Scroll to top

Sufizam nakon Ibn Arebije

Prevod: Bećir Džaka

Nemoguće je opisati širinu uticaja Ibn Arebija na život sufizma. Jedino je moguće reći toliko da poslije njega, u stvari, nije bila izložena nijedna sufijska doktrina, a da na ovaj ili onaj način to izlaganje nije bilo pod uticajem djela velikog andaluzijskog filozofa, pa čak i u slučajevima kada se neke kasnije sufijske škole nisu slagale sa nekim njegovim formulacijama.[1] Njegova djela su se brzo proširila po čitavom islamskom svijetu; njegova prozna djela počeli su izučavati poklonici sufizma, a njegove pjesme recitovane su po sjedištima raznih sufijskih redova (zavije), pa i danas, kao i prije sedam stoljeća, izučavaju se njegova djela i recituju njegove pjesme.

Za širenje učenja Ibn Arebija na Istoku najviše se ima zahvaliti Sadruddinu Konjeviju, koji i sam spada u najveće učitelje sufizma, koji je pisao komentare Ibn Arebijevih djela, a i sam napisao nekoliko djela u kojima se objašnjavaju učenja njegovog učitelja.[2] U suštini, njegovim posredstvom je moglo biti trasirano nekoliko važnih „linija uticaja” Ibn Arebijevih doktrina na Istoku. Sadruddin Konjevi je bio bliski prijatelj Dželaluddina Rumija, čiju su Mesneviju mnoge kasnije sufije nazivali Futuhatom perzijske poezije, i bio u stvari Rumijev predvodnik u dnevnim molitvama (imam). Zahvaljujući Sadruddinu Konjeviju uspostavljena je veza između Ibn Arebija i Rumija koji je, kao druga velika planina islamskog spiritualiteta, dominirajuća u svakom zavičaju sufizma gdje se pozna i govori perzijski jezik. Isto tako, Sadruddin Konjevi je bio učitelj Qutbuddina Širazija, koji je, kao što je rečeno u II dijelu, napisao najpoznatiji komentar Suhrawardijevog djela Hikmat el-išraqa. Isto tako, Sadruddin je vodio prepisku sa Qutbuddinovim učiteljem Nasiruddinom Tusijem o osnovnim pitanjima iz metafizike.[3] Jedan od najvećih sufijskih pjesnika ljubavne poezije u Perziji Fahruddin Irâqi (ili fedeli d'amore), zahvaljujući inspiraciji koju je dobio na jednom od predavanja Sadruddina Konjevija o učenjima Ibn Arebija, napisao je svoje djelo Lâmeât (Božanski odbljesci). Ovo djelo više od svake druge knjige pomoglo je da se Ibn Arebi predstavi čitaocima u svijetu u kome se govori perzijskim jezikom.

Svi poznati komentatori Ibn Arebija su učenici njegove škole, u koje spadaju: Nablûsi, Kâšâni, Qajseri, Bali Efendi i veliki perzijski pjesnik Džâmi, koji je napisao nekoliko komentara Ibn Arebijevih djela kao i komentar Iraqijeva djela Lâmeât. Ovaj komentar kasnije je nazvan Ešiat el-Lâmeât (Zrake Božanskih odbljesaka). Ova se knjiga i danas izučava u Iranu kao „priručnik” sufijskog učenja. Može se također spomenuti Abdulkerim Džili koji je u svom djelu Univerzalni čovjek (El-insan el-kâmilu) sistematski izložio sadržaj djela Fusus el-hikem i Mahmud Šebisteri koji je u svom djelu Golšenzâr (Ružičnjak), u verziji na perzijskom jeziku, izvanredno lucidno i lijepo, sumirao sufijske doktrine onako kako ih je izložio Ibn Arebi. Također posebnu pažnju zaslužuje grupa ši'ijskih gnostika, među koje spadaju Ibn Turke, Sejjid Hajdar Amuli i Ebi Džumhur,[4] koji su učenja andaluzijskog filozofa postepeno uveli u ši'izam tako da su ta učenja ubrzo postala jedan od glavnih stubova ši'ijskog spiritualiteta i igrala dominantnu ulogu u doktrinskim formulacijama kasnijih iranskih filozofa, kao npr. Mulla Sadrāa koji se potpuno oslanjao na učenja učitelja iz Mursije.[5] I u drugim islamskim zemljama u toku stoljeća stalno se povećavao broj studenata i slušalaca Ibn Arebijevih učenja, što se vidi po velikom broju komentara njegovih djela nastalih u Indiji, Anadoliji, Siriji i Egiptu. U Egiptu su mnogi pisci, kao što je Ša'rani, mnogo svezaka knjiga posvetili izlaganju i objašnjavanju Ibn Arebijevih djela.

I na Zapadu Ibn Arebi nije bio nepoznat, premda njegova djela nisu bila toliko poznata u zvaničnim krugovima. Međutim, on je na tajni i dublji način vršio uticaj na poklonike ljubavi (fedeli d'amore) sa Zapada, a posebno na Dantea, velikog floretinskog pjesnika, kod koga se vide veoma duboke sličnosti sa sufijama, ne samo zbog neospornih istorijskih kontakata sa njima preko reda templara, nego u prvom redu i zbog toga što on, u osnovi, opisuje isto duhovno iskustvo i sličnu verziju Univerzuma, samo u kontekstu hrišćanske tradicije.[6] Direktni uticaj Ibn Arebija također se može pratiti kod Rejmonda Lila i kod nekih drugih hrišćanskih ezoterika iz toga perioda istorije kada su hrišćanski Zapad i islamski Istok živjeli u dva slična tipa civilizacije imajući u krajnjoj analizi, slične poglede na čovjeka i Univerzum, premda su postojale razne formalne razlike na teološkom, socijalnom i političkom planu.

U novije vrijeme gdje god ima sufizma može se primijetiti uticaj Ibn Arebija. Na Istoku, njegova djela se još uvijek čitaju i studiraju u Indiji, Pakistanu, Afganistanu i Iranu i pišu komentari o njima.[7] Njegova grobnica u Damasku je mjesto susreta sufija, a u Egiptu i u drugim dijelovima Sjeverne Afrike njegove ode (qaside) se recituju i pjevaju na sedmičnim skupovima sufijskih bratstava. I dobro poznati sufijski učitelji ovog stoljeća, kao što su Marokanac Šejh Muhammed Tâdili[8] i Alžirac Šejh Ahmed el-Alevi[9], jedan od najvećih i najuticajnijih islamskih svetitelja ovog stoljeća, u suštini, slijede učenja Ibn Arebija. Tačno je da je suština sufizma duhovno iskustvo koje se može postići pomoću blagodati i milostî sadržanih u različitim metodama savršenstva, u poređenju s kojim su sve metafizičke formulacije relativne. Ali, dok je unutrašnja vatra sufizma blještala i iskazivala neizrecive skrivene riznice doktrina koje su druge ljude vodile prema Istini, duh Ibn Arebija je lebdio iznad te vatre. On je u toku stoljeća stvorio dragocjeni doktrinski jezik kojim su sufijski učitelji objašnjavali tajne gnoze, tajne unutrašnjeg prosvjetljenja koje proizilazi iz nemjerljivih dimenzija Božanskog Imena. Njihova srca trepere u svjetlu i milosti toga Imena koje ih je prosvijetlilo kao njihovog prethodnika i koje im je pomoglo da stignu do izvorišta Objave, do prapočela koje je sufijskom metodu dalo svoju duhovnu moć i unutrašnji život, što mu je omogućilo da se kao duhovna tradicija održi sve do danas.


[1] Npr. škola vahdet eš-šuhûda (Jedinstva očevidaca) oponira Ibn Arebijevoj školi vahdet el-vudžûda, ali čak i pristalice ove škole bili su pod uticajem andaluzijskog mudraca. Pogledati članak Mir Velijudina „Reconciliation between Ibn Arabi's Wahdat al-wujud and Mujaddid's Wahdat al-Shuhud” u Islamic Culture, 25:43-51 (1951).

[2] Uticaj Ibn Arebija na Istoku i važnost takvih autoriteta kao što je Sadruddin, obradio je Korben u svom radu „Notes et Appendices” (Napomene i komentari) na djelo L'Imagonation creatrice… Također pogledati S. H. Nasr, Introduction to the „Se asl” od Mulla Sadre.

[3] Ovu prepisku uskoro će po prvi put publikovati Sulejman Buhšem u seriji izdanja Francusko-iranskog instituta u Teheranu.

[4] Ova manje poznata imena, koja su u kasnijem intelektualnom i spiritualnom životu Irana imala određenih uticaja, na Zapadu su po prvi put obrađena u radovima Korbena, kao što je rad „L'Interiorization du sens en hermeneutique soufie iranienne”, i u nekoliko drugih njegovih studija o ši'izmu koje su objavljene u toku nekoliko godina u Eranos Jahr-buch kao i u drugim djelima spomenutim u drugom dijelu ove knjige, te u jednoj kasnijoj njegovoj studiji o Hajdaru Amuliju, koja će ubrzo biti objavljena kao posveta profesoru Henri Masseu.

[5] Brza integracija Ibn Arebijevih doktrina sa duodecimalnim ši'izmom poteže pitanje njegovih mogućih veza sa ši'izmom o čemu su tokom vijekova raspravljali mnogi ši'itski naučnici. Muhjuddin je sa šerijatskog aspekta bio poznat kao sunit, iako je napisao knjigu o dvanaest imama, koju su visoko cijenili ši'itski gnostici, a u Futuhatu (dio 366) govori o Mehdiju i o uslovima za njegov povratak terminologijom koja se podudara sa terminologijom u ši'itskim izvorima. Tesawwuf, u principu, stoji iznad ši'itsko-sunnitskih podjela u islamu, ali kod Ibn Arebija, pored ovih univerzalnih principa koje prihvataju i ši'itski i sunitski ezoterici, postoje doktrine specifične za pristalice ši'izma, kao npr. imamet i problemi u vezi sa imametom, što pitanje njegovih mogućih veza sa ši'izmom čini teže rješivim.

[6] Uticaj islama, posebno Ibn Arebija, na Dantea, obradio je Asin Palacios u svom djelu Islam and the Divine Comedy, prevod H. Sunderland (London, 1926); zatim E. Cerrulli u II Libro della Scala’ e la questione delle fonti arabo-spagnole della Divina Commedia (Vatican City, 1949) koji prihvata većinu teza Asina Palaciosa.

[7] Napr. komentar Fususa publikovao je prije nekoliko godina danas dobro poznati iranski hakîm (mudrac) merhum Fadil Tûnî, pod naslovom Ta'liqa bär šarh-i fusûs (Teheran 1316/1937).

[8] U vezi sa Šejhom el-Tādilijem, pogledati, Muhammed et-Tâdili, ,,La ilahe illa Allah”, prevod Abdurahim al-Tâdili i R. Maridort, u Etudes Traditionnelles, 53:344-350 (decembar 1952), a također i „La Vie traditionnelle c'est la sincerite”, prevod sa bilješkama A. Broudier, u Etudes Traditionnelles, 59:212-227 (avgust-oktobar 1958); 59:263-271 (novembar-decembar 1958); 60:84-89 (mart-april 1959).

[9] Šejh Ahmed el-Alevi, poznat kod svojih učenika pod imenom Šejh ben Aliva, spada među velike odabranike (evlije) ovog stoljeća. Njegov uticaj, čak i za vrijeme njegovog života, prešao je granice njegovog zavičaja Alžira i danas se proširio po čitavom islamskom svijetu, a dopro je i na Zapad, gdje je napisano nekoliko studija o njegovom životu i učenju.

Pogledati, A. Berque, ,,Un mystique moderniste” u Revue Africaine, 79:691-776 (1936); zatim izvanrednu studiju M. Lingsa pod naslovom A Moslem Saint of the Twentieth Century (London, 1961). Ono što posebno treba spomenuti jeste zanimanje Šejha el-Alevija za izučavanje drugih vjera i njegova želja da dođe do zbližavanja između islama i drugih vjera u cilju suprotstavljanja materijalizmu i modernizmu koje je on smatrao zajedničkim neprijateljem i islama i drugih vjera.

Povezani članci