Na prethodnom času smo govorili o nematerijalnosti ljudskih i životinjskih duša i pritom smo naveli četiri argumenata koji to dokazuju. U nastavku ćemo se osvrnuti se na peti argument nematerijalnosti duše a koji se tiče percipiranja univerzalija kod čovjeka.
Mišljenje svih filozofa je da su univerzalni pojmovi nematerijalni i takvu vrstu percepcije spoznaje može imati onaj koji posjeduje um, a čovjek posjeduje um. Iz toga zaključujemo da je čovjek nematerijalan. Ovaj peti argument o nematerijalnosti duše ne može se iskoristiti kao dokaz o nematerijalnost životinjske duše, jer životinja nema sposobnost umskog percipiranja i poimanja. U pravo stoga filozofi prije Mulla Sadra nisu prihvatali tezu o nematerijalnosti životinjske duše, jer životinje percipiraju partikularije, odnosno njihove percepcije su ili osjetilne ili imaginarne. Osjetilna percepcija se ozbiljuje na način da se aktivira potencija, odnosno moć osjetila i putem toga se poima predmet spoznaje.
A takozvana imaginarna percepcija je percepcija onog senzibilnog predmeta spoznaje koji je ranije spoznat putem osjeta, ali je ta izravna veza osjeta i predmeta spoznaje prekinuta. Dok gledamo u ovu stranicu knjige, njena slika se oslikava u mome umu. Ova percepcija je jedna partikularna osjetilna percepcija koja se ostvaruje putem čula vida. Osjetilna spoznaja ili ona slika osjetilnog u našem umu ostvaruje se putem osjetila onda kada se ono što percipiramo putem osjetila oslika u umu onoga koji percipira. Kada se aktivira organ čula vida odnosno oko i ono posmatra predmet osjetilne spoznaje dolazi do ostvarenja te percepcije. Kada sam vidio list ispred sebe i kada se njena slika oslikala u mome umu putem snage osjetilne percepcije, zatvaram svoje oči, ali i nakon zatvaranja očiju u mome umu ostaje ta slika. Ta slika nakon prekida tog izravnog odnosa čulnog organa sa predmetom čulne percepcije koja ostaje u mome umu nije više osjetilna, jer je moja veza moga uma sa predmetom percepcije prekinuta. Dakle, to je ta imaginarna slika u mome umu i percipiranje te slike je imaginarna percepcija.
Prema mišljenju filozofa koji su živjeli prije Mulla Sadraa, ove dvije percepcije, osjetilna i imaginarna, su materijalne prirode. I otuda filozofi nisu bili u stanju na osnovu postojanja ovih dviju percepcija kod životinja dokazati nematerijalnost životinjske duše.
Ako je percepcija umska, dakle nematerijalna, onda se i za onoga koji je u stanju percipirati univerzaliju koja je nematerijalna može dokazati nematerijalno biće. Filozofi su kazali, ono što percipira univerzalne pojme, koji je nematerijalan, onda je i on nematerijalan kao i taj pojam.
Mulla Sadra Širazi je ovoj argumentaciji učinio jednu uslugu, a to je ustvrdivši kako je i osjetilna percepcija i imaginarna percepcija poput one umske percepcije univerzalije također nematerijalna. Dakle ona slika u umu koju mi ostvarujemo percepcijom bilo da je ona osjetilna ili imaginarna bilo da se radi o partikularnom pojmu ili univerzaliji, ta slika je uvijek nematerijalna. Ako su Mulla Sadra i njegovi sljedbenici dokazali kako je percepcija partikularije i percepcija univerzalije nematerijalne prirode, onda bi se mogao izvesti zaključak da je zbilja onog koji percipira nematerijalna.
Pitanje: Filozofi prije Mulla Sadre tvrde da su imaginarne osjetilne percepcije materijalne prirode. I oni su prihvatali tezu da je univerzalija nematerijalna. Shodno tome može li se onda kazati da po njima postoje dva subjekta percepcije, nematerijalni koji percipira univerzalne pojmove kao nematerijalne i materijalne što proizlazi iz njihove teze o materijalnosti osjetilne imaginarne percepcije? Šta je onda to što percipira univerzalne pojmove u čovjeku, a šta to percipira osjetilne imaginarne pojmove?
Odgovor: Ibn Sina bi mogao odbraniti od ovog prigovora odnosno odgovoriti na sljedeći način: U jednom čovjeku koji je jedna zbilja, ali postoje dušu i tijelo, a tijelo je ono što percipira partikularne pojmove putem osjetilne i imaginarne percepcije, a ono što percipira univerzalne pojmove je duša. Tijelo ono što putem svojih organa percipira partikularne pojmove predaje onom nematerijalnom perceptoru koji percipira univerzalije.
Ibn Sina bi mogao još dati jedan odgovor na ovo pitanje, a to je: Ovaj prigovor uopće ne stoji jer mi ne tvrdimo da materijalnu percepciju mora percipirati neko ko je materijalan. Zašto duša koja je nematerijalna ne bi percipirala i univerzalije koje su nematerijalne kao i partikularije osjetilne i imaginarne percepcije koji su materijalni. Po njemu životinjska duša koja je materijalna može percipirati samo materijalne pojmove. Po ovom odgovoru nemamo dva subjektka percepcije i spoznaje. Čovjek ima dušu koja je nematerijalna i u stanju je percipirati i materijalne i nematerijalne pojmove. Po Ibn Sinau nije nužno da za percepciju partikularnih pojmova moramo imati onoga koji percipira i onoga koji je materijalan. Nematerijalno biće može percipirati materijalne pojmove kao čovjek. Može biti i materijalno što je slučaj sa životinjama.
Ovdje nam ostaje kao značajno pitanje dokazivanje nematerijalnosti percepcije partikularnog prema Mulla Sadru i njegovim sljedbenicima. Ranije smo kazali da je univerzalni pojam nematerijalne prirode pa stoga je i onaj koji percipira nematerijalan. Ali ovdje kažemo, shodno Mulla Sadri percepcija je općenito nematerijalne prirode i onaj koji percipira je nužno nematerijalan. Po njemu nematerijalnost se ne tiče samo univerzalija odnosno percepcije univerzalije, nego percepcije općenito. Po njemu i percipiranje partikularija putem osjetilne percepcije ili one imaginarne, također je nematerijalno, jer je uvijek slika u našem umu ona koju percipiramo i ona je uvijek nematerijalna, bilo kojim putem se stjecala ta spoznaja.
Kakav dokaz imamo za tvrdnju da je percepcija gledano nematerijalna? Mulla Sadra do odgovora na ovo pitanje izvodi snagom analize percepcije. Šta znači da smo stekli percepciju nečeg, da smo pojmili tu stvar? Kada mogu kazati da ja percipiram ovaj mikrofon, snagom osjetilne percepcije? Samo onda kada slika ovog mikrofona bude prisutna kod mene. Da bi se ova percepcija ozbiljila potrebno je troje. Prvo, mikrofon, drugo, slika u mome umu i treće, ja kao neko ko percipira ovaj mikrofon. Kada govorimo o tom prisustvu u umu da li je baš ovaj ovaj mikrofon prisutan u mome umu dok ga percipiram? Jasno je da to nije tako. Zapravo, ono što je prisutno u mome umu je slika tog mikrofona.
Sada se postavlja pitanje da li postoji ikakav posrednik između mene i one slike ovog mikrofona koja je prisutna u mome umu? Ako postoji posrednik između mene i slike ovog mikrofona u mome umu, tada, ustvari, ta slika ne bi bila prisutna kod mene. Znajući da je ta slika prisutna u mome umu onda između mene i nje ne postoji nikakav posrednik. Moje znanje o toj slici u mome umu je prisutno znanje. Šta znači prisustvo? Znači da nije odsutno. Odnosno znači izravnost, neposrednost, nepostojanje bilo kakve prepreke, posrednika, medija između mene i te slike. Dakle, percepcija znači prisustvo onoga što percipiramo, odnosno umske slike predmeta iz vanjskog svijeta i ona se kod subjeka percepcije spoznaje bez posrednika. Mulla Sadra na osnovu ovog kaže da takvo neposredovano izravno prisustvo percipiranog kod onog koji percipira moguće je samo kada su i jedan i drugi, i ona umska slika koju percipiramo i onaj koji percipra, nematerijalni.
Ja koji percipiram, predmet u vanjskom svijetu kojeg percipiram i onaj umski oblik ili slika koja posreduje između mene i predmeta u vanjskom svijetu. Onaj predmet moje percepcije u vanjskom svijetu može biti materijalan, a može biti i nematerijalan. Ovaj sto je materijalan. Imam znanje o njemu i to posredno znanje. Ili kako smo rekli, stečeno, odnosno konceptualno znanje. Ovdje govorimo o znanju ili spoznaji kod kojeg postoji posrednik između mene koji spoznaje i predmeta spoznaje u vanjskom svijetu. Dakle, duša čovjeka nema izravno neposredno znanje i spoznaju o ovome. U vanjskom svijetu mikrofon je predmet moga znanja sada, ali posredno akcidentalno, ali ne zbiljski. Ili, to je predmet spoznaje drugog reda, to nije izravna spoznaja. Ono što je zbiljski predmet moga znanja i spoznaje, dakle izravne spoznaje, je samo umska slika ili oblik koji imam od ovog stola u svome umu. Stoga, onaj koji percipira kod sebe nalazi sliku prisutnom bez ikakve pregrade ili posrednika. Predmet mog znanja je ta slika u mome umu i ona je zbiljski predmet moga znanja, a nije predmet znanja u prenesenom značenju.
Pitanje: Šta je dokaz Mula Sadre da su i životinjska i ljudska duša nematerijalne?
Odgovor: On kaže ako su i jedno i drugo materijalni, percepcija je apsolutno neostvariva i nemoguća. Jer materija je u stvari sama po sebi prepreka. Materija priječi ozbiljenje spoznaje. Spoznaja ili percepcija znači prisustvo bez pregrade, bez zapreke, a materija je najveća prepreka ili pregrada. Materija nije prisutna sama kod sebe i ne percipira izravno samu sebe, a kako bi tek onda mogla biti prisutna kod drugog. Ni jedan dio materije nema znanje o onom drugom dijelu. Recimo ovaj papir. Ovaj lijevi i desni ćošak su potpuno odvojeni jedan od drugog i nemaju znanja jedno o drugom. Ako kažemo da je ovaj papir širok 10 cm., desnih 5 cm. ne poznaje ovih lijevih 5 cm. jer su odvojeni. A odvojenost znači međusobnu neinformiranost. Nastavimo li dijeliti ovaj papir na beskonačno mnogo djelića odvojenost njihova uvijek će značiti međusobno nepoznavanje. Za ovaj komad papira dužine 10 cm. možemo pretpostaviti beskonačno mnogo dijelova i svi ti pretpostavljeni beskonačni dijelovi su međusobni odvojeni i ne znaju se.
Stoga, ako je kod životinje ili čovjeka ono što percipira materijalno, to ne percipira ni samog sebe. Ako ne percipira samog sebe, kako je moguće da percipira nešto drugo, kako će nešto drugo uprisutniti kod sebe. Percepcija znači prisustvo, a o takvoj vrsti prisustva možemo govoriti samo kada je onaj koji percipira i ono što se percipira nematerijalno. U svijetu materije, ozbiljenje takve percepcije je nemoguće. Svako od nas zna da percipira stvari, da ima sposobnost spoznaje i da se ta spoznaja ozbiljuje preko prisustva umskih slika u našim umovima. Šta više, izvjesno znamo da sposobnost percepcije imaju i životinje. Dakle, percepcija kao takva na bilo kojoj razini i bilo kako da je nastala je nematerijalna tako da i onaj ko percipira je nematerijalan.