Unekoliko uznemirujuće obilježje potonjih dana kolonijalnog pisanja je slabljenje granica između govora mržnje i ozbiljnog mišljenja. Klasična primjer je bilo djelo Moderni islam u Indiji (Modern Islam in India) W. C. Smitha, koje je objavljeno 1944. godine. Međutim, kao što je spomenuto u prethodnom poglavlju, Smith je bio tek u svojim dvadesetim kada je napisao tu knjigu i nakon čega je uskoro napredovao.
Prema tome, pomalo je čudno naći ozbiljnog učenjaka poput H. A. R. Gibba (1895-1971), koji ovisi o polemičkim izvorima i posuđuje argumente iz njih. U predgovoru Modernim trendovima u islamu (Modern Trends in Islam), serijalu predavanja koji je po prvi put održan 1945. i objavljen 1947. godine, Gibb je kazao: “Gotovo sve knjige koje su muslimanski pisci napisali na engleskom ili francuskom… pokazalo se da su apologetskog karaktera, sastavljene sa ciljem odbrane islama i demonstracijom njegovog sklada s onim u što njihovi pisci vjeruju da je moderno mišljenje. Izvanredna iznimka je indijski učenjak i pjesnik, sir Muhammad Iqbal…”
[tags]