Obaveza svakome odlučnome da ne zanemari preispitivanje svoje duše i njenoga ograničavanja u pokretima, mirovanjima i trenucima, jer svaki uzdisaj tokom života je vrijedno blago kojem nema zamjene, kojima se može kupiti riznica od riznica kojima nema kraja za vijeke vjekova. Stoga je nestanak ovih uzdisaja gubitak i to toliko ogroman gubitak koji sebi ne bi dozvolila duša razumnog čovjeka i umom obdarenoga.
Pred razumnim čovjekom je obaveza da se čuva propasti duše jer je ona varalica, spletkaroš. Razuman čovjek treba zahtijevati od duše prvo da ispravi odgovor za ono šta je govorila tokom dana, da preispita svoju dušu onako kako će je preispitati drugi na Sudnjem danu, te tako isto i svoj pogled, a bogme i svoje trenutke, misli, stajanje, sjedenje, hranu, piće, snove, mirovanje i šutnju. Obaveza je, također, preispitivanje duše tokom čitavoga života, dan za danom, iz sata u sat, svih organa tijela i svih grijeha u srcu i udovima u svakome trenutku.
O autoru:
Ali ibn Musa ibn Dža‘fer ibn Muhammed – s nadimkom Tāvūs (Paun), kojeg je dobio zbog svoje ljepote ali i zbog neproporcionalnosti nogu u odnosu na cijelo tijelo kao kod pauna – direktni je potomak hazreti Hasana i hazreti Sedžada. Sejjid ibn Tāvūs rodio se u Hillu 589. godine po Hidžri i u njemu je odrastao. Preselio se u Bagdad 625. godine po H. i u njemu ostao petnaest godina. U tom vremenu bio je posvećen naučnom radu i odgoju učenika. Halifa tog vremena Mustensir Abbasi pozvao ga je sebi i zatražio od njega da preuzme položaj davanja fetvi, što je on iz svoje poniznosti odbio. Također, pozvao ga je da uđe u vlast, ali je on i to odbio i vratio se u Hill. Potom odlazi u Mešhed te Kerbelu i Nedžef, a u svakom od tih gradova ostaje po tri godine. Godine 652. po Hidžri vraća se u Bagdad i u njemu ostaje sve do okupacije Mongola. Tu je preživio strahote okupacije. Na kraju života vraća se u svoj rodni grad Hill, gdje je preselio na bolji svijet 5. zil-hadže 664. godine po Hidžri.
[tags]