se, psalme poju sve anđeli i hurije.
U ponoći tvoje kose sjaju zv'jezda mirijade,
Iz svake se r'ječi tvoje tisuć čarnih misli lije.
Uz mig su ti tajnim trakom svi ašici privezani,
S tvoga čela dobrota ih kao snažno sunce grije.
O Ljepoto jedinstvena, u zanosu Musa evo
Tebe gleda, a u srcu beskrajna mu ljubav vrije!
_ _ _ _
O asketo, zašto lažeš, da je kao – u mejhani,
Kad ja pjan sam trepavkama prah otrao u mejhani.
Od mirisa svojih sanja i od sv'jeća čežnje svoje
Ja sam sebi hram velebni sazidao – u mejhani.
Pred Ljepote žrtvenikom ko mag tamjan palio sam
I koketnoj krčmarici srce dao – u mejhani.
O rumene vinske čaše, kol'ko put sam kapljom vašom
Vatru vjere u svom njedru rasplamsao – u mejhani!
Vi najdraži cv'jeci ste mi, žedna vas je duša moja,
Za vas Musa sav bi svijet žrtvovao – u mejhani.
_ _ _ _
Sofo ne pozna slasti, što ljud'ma vino ih nudi,
Sofo prezire čašu – utjehu brižnije ljudi.
A vino otkriva tajne i veo s prirode c'jele,
U njemu sveta krvca blagoga Mesije rudi.
Vino su nekada pili svi silni veliki dusi,
Kapljica njegova da im u srcu ljubav budi.
Vino je i Hafiz pio, kadno je u đulđešt – gaju
Sapiro hrđu grijeha sa svojih bolnih grudi.
Krčmaru, ponesi pehar! I ja cu sada piti –
Za vinom vječnim Musa od žeđe evo ludi!
_ _ _ _
Sinoć bijah u tekiji, gdje je bilo rindsko v'jeće –
Tu se pilo rujno vino ko tekuće lala-cv'jeće.
Šejh sijedi pričao nam o tajnome čuvstvu nekom,
Koje poput malvazije kroz njegova prsa teče.
Pričao nam o Svjetlosti, što daleko negdje gori,
A u plamu drhturi joj b'jeli dan i mrko veče…
I onda smo svi pijani uhvatili hitro kolo,
Zapjevali, zaigrali, ko da sv'jet se s nama kreće.
Naj je sviro svetu pjesmu o ljubavi i ekstazi
I zvuci mu melem bili, što s njim rindi grudi l'ječe.
I čašice od veselja po stolu su zaigrale,
A kraj stola krčmarica sva se sjala poput sv'jeće.
Oko nje su srca naša ko leptiri lepršala,
Topeći se u valima neizmjerne rajske sreće…
Igralo se i pjevalo i opet se dalje pilo,
Sve dok danak na podu nas povaljane ne zateče.
O moj Musa, al je l'jepo u derviškom društvu biti,
Kad naj svira, kad se igra i kad rujne čaše zveče.