Sjena jednog Taiba

Osvrt na roman “Sjena jednog Taiba”

Razija Maksumić

Svako pisano djelo, pa i ono koje nije vjerskog sadržaja, započinjem s imenom Božijim i dovom:

“Ya Rabbi- proširi moje znanje.”

Sjena jednog Taiba dugo me je zaobilazila, ali je očito da je ova knjiga do mene trebala doći baš u ovo vrijeme, i to kao poklon autora, u svom drugom izdanju. U mubarek predramazanskim mjesecima, redžebu i šaʻbanu, obično posežemo za vjerskom literaturom ili štivom lakšeg sadržaja. Ipak, ovu knjigu sam uzela jer, koliko lično poznajem autorova ranija djela, a i prema onome što sam čula od drugih, Esad Bajić piše lahkim i pitkim jezikom. Teške i složene teme zna obraditi tako da postaju prihvatljive i za čitatelje “osjetljivijeg želuca”.

Da bismo bili potaknuti pročitati neko pisano djelo, moramo u njemu prepoznati ili književnost ili ljudskost. Književnost će nam neko preporučiti, a ljudskost ćemo sami prepoznati.

Esad Bajić je savremeni bosanskohercegovački književnik, pjesnik i publicista, autor bogatog opusa u kojem se lijepa pisana riječ oslanja na životno i čitalačko iskustvo. Iako sam ranije čitala poneki njegov tekst, tek nakon poklonjene knjige i dodatnog proznog i pjesničkog sadržaja u digitalnom obliku za potrebe naše grupe Veležistan pobliže sam upoznala Bajića kao pisca, ali i kao čovjeka.

Osim što nesebično poklanja svoje knjige, Bajić na svaku njemu poklonjenu knjigu uzvraća pažljivim i promišljenim osvrtom. Iscrpan osvrt napisao je i na moje Tragove, bez da sam to očekivala. Rijetki su danas tako posvećeni čitatelji i poštovatelji pisane riječi.

Nisam književni stručnjak da bih ocjenjivala književnu vrijednost Bajićevog pisanja, ali njegova priča i kad je utisnuta na papir, djeluje poput žive riječi. Čitajući njegove knjige, imam dojam da čujem glas insana, imama, borca, pripovjedača koji zna osluhnuti protekli vakat, ali i osjetiti damar sadašnjeg vremena. Zato mogu kazati da je Esad Bajić istinski darovatelj lijepe pisane riječi, u punom značenju tog izraza.

Predaja kaže: “Sudbina je lahka.”

Ako je po tome, onda je Bajićeva sudbina upravo pisanje – jer on to, čini se, nosi veom lahko i prirodno.

“Kad sna ni za lijeka nije bilo,

kad je zemlja ključala a nebo gorilo,

ja nisam prestajao da sanjam.”

 

Sjena jednog Taiba

Dok čitamo neko djelo, istovremeno vršimo i vlastitu analizu. Nešto od toga osjetimo potrebu podijeliti, ponešto možda pitati ili kazati samom autoru, a ponešto, svakako, ostaviti samo za sebe, kao lekciju. Iako se u središtu romana nalaze ljubavni odnosi, Sjena jednog Taiba u osnovi nije ljubavni roman. Idući tragom ljubavi, autor otkriva i predstavlja sav hal ovdašnjeg Bošnjaka kroz četiri generacije unazad.

“Malo dobra, a i zla svakojaka” – kako kaže epski stih.

Roman je izrazito slojevit i, također, zahtijeva sabrano i pažljivo čitanje. U njemu se smjenjuju dijalozi i monolozi, unutarnja propitivanja i svjedočenja, pouke o Božijoj bliskosti, priča o svjetskim čudima, ratni emaneti, kao i poratna pisma odnosno testamenti. Svaki njegov dio je svojevrsna priča koja ostavlja dubok trag i odgovara na neko stanje ljudske duše. Ne zanemarujući nijednu historijsku “sjenu” ovog romana, niti ijednu generaciju, jer svaka je imala svoju historijsku ulogu i nosila važnu životnu poruku – ovom bih prilikom, ipak, istakla onu nama najbližu, i po vremenu, i po razumijevanju.

To je, svakako, protekli odbrambeni rat i prva linija. Prostor u kojem je sama duša “vagala” između ovog i budućeg svijeta.

Tamo gdje se otkrivaju slabosti čovjeka, vrline vjernika, hrabrost borca; gdje se prepliću želje i težnje insana, jačina nefsa, pozitivnosti i negativnosti duha, te strepnje i stremljenja duše.

“Može li dan borbe saprati noć nečasnih misli…”

Iako se borim gotovo cijeli proživljeni život, nikada nisam bila ratnik. Upravo zato se pitam: zar ima razloga da borac, stojeći pred odlučujućom bitkom, “kori” vlastitu dušu? Zar uopće ima prostora za misao o ičemu drugom osim preživljavanju, pobjedi ili smrti kojoj gleda u oči?

Pa ipak – čak i kada u toj borbi bude ranjen, on se boji da je rana posljedica vlastitog “zabranjenog pogleda”.

Ta misao govori koliko se čovjek, a posebno vjernik, boreći se za goli život, istovremeno bori i za spas duše.

Lično, ova mi rečenica išareti da je svaka ljudska duša pa i vjernička – smještena u “okove” istog tijela, s jednakim osjetilima i slabostima, koje ni neizvjesnost života niti okrutnost rata ne uspijevaju utišati, ako savjest ostaje nemirna.

Gdje je rata, tu je i izdaje, ali i nemjerljivog patriotizma, međusobne solidarnosti i požrtvovanosti. U ovom romanu to je primjer kada se trojica zdravih boraca, u trenutku granatiranja, bacaju po jednom ranjeniku. Ne žale vlastite živote, samo da bi svog saborca, prijatelja, zaštitili od novih povreda i fizičkih i onih dubljih, emocionalnih.

Mnogo je “Taibovih sjena”, odnosno scena koje se posebno urezuju i pamte. Ne bih da propustim i onu kada detonacija baca Taiba, odnosno jednog od ključnih likova, u jarak, gdje gubi orijentaciju, možda i svijest.

Dolazeći sebi, pomisli da umire i pokušava izgovoriti šehadet.

No u tom času javlja se dilema: šta ako izdahne na pola riječi, pa ispadne da sve negira? U toj kratkoj misli dosegnute su unutarnje granice do kojih može doseći jedan borac, ali obični insan.

Znakovito je da su gotovo svi važni likovi ovog romana, ma koliko se ponekad smatrali “manjim vjernicima”, u presudnim trenucima pokazivali visok stepen vjerovanja i snažno unutarnje ubjeđenje.

Na koncu, ohrabruje spoznaja da je riječ o generaciji kojoj mnogi od nas još pripadamo; generaciji Bošnjaka i Bosanaca koja je na svojim plećima iznijela teret nepravednog rata protiv vlastite domovine i time omogućila naše preživljavanje na tlu zemlje Bosne i Hercegovine.

Jedno je biti civil u ratu, a drugo biti borac i ići na prve linije odbrane, svjestan da svaki izlazak može značiti pogibiju, ranjavanje ili zarobljavanje. Trebala nam je upravo ova perspektiva rata- ona u kojoj se bitke ne vode samo na liniji, nego i u nutrini čovjeka. Tu razliku u uvjerljivosti može prenijeti samo pisac koji je ujedno bio i borac, koji je rat svjedočio i preživio.

Zato, iskrena hvala za ovu priču i ovu perspektivu.

Konačno, ovu štivo želudac jeste “preradio”, ali oči nisu. Zasuzile nad dirljivim sudbinama naših predaka i dramatičnim momentima rađanja novog života- bosanskih potomaka.

Izuzetno snažna poruka za iskrene čitatelje jeste to da glavni lik ove priče izlazi jači nego što je sam mislio. Ili je to, zapravo, snaga niti njegove vjere, za koju se držao kroz sva životna iskušenja, ratna i poratna.  Ipak, Sjena jednog Taiba završava svijetlom notom, poentirajući vjerom, ljubavlju i novim životom.

Drago mi je što sam, konačno, imala priliku da pročitam ovaj roman. Iz njega sam naučila mnogo, iz praktičnog iskustva. “Ostavila lekciju za sebe.”

Zato ovo nije štivo koje se čita radi forme, niti knjiga koja služi tek da ispuni knjižnične police, ovo je priča koja se čita radi pouke i poruke. Ona traži pamćenje, razumijevanje i poštovanje, kao što to zaslužuju Taib i svi borci poput njega.

Roman posebno preporučujem mladima, jer im je blizak jezikom i stilom, ali i zato što na njima ostaje da čuvaju sjećanje i naslijeđe svojih prethodnika.

Inače, ovakve romane, odnosno knjige sličnog sadržaja, potrebno je češće čitati – radi podsjećanja na žrtvu koju su mnoge generacije podnijele za našu domovinu Bosnu i Hercegovinu. S druge strane, one nas uče zadovoljstvu i zahvalnosti na blagodatima koje danas imamo.

Sjećanje i dova za gazije i šehide, poginule borce, te zahvalnost i čuvanje onoga što su nam ostavili u amanet, uz trajnu molitvu Uzvišenom Bogu- da se bolna historija nikada više ne ponovi.

Nadamo se da će nas Bajić i dalje darivati lijepom i poučnom riječju – jer pisanje nema mirovinu. Piše se dok ruka služi i dok nadahnuće dolazi.

“Ja nisam prestajao da sanjam,

ja i sad sanjam,

ja ću i sutra sanjati isto,

jer vjerujem da se samo

iz lijepih snova

može roditi lijepa budućnost.”