Je li deplasirano ili, možda, tendenciozno i pretenciozno u vremenu koje mnogi, i stručnjaci i laici svejednako, cijene lišenim svake moralnosti i etike u većini životnih domena, govoriti i pisati o duhovnosti, odnosno onom dijelu duhovne stvarnosti koji se u islamu naziva futuvvetom ili dževanmardijem, a što bi se na nama razumljive jezike moglo prevesti kao duhovna mladost ili duhovno viteštvo?
Je li besmisleno i uzaludno u vremenu materijalnih težnji i stremljenja te trke za stabiliziranjem finansijske sigurnosti, s jedne strane, i naklanjanja izvanjskom i površnom, s druge strane, mlade ljude, prije svih buduće roditelje, pozivati da slijede neka drevna pravila unutarnje pouzdanosti i uvjerenosti?
I, je li, na kraju, i drsko i bezobrazno ljude uvjeravati da “nije zlato ono što sija” nego da je materijalno zlato dragocjeno samo zato što je rijetko, a da je pravo blago zlatno srce, duša i duh koji su u stanju osnovnim alhemičarskim postupkom svako olovo Ovoga svijeta premetnuti u zlato Budućeg?
Smatramo da nije, naprotiv. Ako ikada postoji potreba za pozivanjem na činjenje dobra, upravo je onda kada se dobro sebi i drugim čini na razini incidenta, a pozivati da se uzdržava od zla najpotrebnije kada je činjenje zla gotovo način življenja i socijalni / sociološki trend. Nadalje, naročito je bitno posebnu pažnju posvetiti mladim ljudima kako onim pred brakom tako i mladim roditeljima
koji odgajaju generaciju kojoj će, prirodno, u nasljedstvo biti ostavljena i vjera i zmelja.
[tags]