Do sada smo govorili o potencijama ili moćima duše i pritom dokazali da duša posjeduje moći i potencije. Prema mišljenjima filozofa peripatetičara duša i njene potencije ili moći su međusobno dva različita realiteta. Ova svojevrsna dvojnost, razlikovanje duše s jedne i njenih potencija s druge strane kao dva različita realiteta polučila je još jedan zaključak, a to je da percepcija koju ostvaruju te potencije nije isto što i percepcija duše. Kada neka od potencija percipira nešto to ne znači da i duša percipira. Duša posjeduje znanje, a ne posjeduje percepciju stvari ili pojma koji je predmetom percepcije. Recimo to je kao primjer nekoga koji posmatra kroz objektiv kamere ili dvogled u nešto. Mi znamo da taj čovjek koji gleda kroz kameru vidi ono što gleda, a ja koji ga gledam sa strane znam da on vidi, ali ne i ono što on vidi kroz dvogled. Ovo mišljenje o kojem ovdje govorimo tvrdi da je jedan takav odnos između duše i njenih potencija. Duša dakle zna da čulo vida vidi. Dakle čulo vida vidi, a duša zna da čulo vida vidi. Fahrudin Razi pripisuje ovakvo stajalište. Mulla Sadra se oštro suprostavlja Raziju i kaže da prema mišljenju filozofa duša je uistinu ta koja vidi i gleda. Ne stoji teza po kojoj vid odnosno čula ili potencija vida vidi, a duša samo to zna. Isto je i sa ostalim potencijama duše. Odnosno svaki posao, svaka radnja ili čin koji obavlja bilo koja od potencija duše, ustvari je radnja ili čin kojeg vrši sama duša.
Govorimo o tezi filozofa i potvrđivanja te teze od strane Mulla Sadra Širazija. Mulla Sadra od sebe izlaže jedno preciznije pojašnjenje ovoga odnosa duše i potencija. Sada se postavlja pitanje kakav je odnos između duše i njenih potencija. Raniji filozofi ustvrdili su postojanje duše i mnoštva potencija, ali su tvrdili paralelno postojanje duše i njenih potencija i na osnovu toga može biti zaključak da čovjek koji ima dušu i 7 potencija moći te duše i svaka od njih egzistira paraleleno s dušom, po tome bi čovjek imao 8 postojanja egzistencija. Kao 8 egzistenata. Naravno s tim što nismo uzeli u obzir niže podjele i potpodjele od svake od ovih 7 potencija. I kada bismo uzeli u obzir i te podjele sigurno bi ukupni broj bio mnogo veći. Mulla Sada tvrdi da stvari ne stoje teko, odnosno da mi nemamo dušu i paralelno s njom mnoštvo potencija. Mi uistinu imamo dušu i uistinu imamo i ptencije. Ali Mulla Sadra stavlja jednakost između to dvoje. Potencije i duša nisu različite, ne egzistiraju paralelno, već su jedno te isto. Duša u svome jedinstvu obujmljuje i sadrži sve svoje potencije. Dakle duša obuhvata sve potencije, odnosno duša je jednako što i njene potencije. Otuda sve funkcije i poslove koje obavlja svaka od pojedinačnih moći i potencija u stvari su poslovi i potencije koje vrši sama duša. I ne postoji nikakva dvojnost između duše s jedne i svake pojedinačno potencije s druge strane. Ne postoji međusobnost.
Da bismo razjasnili ovaj odnos duše i njenih potencija moramo dati jedno filozofsko pojašnjenje. Ono se tiče onoga pitanja gradiranosti bitka o kojem smo govorili na samom početku ovih predavanja. I to pojašnjenje ticat će se odnosa između uzroka i posljedice u ontološkom smislu odnosno između egzistencijalnog uzroka i njegove posljedice.
Zamislite da hoću da vam dam ovih 20 KM. Kada bi se tako nešto desilo, šta bi se u filozofskom smislu desilo. Ovdje je bitna filozofska analiza. Ja postojim, prva stvar. Vi postojite vi jeste druga stvar. Postoji i 20 KM. Treća stvar. Dajem vam ovih 20 KM, četvrta stvar. Čin davanja, čin primanja, vi uzimate od mene ovih 20 KM, peta stvar. Ovdje imamo pet egzistenata. Uzeli ste tih 20 KM. Sada obratimo pažnju na jedan drugi primjer. Zamislimo čovjeka sa 100 glava. Ako ste zamislili tog čovjeka da li on postoji u vašem umu ili ne. Dakle u vašim glavama, nastao je stoglavi čovjek. Ko ga je stvorio, ko ga je uveo u postojanje? Sada smo rekli da postoji u vašim glavama taj stoglavi čovjek. Jasno da je to onaj koji ga je zamislio. Analizirajmo ovaj primjer. U primjeru davanja ovih 20 KM imali smo pet činilaca. Onaj koji daje. Onaj koji prima. Davatelj, primatelj. Ono što se daje. Sam čin davanja. I čin primanja. Kada nastaje ovaj stoglavi čvojek u našoj glavi da li i tu postoji pet činitelja. Ne postoji. Izbrojmo. Ja onaj koji dovodim toga u postojanje stoglavog čovjeka. Ja koji sam u prošlom primjeru davao novac, sada sam taj koji daje ovom stoglavom čovjeku da postoji u umu. Ja sam isti, ali je na mjestu novca došla slika onog stoglavog čovjeka. Ja sam onaj koji daje i u ovom slučaju. Ono što se daje to je slika u mom umu. Ali ko je u ovom primjeru onaj primatelj. Nema niko. Za razliku od prvog primjera u kojem ste vi bili primatelj i uzeli ste onih 20 KM. Ona slika koja nastaje u mom umu nema primatelja. Međutim, ovdje figurativno kažemo da je onaj stoglavi čovjek taj koji prima svoje postojanje egzistenciju od mene u mom umu. Međutim, u ovom slučaju nemamo pet nego samo dva činitelja. Imamo samo onoga koji je dao, u ovom slučaju, postojanje i ono što je tim nastalo, odnosno, onaj egzistent koji je nastao u našem umu.
Hajmo ovo prenijeti na malo precizniju ravan. Sve što nije Bog stvorenje je Božije. Opet pretpostavimo ili zamislimo da smo kadri zamisliti da Bog Uzvišeni hoće da stvori stvoreno. Prije stvaranja Bog postoji. Pretpostavimo da je prvo što će Bog stvoriti savršen čovjek. Pretpostavimo dakle Bog Uzvišeni počinje da stvara čovjeka. I stvara savršenog čovjeka. Koliko ovdje imamo “činilaca” odnosno elemenata u ovom stvaranju. Imamo Boga pod jedan imamo savršenog čovjeka. Treće, Bog uvodi savršenog čovjeka u postojanje, daje mu bitak. A taj savršeni čovjek prima bitak ušavši u postojanje. I samo postojanje savršenog čovjeka, peta stavr. Je li tako. NIJE. Ustvari, šta se realno zbilo tim činom stvaranja. Ovdje postoji Bog i Njegovo stvaranje, tj. Njegovo djelo. Kada Stvoritelj odnosno izvrši čin stvaranja, tj. stvori nešto onda za to što je On stvorio, u ovom slučaju čovjek, kažemo da je primilo bitak, odnosno egzistenciju. Čovjek je primio bitak od Boga. I imamo samo Boga i Njegovo djelo. Dakle, nemamo ovdje situaciju u kojoj bi Bog Uzvišeni izvadio čovjeka iz neke sehare kao prvo što će stvoriti, a iz druge sehare izvadio bitak i pridružio ga čovjeku. NE. Dakle u ovom činu, zamišljenom činu stvaranja imamo samo Boga Uzvišenog i savršenog čovjeka koji je rezultat tog čina stvaranja. Da li bar imamo tri elementa. Boga, čovjeka i ono što ih povezuje. Dakle taj čin stvaranja. Ne. Nemamo ništa treće između Boga u ovom primjeru savršenog čovjeka kao djela Božijeg kao nešto što je nastalo činom Božijeg stvaranja koje znači davanje bitka. To ono stvoreno je sama veza s Bogom Uzvišenim, a ne nešto što ima vezu s Bogom Uzvišenim, između čega i Boga postoji veza. Dakle imamo samo jedan bitak i imamo onu vezu s tim jednim bitkom. Imamo bitak koji se razlikuje po intenzitetu, jer je to ustvari bitak neovisni i ono što je s Njim povezano činom stvaranja u ovom slučaju čovjek koji jeste ta veza s bitkom, kao ovisni bitak koji je nastao činom davanja od strane Boga Uzvišenog. Taj čovjek ne postoji ne postoji neovisno i nema drugi bitak neovisno od onog Božijeg. I sve osim Boga Uzvišenog ima takav odnos s Uzvišenim Bogom. Samo je Jedan Neovisan, samo je Jedan Bitak Neovisni, a sve mimo Njega je veza s Njim. Sve što ustvrdimo za te ovisne vezane bitke ustvari tvrdimo za onaj izvor bitka jedino zbiljski bitak Božiji.
Odnos duše i njenih potencija je sličan odnosu činitelja i njegovog djela. I kada sve radnje akte pojedinih potencija duše poredimo sa dušom, vidjet ćemo, ustvari, da one ne pripadaju tim potencijama nego samoj duši. Odnosno između bitka duše postojanja duše i postojanja ovih potencija postoji dakle egzistencijalno ontološko jedinstvo, postoji samo jedan bitak koji je različit po intenzitetu između duše i potencija. Dakle u ovom odnosu duša je u odnosu prema potencijama takva da su one samo veze s njom, odnosno da ovise o njoj i nemaju neovisnu egzistenciju. Otuda sve percepcije koje su svojstvene i koje ostvaruju pojedine potencije duše ustvari pripadaju duši jer ona je neovisna, a njene potencije su ovisne o njoj. Ili drugim riječima svaka percepcija svake od perceptivnih potencija duše ustvari je percepcija duše. I svaka od pokretačkih potencija duša koji god pokret da proizvede, poluči, ustvari je svaki od tih pokreta pripada duši, duša je ta koja je izvorno učinila te pokrete. Ovim hoćemo ustvrditi ako čulo sluha nešto čuje, ustvari, duša je ta koja sluša. Ako vid nešto vidi, duša je ta koja vidi. Duša je jednako vid pa vidi, duša je jednako sluh pa čuje. Ako nagonska potencija u nama poželi nešto, duša je ta ustvari koja jeste nagonska potencija koja je poželjela nešto.
Peripatetičari su govorili potencija nagona je ta koja biva potaknuta u kojoj se javi želja pa preko nje se javi želja u duši. I dalje peripatetičari su ustvrdili da vid vidi i putem vida duša vidi. Po njima imamo dva subjekta. Jedan djeluje izravno, recimo čulo vida, a drugi djeluje posredno to je duša.
Međutim, prema Mulla Sadrovom mišljenju duša je jedna jedinstvena zbilja koja je sveprisutna. Duša i njene potencije nisu dva paralelna i nisu nikako dva bitka nego su jedan bitak koji se razlikuje po intenzitetu. Mulla Sadra pokušava uspostaviti argumente nešto čega smo mi u sebi svjesni. Zamislimo da je ova voda izuzetno hladna. I čim dodirnemo takvu vodu osjetit ćemo tu hladnoću. Gdje je ona moć, ona potencija koja je u stanju percipirati ovu hladnoću vode ispod naše kože. Čim naše čulo dodira osjeti tu hladnoću mi smo svjesni u tom momentu uspostavljanja komunkacije sa tom hladnom vodu. Mi smo ti kojima je hladno. Ja sam taj kome je hladno kada sam dohvatio vodu. Ja sam osjećam tu hladnoću na sebi u dijelu svoje kože. Ustvari ja sam se u tom momentu poistovjetio sa osjećajem hladnoće. To bi značilo, tj. duša koja jest nematerijalna zbilja u ovom činu dodirivanja ove hadne vode, spustila se na ovaj nivo i došla u vrh moga prsta. Prema Mulla Sadrovoj teoriji, isto kao kod gledanja, duša se spušta na ovaj nivo i poistovjećuje se sa pojedinim potencijama. U ovom slučaju dodira ili vida isto tako. Kada nešto slušamo, ustvari naša duša se spustila na nivo sluha. Jedna jedinstvena duša je taj nematerijalni egzistent jedinstvena u mnoštvu svih svojih potencija sa kojima se poistovjećuje i na čije egzistencijalne razine se spušta.
Ova Mulla Sadrova teorija, je od izuzetne pomoći u razumijevanju načela Jednoće Božije sa aspekta Božijih djela. I pomaže razumijevanju načela ili vjerovanja po kojem je Bog Uzvišeni Sveprisutan. I pomaže nam razumijevanju onih riječi poput izreka hazreti Alije u kojima kaže: Bog Uzvišeni je u svim stvarima bez da je s njima izmješan. Bog Uzvišeni je izvan svih stvari bez da je od njih odvojen.
Ako znamo da je Bog Uzvišeni apsolutno savršeni, onda iz tog načela Njegovog apsolutnog savršenstva proizlazi da je prisutan svuda i na svakom nivou egzistencije. Svaki nivo egzistencije je ograničen, a Bog Uzvišeni nije ograničen. Dakle, Bog Uzvišeni je prisutan na svakom nivou egzistencije, ali između Njega i tih nivoa egzistencije nije znak jednakosti. Odnosno, svaki od tih pojedinačnih ograničenih nivoa egzistencije je ustvari reducirana egzistencija, ima niži nivo egzistencije u odnosu na Njegovo apsolutno savršenstvo. I svaki nivo egzistencije u stvari je jedno od lica jedne te iste zbilje.
Na sličan način posmatra se odnos duše sa njenim potencijama. Duša kao najveći egzistencijalni nivo bića spušta se na niže nivoe egzistencije i poistovjećuje se sa nižim nivoima koji su jedna od njenih brojnih lica ili izraza. Na kojem god nivou egzistencije se desi djelo, to djelo je djelo Božije, jer ni jedno od činitelja pa ni jedno od djela nije neovisno.
Na osnovu ovog što smo kazali, teza koju ističe Mulla Ssadra je teza o jedinstvu duše i njenih potencija i po toj tezi duša se spušta na sve nivoe svojih potencija i tim činom se poistovjećuje sa njima. Svaki od tih nivoa je jedno od izraza duše. Ovdje moramo još jedan primjer navesti, da bi razumjeli ovo pomalo komplikovano pitanje.
Evo sad ova voda (flašica sa vodom) je na čaši. Sada smo je spustili, sada više nije na čaši. Da pojasnimo, navedimo primjer svog znanja. Ja imam znanje i poimanje jedne teorije. Sada ja hoću da tu svoju teoriju obrazložim i da o njoj razgovaram sa nekim ko je moj kolega i ko je na istom nivou znanja sa mnom, a drugi put hoću to isto da objasnim nekom ko je tek upisao filozofiju. Sada kada hoću pojasniti tu teoriju svom kolegi onda ne nastojim ništa pojednostaviti ni reducirati, nego onako kako ja imam zamisao te teorije u glavi tako mu je i prenosim. Međutim, kada isto to hoću objasniti nekom ko je upisao prvu godinu filozofije onda tu teoriju nastojim spustiti na jedan niži nivo kako bih je učinio razumljivijom nekom kome je hoću prenijeti. Kada sam spustio ovu teoriju na jedan niži nivo za svog studenta da li to znači da ona više nije na onom nivou gore na kojem je bila kada sam objašnjavao svom kolegi. Naravno da nije. Međutim, sada sam je spustio na jedan niži nivo i ponudio jedan drugi izraz te teorije. Što ovo govorimo. Zbilja odnosa duše prema njenim potencijama. Nije poput odnosa ove flaše vode i čaše. Kada je flaša bila gore i spustile je na niži nivo. Nego je to spuštanje duše na nivo svojih pojedinih potencije poput spuštanja teorije na nivo koji će biti razumljiv onome koji je tek počeo studirati filozofiju. Drugim riječim, dok se spušta na niži nivo egzistencije, duša obitava, postoji i na svom najvišem nivou. Ostajući dakle na tom najvišem nivou istovremeno je i poistovjećena sa sluhom. Dok duša sluša i čuje, nije da u tom trenutku ne postoji i na svoj najvišem egzistencijalnom nivou. Naprotiv. Kada se Džibril pokazao hazreti Merjemi, otjelovio, on ustvari nije sišao sa svog egzistencijalnog nivoa. Zbilja Džibrilova je bila tamo gdje i jeste, ali se pokazala hazreti Merjemi u obliku zemaljskog čovjeka. Odnos duše i njenih potencija je takav da duša obuhvata sve svoje potencije.
Zamislimo kupu i duša je na vrhu kupe i na dnu i na svakom njenom pojedinačnom djeliću. Sve što radi svaka od potencija duše je čin same duše i nisu od nje odvojene već su za nju vezane i one ne postoje osim kao veza s dušom.
Ovo je pojednostavljeno objašnjenje Mulla Sadrove teze o odnosu duše i njenih potencija. Međutim, čime on to dokazuje. Posao filozofa je da pokaže dokaze za svoje tvrdnje. Mulla Sadra je za ovu svoju tvrdnju ponudio četiri argumenta. Od toga se tri argumenta odnose na dokazivanje teze po kojoj je duša njene perceptivne potencije. A jedan argument se odnosi na dokazivanje duše i njenih pokretačkih potencija. Jer svaka duša ima ili pokretačke ili perceptivne potencije. A po njemu duša je jednako perceptivna i jednako pokretačka potencija.
Prvi argument Mulla Sadre dokazuje jedinstvo duše i njenih perceptivnih potencija. Ovaj argument ima tri premise. Prva: Mi percipiramo ove stvarne pojmove osjetilnom intuitivnom i racionalnom percepcijom. I uspostavljamo jedinstvo između ovih triju percepcija. Uspostavljamo jedinstvo između dvije osjetilne percepcije. Ova crvena jabuka je slatka. Ovo crveno dobro miriše. Čulo vida vidi crvenilo, a slatkoću jabuke osjeća čulo okusa i prijatan ili lijep miris jabuke osjeća čulo mirisa. Ovdje dakle između čula vida i čula okusa ili mirisa uspostavlja se jedinstvo, odnosno između njegovih percepcija. Vidimo ovu sliku danas. Sada je vidim. A vidio sam je i jučer. I kažem ovo je ona slika koju sam jučer vidio. Uspostavljam jedinstvo između dvije slike. Povezujem dvije slike onu koju sada gledam snagom osjetilne percepcije i onu koju imam od jučer koju sada percipiram snagom imaginacije, a ne osjetilne percepcije. Kada kažem, ova osoba je čovjek. Ono tamo je drvo. Ono u vazi je cvijet. Dakle time uspostavljam vezu svojih viševrsnih percepcija. Kada ukazujem da je ovo čovjek, percipiram ga osjetilnom percepcijom i kažem čovjek i pripisujem mu predikaciju koja spada u domen univerzalnih pojmova. Percipiram osjetilnom percepcijom jednu partikulariju i percipiram onaj univerzalni pojam racionalnom percepcijom i povezujem ih međusobno. Prva premisa Mulla Sadrovog argumenta je ona prema kojoj mi percipiramo različitim vrstama percepcije i stvaramo jedinstvo između tih percepcija i međusobno ih povezujemo. Bilo da povezujemo dvije osjetilne percepcije kao na primjeru jabuke ili jednu osjetilnu percepciju i percepciju imaginacije na primjeru slike koju gledam sada i vidio sam je jučer i na primjeru čovjeka kada pokazujem određenu pojedinačnu osobu i povezujem je sa univerzalnim pojmom čovjeka.
Druga uvjetno kazano premisa ovog argumenta je sljedeća: Mi snagom jedne percepcije percipiramo jabuku i kažemo ovo crveno, ali sada analitički posmatramo. Ovo crveno je jabuka. Ovo plavo je sveska. Jer vidimo da je plavo putem čula vida. I onda tom plavom ili crvenom, žutom, crnom pripisujemo prediciramo određni univerzalni pojam i kažemo: ovo je to. Samim tim činom predikacije pripisivanja predikata gramatičkom subjektu – ovo je jabuka, pa je ovo subjekt, a jabuka je predikat. Sada mi kažemo ovo je jabuka. Uspostavili smo vezu. Imamo omo što percipiramo vidom i imamo pojam jabuke koju percipiramo racionalnom percepcijom. A šta je ono što tvrdi da je ovo jabuka. Vid nije taj koji to tvrdi. Jer ono ne može reći jabuka je slatka. Jer vid ne percipira okus, slatkoću. Ili čulo okusa ne može takvo što ustvrditi za jabuku. Ono samo percipira okus, a ne i boju jabuke. Onaj koji tvrdi da je ili ono što tvrdi da je jabuka slatka je nešto što može istovremeno percipirati i slatkoću i jabuku kao jabuku i njenu boju i onaj koji tvrdi da je ovaj Amar čovjek, vidjeti Amara i percipirati univerzalni pojam čovjeka. Dakle da bi duša mogla kazati ovo je ono, A je B, mora posjedovati istovremeno i snagu osjetilne percepciju i sposobnost percipiranja univerzalnih i partikularnih pojmova. Duša je ta koja percipira i univerzalne i partikularne pojmove. A to je upravo ona teza koja hoće dokazati jedinstvo duše i njenih potencija.
Možda bi se ovdje moglo prigovoriti sljedećim argumentom. Potencije su te koje percipiraju, a duša je ta koja donosi sud ili tvrdnju i pripisuje jednu percepciju drugoj. Odgovor na taj prigovor je sljedeći. Ako je duša ta koja ne percipira nego samo sudi, onda će njeni sudovi i njene tvrdnje biti netačni jer ne zna o onom o čemu donosi sudi. Dakle duša je vid i percipira crvenilo. Duša biva poistovjećena okusom i percipira slatkoću. I zato može s pravom kazati ovo crveno je slatko. I duša uistinu percipira ovo partikularno i uistinu ono univerzalno pa s pravom može pripisati jedno drugome i tvrditi ovo je ono. Zejd je čovjek.
Pitanje: Mi smo ranije kazali imamo potenciju koju zovemo zajedničko čulo i rekli smo da je to ona potencija koja povezuje osjetilne percepcije i donosi tvrdnje s čijom snagom možemo kazati ono crveno je slatko Ako je to tako dovodimo sada u pitanje funkciju tog zajedničkog čula.
Odgovor je jednostavan ako govorimo o povezivanju partikularija i univerzalija, ili osjetilnih i neosjetilnih percepcija pa kažemo zajedničko čulo je ono čijom snagom percipiramo da je ovo slatko. Ako kažemo da je ova crvena stolica ista koju sam jučer vidio dok je sada gledam, tu percepciju dobijam putem zajedničkog čula. Slika one stolice od jučer je stvar imaginacije. Kažem li ovo crveno je slatko, mehko je jabuka, duša je ta koja iznosi tvrdnju i ona prelazi okvire zajedničkog čula. Zajedničko čulo ima svoju funkciju i ne dovodi u pitanje postojanje dušei. Ovo je Mulla Sadrova argumentacija.
Još ću nešto pojasniti da bih unaprijed odgovorio na moguće pitanje. Kada kažemo ovo crveno posjeduje ovu specifičnu slatkoću, kada percipiramo ovo, duša se mora spustiti sa svoga nivoa intelekta na niži nivo i poistovjetiti se s čulom vida da bi percipirala to crvenilo. Ta osjetilnost, odnosno biti čulom vida duše sada, to što je duša sada čulo vida postala sjedinila se s tim ne dovodi u pitanje njeno obitovanje na nivou intelekta, uma. Da bi s druge strane duša percipirala onu specifičnu slatkoću koju hoće pripisati crvenoj jabuci, mora se spustiti sa svoga nivoa intelekta na nivo čula okusa. Ovaj okus nije isto što i ovaj vid. Ali i jedno i drugo su sama duša. Sjedinjene su u svojoj različitosti. Imamo jedno realno mnoštvo u jedinstvu. Imamo jednu percepciju vida, jednu percepciju okusa, a ovo crveno i ovo slatko je jedno te isto. Govorimo o crvenoj jabuci. Ko je uspostavio to jedinstvo i kazao to je jedno te isto. Je li to uradila duša na svom najvišem stupnju. Ona gore, na višem nivou percipira univerzalije, ili je ovo jedinstvo uspostavila duša na nivou percepcije čula vida – crvenila. Nije, jer duša na tom nivou ne percipira slatkoću. Rekli smo da su to dvije različite percepcije. Da li onda ovo crveno je slatko. Da li to tvrdi duša koja kuša na tom svom nivou. Ne može se takvo što tvrditi jer na tom čulu okusa duša ne može percipirati boju. Nego je duša ta koja uspostavlja ovo jedinstvo i povezuje ovo dvoje na nivou zajedničkog čula. Ovaj Mulla Sadrov argument hoće pokazati to jedinstvo duše na svim tim njenim razinama, na onom najvišem nivou duša je jednako intelekt, na nižim nivoima duša je jednako intuicija, duša je jednako zajedničko čulo i duša je jednako osjetilna percepcija. I u svom tom mnoštvu potencija i nivoa duša je jedno jedinstvo.
Ako i prihvatimo tvrdnju po kojoj duša je isto što i njene perceptivne potencije, ostaju nam još i pokretačke potencije i na osnovu čega možemo tvrditi to jedinstvo.
Prethodnim argumentom smo dokazali jedinstvo duše i njenih perceptivnih potencija. Duša bez ikakve sumnje čini voljne radnje. Ja svojom voljom slobodno sada sa vama razgovaram. Govor je jedna vrsta pokreta koji ja činim. A kako je to voljna radnja, onda sam sigurno trebao prije nego što ću pristupiti izvršenju te radnje trebao imati cilj. Prije toga trebao sam imati određeni cilj i ocijeniti taj cilj kao nešto što je za mene poželjno da bih na temelju toga svojom voljom proizveo pokret, tj. govor. Perceptivna potencija percipira cilj. Bez sumnje pokretačka potencija je ta koja pokreće. Rekli smo kada perceptivne potencije percipiraju, ustvari duša je ta koja percipira. Sada se postavlja pitanje je li takav odnos između duše i pokretačkih potencija. Kada pokretačka potencija proizvodi pokret, da li je duša ta koja proizvodi pokret. Ako bismo rekli da duša nije ta koja pokreće već su to pokretačke potencije onda bismo morali zaključiti sljedeće. Duša je snagom svojih perceptivnih potencija percipirala određeni cilj, a tamo su neke radnje i pokreti neovisno o tome došli do tog cilja bez da te radnje i pokreti znaju išta o tom cilju. Naprimjer, Vi pravite i crtate neke ciljeve, a ja stižem do tih ciljeva i neznajući za njih. To je besmisleno. Nego ista ona duša koja percipira je ista ona koja i pokreće i svojom pokretom dolazi do percipiranog cilja. Na osnovu toga možemo kazati duša je jednako pokretačka potencija. Duša u svom jedinstvu je njene pokretačke potencije i sve njih obujmljuje.
Filozofi prije Mulla Sadra Širazija nisu mogli ponuditi jednu ovakvu teoriju, jer nisu prihvatali, nisu vjerovali u tezu o gradaciji bitka. Mulla Sadra je taj koji je dokazao ovu tezu. On je u ovoj svojoj teoriji o jedinstvu bitka filozofskim argumentima dokazao jedan jedinstven bitak u svom jedinstvu obuhvata nebrojiva mnoštva. Njegovo mnoštvo bivajući mnoštvom jeste jedinstvo, bez da se radi i o kakvom umišljaju ili o uobrazilji. Snagom takvog ontološkog učenja mogla se izvesti ova teorija po kojoj je duša jedinstvena u mnoštvu svojih potencija i po kojem su te potencije zadržavajući svoje mnoštvo svaka na svojim stupnjevima jedinstvene i ne razlikuju se u tom svom jedinstvu kada su bivajući dušom na onom njenom najvećem nivou. A te su potencije međusobno različite u pravom smislu riječi na onom nižem nivou. Na onim nivoima na kojima obitavaju i funkcioniraju. Ako bismo htjeli tu sliku približiti i napraviti poređenje osjetilnog sa nečim inteligibilnim, to je primjer našeg tijela. Ja sam ovo tijelo. Svako od nas ima samo jedno tijelo. Ali ovaj prst razlikuje se od ovog drugo. Desna ruka nije što i lijeva ruka. Glava nije isto što i ostatak tijela. Desna noga nije isto što i lijeva noga. Dakle, vidimo, ako posmatramo svoje tijelo sa aspekta mnoštva, vidimo da to mnoštvo postoji. Ali kao svaki od tih brojnih dijelova svoga tijela dovedemo u vezu sa sobom i svojim bićem, vidjet ćemo da je to sve jedna cjelina. Odnos duše i njenih potencija je sličan ovom odnosu našeg tijela i njegovih pojedinih dijelova. Naravno ovo je slab primjer za odnos duše i njenih potencija jer na najbolji način ne oslikava taj odnos.