Racionalno gledano veće se ne može podudariti sa manjim, a da ne prelazi okvir manjeg.
Zamislimo zgradu sa 30 metara! Da li je slika te zgrade u našem umu kada je motrimo, a i poslije, nakon što zatvorimo oči? Sigurno da je prisutna. Međutim, postavlja se pitanje, kolike su dimenzije te zgrade u slici našeg uma?
Da li sam ja onda materijalan ili nematerijalan? Da li sam ja ono samo moje tijelo?
To bi značilo da se zgrada od 30 metara podudarna sa mojim tijelom, a takvo što nije moguće. Onda moja zbilja nije materijalna, nego nematerijalna, jer samo kao takva može primiti sve džinovske slike iz moga okruženja. U suprotnom, da nije tako kako bi duša percipirala, tj. primila sve te velike oblike u svom umu?
Prigovor: Slike u našem umu su slične mikrofilmu. To su sitne slike koje onda kada ih poredamo vidimo velikim u našem umu. Isto nalazimo i kod računarske tehnologije. Vidimo da su bezbroj velikih veličina pohranjene na mali prostor. Stoga, ovaj argument ne možemo prihvatiti.
Ovaj prigovor nije utemeljen, jer se temelji na pojmu komparacije, a mi o tome ne govorimo.
Naprimjer, u ruci imam sliku 3×4 cm. sa likom čovjeka. Kada vidimo tu sliku kažemo da je taj čovjek visok 170 cm. Ili kada smo u sobi vidimo li je umanjenu ili u njenoj veličini. Ovdje ne govorimo o poređenju. Dobro, prihvatimo i to, ali ostaje pitanje da li je slika u našem umu velika ili mala?
Niko ne može poreći da je ta slika velika koliko i soba, a s druge strane ta velika slika ne može biti otisnuta (odslikana) u manje jer ovo nije u skladu sa razumom.
Ovo je dokaz o nematerijalnosti naše duše. Isti argument važi i za životinje. Naprimjer, mačka skače sa zida na zid. Dakle mačka vidi zid, ocjeni razdaljinu te skoči.