Preuzeto iz knjige “Osnove islamske filozofije” (lekcija 20.), Fondacija “Baština duhovnosti”, Mostar, 2013.

Obuhvata: Uvod

Višeznačnost

Stručno značenje termina nauka

Stručno značenje termina filozofija

Naučnu filozofiju

Uvod

U 1. lekciji[1] navedeno je da se izraz filozofija od početka primjenjivao kao opće ime za sve stvarne nauke (= nekonvencionalne nauke). U 2. lekciji naveli smo da je u srednjem vijeku opseg filozofije proširen te je obuhvatio i neke konvencionalne nauke kao što su književnost i retorika. U 3. lekciji naučili smo da su pozitivisti empirijsko znanje postavili nasuprot filozofskom i metafizičkom znanju i jedino su empirijsku nauku smatrali dostojnom pridjeva naučna.

Prema prvom značenju, koje je prevladavalo i u islamskom periodu, filozofija ima različite ogranke. Svaka od tih grana nazivala se posebnom naukom. Prirodno, tada nije bilo suprotnosti između nauke i filozofije. Drugo značenje pojavilo se u Evropi u srednjem vijeku, a napušteno je krajem tog perioda.

Prema trećem značenju, koje je danas popularno na Zapadu, filozofija i metafizika postavljene su nasuprot nauci. Pošto je ovo značenje do određene mjere ušlo u upotrebu i u istočnim zemljama, neophodno je dati objašnjenje nauke, filozofije i metafizike te njihovih međusobnih odnosa, a u međuvremenu, bit će navedene podjele i klasifikacije nauka.

Poslije rasprave o ovim pitanjima spomenut ćemo neka posebno značajna pitanja u vezi s višeznačnosti (homonimija), razlikama u značenju i stručnom značenju jedne riječi, čije zanemarivanje uzrokuje mnoge nedoumice i paralogizme.

 

Višeznačnost

U svim jezicima (koliko je poznato) mogu se pronaći riječi koje imaju doslovno značenje koje je općeprihvaćeno i brojna stručna značenja. Ova pojava naziva se višeznačnosti. Naprimjer, u perzijskom jeziku izraz dūš ima značenja: sinoć, rame i tuširanje, a riječ šīr upotrebljava se za lava, mlijeko i slavinu.[2]

Postojanje višeznačnosti igra značajnu ulogu u književnosti i poeziji, ali u nauci, a posebno u filozofiji, uzrokuje mnogo poteškoća, posebno zato što su različita značenja neke riječi često tako bliska jedna drugima da njihovo razdvajanje postaje veoma teško. Mnogi paralogizmi počinjeni su zbog ove vrste višeznačnosti, a ponekad čak i autoriteti upadaju u ovu zamku.

Iz ovog razloga neki velik filozofi, poput Ibn Sinaa, obavezali su se da razjasne značenja raznih izraza i razlike u njihovim stručnim značenjima prije nego pristupe preciznoj filozofskoj raspravi, kako bi time spriječili zbunjenost i nejasnoće.

Primjera radi, navest ćemo slučaj višeznačnosti koji ima mnogo primjena, a često vodi nesporazumu. To je primjer izraza džabr.

Doslovno značenje riječi džabr je nadomjestiti ili ukloniti neku nedostatnost. Kasnije je termin korišten u značenju namještanja slomljenih kostiju. Možda je poprimio ovo značenje jer je namještanje slomljenih kostiju način da se nadomjesti neka vrsta nedostatnosti. Vjerovatno je riječ džabr prvo skovana u vezi s namještanjem kostiju, a kasnije je poopćena na nadomještanje bilo koje vrste nedostatnosti.

Treće značenje riječi džabr jeste prisiliti ili staviti pod pritisak. Možda je riječ poprimila ovo značenje poopćavanjem iziskivanja namještanja kostiju, to jest, pošto namještanje kosti obično iziskuje da se slomljeni dio stavi pod pritisak kako bi se kost mogla dobro spojiti, ovo značenje je poopćeno uključivši tako bilo koji pritisak izvršen od strane nekog na nekoga drugog, prisiljavajući (džabr) ga da nešto ne čini slobodnom voljom. Možda je ovo prvo korišteno u slučajevima fizičkog pritiska, a potom i u slučajevima mentalnog pritiska, a na koncu je ovaj pojam proširen pa uključuje svaku vrstu osjećaja pritiska, čak i kad pritisak nije prouzrokovala druga individua.

Dovde smo se upoznali s transformacijom pojma džabr s gledišta njegovih doslovnih i uobičajenih značenja. U nastavku ćemo navesti stručno značenje ovog izraza u nauci i filozofiji.

Jedno od stručnih značenja riječi džabr koristi se u matematici za vrstu računa u kojem se umjesto brojki koriste slova. Moguće je da je ovaj izraz skovan zato što se u algebarskim (džabrī) računima pozitivne i negativne veličine međusobno nadoknađuju / nadomještaju (džabrān), ili zato što nepoznata veličina s jedne strane jednačine postaje poznata obraćanjem pažnje na drugu stranu te jednačine ili premještanjem njenih članova, što je neka vrsta nadomještanja.

Još jedno stručno značenje džabra odnosi se na psihologiju, gdje se ovaj termin upotrebljava nasuprot slobodi i slobodnoj volji. Sličan ovome je i problem determinizma / prisile / predodređenja i slobodne volje (džabr wa iĥtijār) o kojem se raspravlja u dogmatskoj teologiji (kalām). Ovaj termin koristi se i u etici, pravu i fiqhu. No, pojašnjenje svega toga trajalo bi predugo.

Još od daleke prošlosti pojam džabr (suprotan pojmu slobodne volje) miješan je s pojmom neizbježnosti, nužnosti i filozofske nužnosti (ili uzročno-posljedične nužnosti). Zapravo, termin je pogrešno korišten za neminovnost i nužnost, tako da se riječ determinizam u stranim jezicima smatrao ekvivalentnim njemu. Na kraju je stvorena uobrazilja da ne može biti slobodne volje ni u jednom slučaju u kojem je prihvaćena uzročno-posljedična nužnost, i obratno, smatrano je da nijekanje nužnosti i neizbježnosti implicira uspostavu slobodne volje. Učinci ove uobrazilje ispoljili su se u nekoliko filozofskih problema. Naprimjer, rani teolozi negirali su uzročno-posljedičnu nužnost u slučaju slobodnog činitelja i slijedeći ovo optužili filozofe da Uzvišenoga Boga nisu smatrali slobodnim. S druge strane suprotstavljali su im se deterministi (džabrijjūn), koji su postojanje neizbježne sudbine smatrali razlogom svojih vlastitih stavova, dok su mu‘tazilije, koji su vjerovali u čovjekovu slobodnu volju, potpuno nijekali da postoji neminovna sudbina. Iako neminovnost sudbine nema veze s pojmom džabr, ove rasprave, koje imaju dugu historiju, zapravo su se pojavile zbog miješanja pojma džabr s pojmom nužnosti.

Još jedan nesretan primjer jeste to što su neki fizičari potakli sumnje ili porekli uzročnu nužnost u slučaju nekih pojava mikrofizike. Nasuprot njima, neki zapadni teisti htjeli su dokazati egzistenciju Božije volje na osnovi nijekanja nužnosti za ove pojave, zamišljajući da će nijekanje nužnosti i odbacivanje determinizma u ovim slučajevima podrazumijevati dokaz slobodne moći!

Da zaključimo: postojanje višeznačnosti, posebno u slučajevima kada su značenja bliska ili slična jedna drugima, proizvodi probleme u filozofskim raspravama. Ove teškoće udvostručene su kada neka riječ ima brojna stručna značenja u jednoj nauci, kao u slučaju izraza razum (‘aql) u filozofiji i izraza bītsko i akcidentalno (źātī wa ‘aradī) u logici. Zato se osjeća prijeka potreba da se objasne različita značenja i odredi namjeravano značenje termina u svakoj raspravi.

 

Stručno značenje termina nauka

Među izrazima s različitim i nejasnim primjenama je i izraz ‘elm (nauka, znanje). Doslovno je značenje ove riječi i njenih ekvivalenata u drugim jezicima (poput dāneš ili dānestan u perzijskom) jasno i ne traži objašnjenje. Međutim nauka ima različita stručna značenja, od kojih su najznačajnija sljedeća:

1. Sigurno uvjerenje koje je podudarno stvarnosti, nasuprot prostom i složenom neznanju, čak i ako je upotrijebljeno u jednom sudu.

2. Skupina međusobno povezanih sudova, čak i ako su sudovi singularni i specifični (qadājā-je šaĥsī wa ĥāṣṣī)[3]. Upravo u ovom smislu termin znanje primjenjuje se na nauke: historiju (poznavanje specifičnih historijskih događaja), geografiju (poznavanje specifičnih uvjeta različitih područja planete), nauku o redžālu (studija o prenositeljima predaja) i biografiju.

3. Skup univerzalnih sudova (qadājā-je kollī) koji se u nekim oblastima smatraju centralnim, a svaki od njih je istinit i odgovara brojnim primjerima, čak i ukoliko su ovi sudovi obzirnosni i konvencionalni. U ovom smislu termin nauka primjenjuje se na nestvarne i konvencionalne nauke poput leksike i gramatike – nasuprot stvarnim (haqīqī) naukama. No jasno je da se singularni i specifični sudovi, kao što su oni maločas spomenuti, ne smatraju naukom u ovom smislu.

4. Skup univerzalnih stvarnih sudova (qadājā-je kollī haqīqī)[4] (= nekonvencionalnih), koji su centralni u nekoj oblasti. Ovo značenje obuhvata sve teorijske i praktične nauke, uključujući teologiju i metafiziku, ali se ne primjenjuje na singularne i konvencionalne sudove.

5. Skup stvarnih sudova koji se mogu potvrditi osjetilnim iskustvom. Ovo je upravo ono značenje u kojem pozitivisti koriste izraz znanje, a na ovoj osnovi neempirijske nauke i znanja ne smatraju se naukom.

Svođenje izraza nauka na empirijske nauke nije sporno dok god se tiče samoga kovanja imena i uspostave terminologije. Međutim, kovanje ovog termina od strane pozitivista temelji se na njihovom naročitom stavu da je opseg sigurnih znanja i stvarnih ljudskih spoznaja ograničen samo na osjetilne i empirijske stvari. Oni misao koja je izvan granica ovoga smatraju besmislenom i neplodnom. Nažalost, ovakvo gledanje prevladalo je u svijetu tako da je, prema njemu, nauka postavljena nasuprot filozofiji.

Sud o opsegu sigurnog znanja, opovrgavanje pozitivizma i dokazivanje da postoji stvarno znanje izvan područja osjetila i iskustva, bit će odloženo do rasprave o epistemologiji. Sada ćemo se posvetiti objašnjenju pojma filozofija i metafizika.

 

Stručno značenje termina filozofija

Dosad smo se upoznali s trima stručnim značenjima filozofije. Prvo značenje obuhvata sve stvarne nauke, drugo značenje dodatno uvrštava i neke konvencionalne nauke, a treće se odnosi na neempirijsko znanje i upotrebljava se kao nešto suprotno nauci (u smislu empirijskog znanja).

U ovom značenju filozofija obuhvata logiku, epistemologiju, ontologiju (metafiziku), teologiju, teorijsku psihologiju (nasuprot empirijskoj psihologiji), estetiku, etiku i politiku. Iako oko toga postoji izvjesna razlika u mišljenjima, ponekad se termin filozofija koristi samo za prvu filozofiju ili metafiziku, te bi se, prema tome, ovo moglo smatrati četvrtim stručnim značenjem filozofije.[5]

Izraz filozofija ima i drugih stručnih upotreba, a obično dolazi u pridjevskom obliku ili u genitivnoj vezi, poput izraza naučna filozofija i filozofija nauka.

 

Naučna filozofija

Izraz naučna filozofija koristi se na različite načine:

A. U pozitivizmu. Nakon što je osudio filozofsku misao i metafiziku te porekao univerzalne racionalne zakone, Auguste Comte je podijelio osnovne pozitivne nauke u šest temeljnih grana. Svaka od njih ima svoje karakteristične zakone. Te grane su sljedeće: matematika, kosmologija, fizika, hemija, biologija i sociologija. On je napisao knjigu Kurs pozitivne filozofije u šest tomova i raspravljao je o ovoj šestočlanoj nauci u skladu sa svojom takozvanom pozitivnom metodom. Tri toma knjige posvetio je sociologiji. Ipak, osnova ove pozitivne filozofije leži u nekim dogmatskim nepozitivističkim tvrdnjama!

U svakom slučaju, sadržaj ove knjige, koja je ustvari program istraživanja nauka, a posebno društvenih nauka, naziva se pozitivnom filozofijom ili naučnom filozofijom.

B. U dijalektičkome materijalizmu. Nasuprot pozitivistima, marksisti naglašavaju nužnost filozofije i postojanje univerzalnih zakona. Međutim, oni smatraju da se ovi zakoni dobijaju poopćavanjem zakona empirijskih nauka, a ne iz racionalne i metafizičke misli. Zato su oni filozofiju dijalektičkog materijalizma nazvali naučnom filozofijom jer je, prema njihovim vlastitim tvrdnjama, ona dobijena iz postignuća empirijskih nauka, čak i ako ona nije ništa naučnija od filozofije pozitivizma. U suštini, naučna filozofija (ako se uzme da naučna znači empirijska) jeste oksimoron kao glatko izbrijani čovjek s bradom. Njihove tvrdnje bile su predmetom kritika.

C. Još jedno značenje naučne filozofije jeste sinonimno metodologiji. Jasno je da svaka nauka koja ovisi o sebi svojstvenim problemima zahtijeva vlastite specifične metode istraživanja i verifikacije. Naprimjer, problemi historije ne mogu se riješiti u laboratoriji razlaganjem i sastavljanjem različitih elemenata. Također, nijedan filozof ne može na osnovi filozofskih i umskih analiza te zaključivanja utvrditi godinu u kojoj je Napoleon napao Rusiju ni je li pobijedio ili je bio poražen. Ovakvi problemi trebaju biti riješeni pregledom relevantnih dokumenata i procjenom njihove valjanosti.

Nauke u općenitom značenju se prema metodama istraživanja i ispitivanja koje su korištene pri rješavanju njihovih problema i pitanja mogu podijeliti na tri univerzalne skupine: racionalne, empirijske te pripovjedne i historijske nauke.

Naučna disciplina koja se zove metodologija pojavila se s ciljem ustanovljavanja vrsta i razina nauka te određivanja univerzalnih i partikularnih metoda svake od navedenih triju skupina nauka. Iako se metodologija pokatkad naziva naučnom filozofijom, ona se nekad naziva i praktičnom logikom.

 

Sažetak

1. Budući da je u posljednjih nekoliko stoljeća u Evropi termin nauka postavljen nasuprot izrazu filozofija, neophodno je dati pojašnjenje stručnih značenja nauka i filozofija.

2. Treba znati da višeznačnost, to jest slučaj kada je jedna riječ skovana za više značenja, uzrokuje poteškoće i paralogizme u naučnim raspravama, a posebno u filozofskim raspravama. Stoga je nužno prije ulaska u bilo koju raspravu pojasniti značenje stručnih izraza koje koristimo u njoj.

3. Izraz nauka posjeduje različita stručna značenja, od kojih su najvažnija sljedeća:

a) sigurno uvjerenje,

b) skup međusobno odgovarajućih sudova, uključujući univerzalne i partikularne sudove,

c) skup univerzalnih sudova, uključujući stvarne i konvencionalne sudove,

d) skup univerzalnih stvarnih sudova,

e) skup iskustvenih / empirijskih sudova.

4. Također, izraz filozofija ima mnoga stručna značenja, od kojih su važnija:

a) sve stvarne nauke,

b) stvarne nauke uz neke konvencionalne nauke poput književnosti itd.,

c) neempirijske nauke poput logike, teologije i umjetnosti itd.,

d) metafizika i teologija.

5. Izraz naučna filozofija također se upotrebljava u različitim značenjima kao što su:

a) program istraživanja pozitivnih nauka (filozofija pozitivizma),

b) filozofija marksizma (dijalektički materijalizam),

c) metodologija.


[1] Misli se na knjigu Osnove islamske filozofije u izdanju Fondacije “Baštine duhovnosti”.

[2] Primjer u bosanskom jeziku može biti riječ kosa koja može imati značenje i alatke kojom se kosi trava, kao i značenje kose na glavi.

[3] Subjekt suda je nekada partikularan i određen pojam, naprimjer: “Kaba je kibla muslimana”, ili: “Poslanikov mezar je u Medini.” Jasno je da su subjekti u oba primjera, Kaba i Poslanikov mezar, partikularni i određeni pojmovi, to jest da imaju tačno određene objekte. Ovakav oblik kategoričkog suda naziva se singularni (qad}ijje-je šaĥsijje) ili osobeni sud (qad}ijje-je maĥsūse). (op. prev. bos.)

[4] Zbiljski sud (qadijje-je haqīqijje) predstavlja sud kod kojeg je postojanje subjekta samo po sebi činitelj postojanja predikata. Drugim riječima, zbilja subjekta posjeduje kvalitet koji se u sudu predicira subjektu. Prilikom prediciranja u ovom slučaju ne uzimaju se u obzir niti vanjski svijet niti um, kao ni to postoji li ili ne postoji u trenutku subjekt izricanja suda u vanjskom svijetu. Sve ove okolnosti nemaju nikakvog utjecaja na odnos predikata i subjekta u ovoj vrsti sudova. Naprimjer: “Vatra posjeduje toplotu”, ili “Vatra grije.” U ovim primjerima toplota i grijanje su predikati koji su preuzeti iz same zbilje vatre. (op. prev. bos.)

[5] Vidi: Falsafah ‘Umūmī yā Mā ba‘d al-T{abī‘ah; Paul Foulquie, Traité élémentaire de philosophie, (Paris: 1951), Vol. 3, Métaphysique, pogl. 6., The Fundamental Problems of Metaphysics; Ĥulāse-je falsafe.