Preuzeto iz knjige “Osnove islamske filozofije”, Fondacija “Baština duhovnosti”, Mostar, 2013.
Preveo: Armin Hadrović
Prethodno: Uloga razuma i osjetila u predodžbama
Neke naznake o potvrdama
Prije nego počnemo raspravljati o ulozi osjetila i razuma u potvrdama (taṣdīqāt), neophodno je o potvrdama i sudovima dati neke napomene koje su vezane za logiku. Ovdje ćemo o njima raspravljati ukratko i do mjere do koje je neophodno.
1. Kao što je spomenuto u definiciji predodžbe, svaka predodžba nema ništa više do sposobnosti upućivanja na nešto što je izvan nje – odnosno, zamišljanje neke specifične stvari ili univerzalnog pojma ne znači da se ono što tome odgovara uistinu dešava. Ova sposobnost realnog prikazivanja postiže aktuelnost kada poprimi oblik nekog suda i potvrde koji se sastoje od presudbe koja predstavlja uvjerenje u njihov sadržaj. Naprimjer, pojam čovjek sam po sebi ne ukazuje na ozbiljenje čovjeka u vanjskom svijetu, ali kada se sastavi s pojmom egzistent i njihovom relacijom jedinstva, to mu daje formu potvrdnog znanja koje aktuelno biva otkrivenim u vanjskom svijetu, to jest, sud: “Čovjek postoji” može se smatrati sudom koji govori o vanjskom svijetu.
Čak se i iz jednostavnog prisustvenog znanja, koje nikad nije složeno i brojno, poput osjećanja straha, kada se ono odrazi u umu, to jest u posudi stečenog znanja, dobijaju najmanje dva pojma: jedan je štastveni pojam straha, a drugi je pojam bivanja. Njihovom kompozicijom oni se odražavaju u formi suda: “Strah postoji”, a ponekad dodavanjem drugih pojmova dobija se forma: “Ja se bojim”, ili: “Strah me je.”
Mora se primijetiti da se ponekad predodžba koja se čini jednostavnom i bez presudbe ustvari razbija u potvrdu. Naprimjer, sadržaj sljedećeg suda: “Čovjek traga za istinom” jeste da onaj čovjek, koji je biće u vanjskom svijetu, ima atribut traženja istine. Ustvari, subjekt suda, “čovjek”, što je očigledno jednostavna predodžba, razbija se u sud: “Čovjek je egzistent u vanjskom svijetu”, tako da mu se pripisuje predikat “traži istinu”. Ovaj razbijeni i skriveni / implicitni sud logičari su nazvali potvrda subjekta.
2. Nekad je subjekt sudova partikularna predodžba koja govori o specifičnom egzistentu, naprimjer: “Mont Everest je najviša planina na svijetu”, a nekad je univerzalni pojam i odgovara beskonačnom broju primjera. U drugom slučaju, subjekt sudova je nekad štastveni pojam, kao: “Metali se šire na toploti”, drugi put je filozofski pojam, kao: “Posljedica ne nastaje bez uzroka”, a nekad je logički pojam, naprimjer: “Proturječnost suda negativne univerzalije je sud afirmativne partikularije.”
3. U klasičnoj logici sudovi se dijele na dva oblika: kategoričke / predikativne i kondicionale. Kategorički se sastoje od subjekata i predikata i odnos među njima je jedinstvo, naprimjer: “Čovjek je mislilac.” Kondicionali se sastoje od antecedenta i konsekventa, a odnos među njima je ili nerazdruživosti, to jest, uzajamne implikacije, naprimjer: “Ako je neki ravanski oblik trougao, onda je zbir njegovih uglova jednak zbiru dvaju pravih uglova”, ili razdruživosti, to jest, uzajamne disjunkcije, kao: “Broj je ili paran ili neparan”, to jest, ako je broj neparan, nije paran, a ako je paran, nije neparan. Sudovi se mogu zamisliti i u drugim formama, ali se svi oni mogu svesti na kategoričke. Svi sudovi su sastavljeni od kategoričkih sudova.
4. Odnos između subjekta i predikata nekad ima atribut kontingentnosti, kao u sudu: “Jedan čovjek je viši od drugoga.” Nekad taj odnos ima atribut nužnosti, kao u sudu: “Svaka cjelina veća je od svog dijela.” Ove atribute, kada se oni eksplicitno ne navedu, logičari nazivaju materijom sudova. Kada su ovi atributi eksplicitno navedeni u sudu, oni se nazivaju modalnošću sudova, a sudovi modalnim sudovima.
Materija sudova obično je implicitno spomenuta i nije njihov element, premda predikat može biti sjedinjen sa subjektom pa materija ili modalnost suda uzima formu predikata i elementa suda. Naprimjer, u gornjem sudu neko može reći: “Bivanje jednog čovjeka višim od drugog je moguće”, ili u drugom: “Bivanje svake cjeline većom od vlastitog dijela je nužno.” Ova vrsta suda zbilja je tipičan predstavnik kvaliteta odnosa subjekta i predikata nekog drugog suda.
5. Jedinstvo koje se smatra da postoji između subjekta i predikata nekad je pojmovno jedinstvo, kao u sudu: “Čovjek je ljudsko biće”, a nekad je jedinstvo u primjeru, kao u sudu: “Čovjek traga za istinom”, gdje subjekt i predikat nemaju pojmovno jedinstvo, već su ujedinjeni u primjeru. Prva vrsta se naziva primarna predikacija (h}aml-e awwalī), a druga ustaljena predikacija (h}aml-e šāji‘).
6. Ako je u ustaljenoj predikaciji predikat suda egzistent ili njegov ekvivalent, sud se naziva jednostavnim pitanjem, dok se u drugim slučajevima naziva složenim pitanjem.[1] Primjer prvog je: “Čovjek je egzistent”, a drugog: “Čovjek traga za istinom.”
Prihvatanje jednostavnih pitanja temelji se na sljedećem: naime, pojam egzistencija mora biti prihvaćen kao neovisan pojam koji se može predicirati. Međutim, većina zapadnih filozofa pojam egzistencija prihvata samo kao čestični pojam (mafhūm-e h}arfī) koji nije neovisan. Rasprava o ovome može se naći u dijelu o ontologiji.
7. U složenim pitanjima ako je pojam predikata dobijen analizom pojma subjekta, sud će biti analitički, a u ostalim slučajevima bit će sintetički. Naprimjer, sud: “Sva djeca imaju očeve” jeste analitički jer, kada se analizira pojam dijete, iz njega se dobija pojam otac. Međutim, sud: “Metali se šire na toploti” je sintetički jer iz analize značenja pojma metal ne možemo dobiti pojam širenja. Na isti način sud: “Svi ljudi imaju očeve” je sintetički jer se iz analize značenja pojma čovjek ne dobija pojam “posjedovanje oca”. Također: “Svaka posljedica mora imati uzrok” je analitički sud, a: “Svi egzistenti moraju imati uzrok” sintetički.
Treba napomenuti da je Kant podijelio sintetičke sudove u dvije vrste, apriorne i aposteriorne, odnosno one koji se dešavaju prije i one koji se dešavaju nakon iskustva. Smatrao je da matematički sudovi spadaju u apriorne, dok ih neki pozitivisti pokušavaju strpati u analitičke sudove.
8. U klasičnoj logici sudovi se dijele na dvije vrste, po sebi očigledne i teorijske sudove (= koji nisu po sebi očigledni). Po sebi očigledni su oni sudovi čija potvrda ne zahtijeva razmišljanje i argumentiranje, dok su teorijski sudovi oni za čiju potvrdu je potrebno razmišljanje i argumentiranje. Po sebi očigledni sudovi dijele se u dvije podvrste: primarne po sebi očigledne sudove[2], čija potvrda ne traži ništa osim tačnog zamišljanja subjekta i predikata, a takav je sud o nemogućnosti združenosti proturječnosti koji se naziva majkom sudova, i sekundarne po sebi očigledne sudove, čija potvrda ovisi o upotrebi osjetilnih organa, ili nečega drugog osim zamišljanja subjekta i predikata. Sekundarni po sebi očigledni sudovi se dalje dijele na šest skupina: osjetilni (h}assijjāt)[3], sudovi o stvarima iz svijesti (wedždānijjāt)[4], intuitivni (h}adsijjāt)[5], sudovi koji se tiču primordijalne naravi (fet}rijjāt)[6], empirijski (tadžrebijjāt)[7] i sudovi koji se tiču pouzdanih predaja (motawāterāt)[8].
Međutim, istina o ovom pitanju je da svi ovi sudovi nisu po sebi očigledni. Ustvari samo se dvije skupine mogu smatrati po sebi očiglednim. Prvu čine primarni po sebi očigledni sudovi, a drugu sekundarni sudovi o stvarima iz svijesti, koje su umski odraz prisustvenog znanja. Oni koji se tiču intuicije i primordijalne naravi samo su blizu bivanja po sebi očiglednim sudovima. Ostali sudovi moraju se smatrati teorijskim i imaju potrebu za dokazivanjem, a o njima će se raspravljati u sljedećoj lekciji o vrijednosti znanja.
Istraživanje problema
Iako se o problemu fundamentalnosti osjetila ili razuma u potvrdama obično ne raspravlja neovisno, stavove racionalista i empirista možemo otkriti razmatrajući osnove ovih škola. Naprimjer, pozitivisti koji stvarno znanje svode isključivo na osjetilno znanje, prirodno su, premda tvrdoglavo, što se također tiče i ovog problema, na strani davanja fundamentalnosti osjetilima. Svaki neempirijski sud smatraju ili besmislenim ili bez naučne vrijednosti. Neki empiristi stavljaju nešto umjereniji naglasak na ulogu osjetilnog iskustva te u manjoj ili većoj mjeri prihvataju ulogu razuma. S druge strane, racionalisti naglašavaju značaj uloge razuma te, manje ili više, vjeruju u sudove neovisne o iskustvu. Kant, naprimjer, pored toga što je smatrao da analitički sudovi nemaju potrebu za iskustvom, također je smatrao i da jedna skupina sintetičkih sudova, uključujući sve probleme matematike, prethodi iskustvu i nema potrebu za njim.
Da naša rasprava ne bi postala preopsežna, naredni pregled neće obuhvatiti raspravu o svakom empiristi i racionalisti, već ćemo jednostavno izložiti ispravan stav o ovom problemu.
S obzirom na činjenicu da je u primarnim po sebi očiglednim sudovima precizna zamisao subjekta i predikata dovoljna za presudbu o njihovom jedinstvu, postaje sasvim jasno da ovoj vrsti potvrda ne treba osjetilno iskustvo, čak i ako zamisao subjekta i predikata zahtijeva osjetilno iskustvo. Problem je u tome što nakon tačnog zamišljanja subjekta i predikata, bez obzira ovisi li ovo zamišljanje o upotrebi osjetila ili ne, ostaje pitanje – traži li potvrda primjene predikata na subjekt upotrebu osjetila ili ne? Uzima se da je u primarnim po sebi očiglednim sudovima samo zamišljanje subjekta i predikata dovoljno razumu da presudi o njihovom jedinstvu.
Ista presudba primjenjuje se i na sve analitičke sudove, jer je u ovim sudovima pojam predikata dobijen analizom pojma subjekta. Jasno, analiza pojma je umski posao i nema potrebu za osjetilnim iskustvom. Primjena predikata koji su dobijeni iz svojih subjekata također je nužna i poput je potvrde stvari samoj sebi.
Ista presudba se također primjenjuje i na primarne predikacije, što ne traži dodatnu raspravu.
Također, sudovi koji su dobijeni refleksijom prisustvenog znanja u umu (wedždānijjāt = sudovi o stvarima iz svijesti, to jest o unutarnjim iskustvima) nemaju nikakvu potrebu za osjetilnim iskustvom jer su u slučaju ovih sudova čak i zamišljeni pojmovi dobijeni iz prisustvenog znanja te za njih osjetilno iskustvo uopće nije bitno.
S obzirom na činjenicu da umske forme, ma u kojem obliku – osjetilnom, imaginalnom ili razumskom – bivaju percipirane prisustvenim znanjem, potvrda njihove egzistencije, kao duševnih akcija ili reakcija, jeste vrsta stvari iz svijesti, to jest unutarnjeg iskustva, i nema potrebu za osjetilnim iskustvom, čak i ako, bez dobijanja osjetilnog iskustva, neke od njih, naprimjer osjetilne forme, ne bi bile stečene. Međutim, zahtijeva li, nakon njihovog stjecanja i nakon što ih um razdvoji u egzistencijalne i štastvene pojmove, presudba o jedinstvu ovih pojmova, koja uključuje subjekt i predikat suda, osjetilno iskustvo? Očito je da presudba u jednostavnim pitanjima, koja se odnose na stvari iz svijesti, ne zahtijeva upotrebu osjetila, nego je ona po sebi očita presudba i govori o nepogrešivom prisustvenom znanju.
Međutim, što se tiče potvrde o postojanju primjera osjetilnih stvari u vanjskom svijetu – iako se ona, prema nekima, dobija u trenutku događanja osjetilnog iskustva – uz malo veću pažnju postaje evidentno da definitivnost presudbe zahtijeva racionalni dokaz, kao što su veliki islamski filozofi, poput Ibn Sinaa, Mulla Sadre i Allame Tabatabaija, pojasnili[9], jer osjetilne forme ne jamče ispravnost i savršenu podudarnost s primjerima u vanjskom svijetu.
Stoga samo u ovoj vrsti suda osjetilno iskustvo igra neku ulogu, iako ni ovdje to nije potpuna i presudna uloga, već prije implicitna i pripremna uloga.
Isto tako, u slučaju univerzalnih osjetilnih sudova, koji se u terminologiji logičara nazivaju empirijskim ili iskustvenim sudovima, pored toga što je potrebna spomenuta presudba razuma za potvrđivanje njihovih vanjskih primjera, postoji još jedna potreba za racionalnim dokazom uopćavanja i dokazom njihove univerzalnosti, kao što je rečeno u lekciji 9.
Dodatna potkrepa znanja u svakom sudu i znanje o nužnosti njegovog sadržaja i nemogućnosti njegove proturječnosti zahtijevaju majku sudova, to jest sud o nemogućnosti združivanja dvije proturječnosti.
Da zaključimo, samim osjetilnim iskustvom ne postiže se nijedna sigurna potvrda, a postoje brojni sigurni sudovi koji nemaju potrebu za osjetilnim iskustvom. Ako obratimo pažnju na ovu istinu, siromašnost mišljenja pozitivista postaje sasvim jasna.
Nastavak: Vrijednost znanja
Sažetak
1. Sama se predodžba nikada ne može uzeti kao znanje koje govori o vanjskim zbiljama već je, ustvari, aktuelno zastupanje specifično za potvrde i sudove.
2. Jedan dio predodžbi ima skrivenu / implicitnu potvrdu, kao što je potvrda subjekta u sljedećem sudu: “Čovjek traga za istinom.”
3. Subjekt suda je nekad partikularna predodžba, a nekad je štastveni, filozofski ili logički pojam.
4. U klasičnoj logici sudovi se dijele na kategoričke i kondicionalne. Međutim, mogu se pretpostaviti i drugi oblici sudova, a svi se oni mogu svesti na kategorički sud.
5. Sudovi se u pogledu njihove materije dijele na kontingentne i nužne.
6. U svakom od njih predikat se može sjediniti sa subjektom, pa materija suda prihvata formu njegovog predikata.
7. Kad se predikacija vrši s obzirom na pojmovno jedinstvo, naziva se primarna predikacija, a kad se vrši s obzirom na jedinstvo u primjeru, naziva se ustaljena predikacija.
8. Ako je u ustaljenoj predikaciji sadržaj suda egzistencija subjekta, taj sud se naziva jednostavno pitanje, a u drugim slučajevima se naziva složeno pitanje.
9. U složenim pitanjima ako je pojam predikata dobijen analizom pojma subjekta, sud će biti analitički, a u ostalim slučajevima bit će sintetički.
10. Sudovi se dijele u dvije skupine: po sebi očigledne i teorijske, a po sebi očigledni sudovi se u stvarnom značenju dijele na primarne po sebi očigledne sudove, čija potvrda ne traži ništa osim tačnog zamišljanja subjekta i predikata, i sekundarne po sebi očigledne sudove, čija potvrda ovisi o upotrebi osjetilnih organa, ili nečega drugog osim zamišljanja subjekta i predikata.
11. Primarni po sebi očigledni sudovi i općenito svi analitički sudovi nemaju potrebe za osjetilnim iskustvom, kao i sudovi o stvarima iz svijesti. Primarne predikacije također spadaju u red primarnih po sebi očiglednih sudova.
12. Sudovi koji govore o postojanju osjetilnih formi u duši također se ubrajaju u sudove o stvarima iz svijesti.
13. Jedino sudovi koji govore o izvanjskim osjetilnim egzistentima i njihovim atributima imaju potrebu za osjetilnim iskustvom, i to kao neophodnim a ne dovoljnim uvjetom, jer definitivna presudba o postojanju izvanjske osjetilne stvari ima potrebu za racionalnim dokazom.
14. Iskustveni sudovi, pored prethodno spomenute potrebe za presudbom razuma, imaju i drugu potrebu za racionalnim dokazom kojim bi se uspostavila njihova univerzalnost.
15. Dodatna potkrepa znanja u svakom sudu ima potrebu za presudbom razuma o nemogućnosti združivanja dvije proturječnosti.
16. Nijedna sigurna potvrda ne ostvaruje se samim osjetilnim iskustvom, dok brojni sigurni sudovi nemaju potrebu za osjetilnim iskustvom.
[1] Pod izrazom “pitanje” ovdje se ne misli na upit. Jednostavna i složena pitanja su samo dvije vrste sudova. Jednostavna pitanja su sudovi koji ustanovljavaju egzistenciju nečega, kao u sudovima “A postoji”, ili “A jeste.” Složena pitanja su tvrdnje u kojima se jedna stvar potvrđuje drugom, naprimjer: “A je B.” (op. prev. engl.)
[2] Naprimjer, sudovi: “Združenost dvije kontradikcije je nemoguća”, “Cjelina je veća od njenog dijela”, “Svaka posljedica ima potrebu za uzrokom”, spadaju u ovu skupinu sudova. Preciznije promatrajući ove sudove uočava se da se predikat razumijeva analizom samog subjekta. Drugim riječima, njihov predikat je sam subjekt. Definicija primarnih po sebi očitih sudova glasi: To su sudovi kod kojih je samo zamišljanje subjekta i predikata dovoljno za donošenje suda i nemaju potrebe za dokazivanjem. Drugim riječima, nužni su i samoočigledni. (op. prev. bos.)
[3] U ovim sudovima znanje se stječe vanjskim osjetilima, kao u sudu “Nebo je plavo.” (op. prev. bos.)
[4] U ovim sudovima znanje se stječe unutarnjim osjetilima, kao u sudu “Strah me je.” Osjetilni sudovi i oni o stvarima iz svijesti jednim imenom se nazivaju sudovima o stvarima koje svjedočimo. (op. prev. bos.)
[5] Pod intuicijom (h}ads) se u logici i filozofiji ne podrazumijeva njeno pučko razumijevanje (= slutnja, naslućivanje). Intuicija kod puka nekada je u značenju imaginacije i pretpostavke koja je često oprečna zbilji. Međutim, u filozofiji je intuicija jedan oblik skrivenog nadahnuća koje Gospodar daruje nekim svojim robovima. Neki ovu intuiciju nazivaju brza misao, ali to nije u značenju da ne postoji oblik nadahnuća i skrivene iluminacije. Dakle, intuicija je sposobnost uma da donese neposredan zaključak iz predstavljenih mu podataka ili da kroz vrstu mentalne iluminacije vidi nužne veze između premisa i zaključka. Naprimjer, rečeno je da se za loptasti oblik Zemlje prvi put saznalo putem intuicije. Čovjek je stajao na obali mora i promatrao brod kako dolazi sa pučine. U početku je samo vidio visoki jarbol da bi se postepeno ukazivali i ostali dijelovi broda. Ova postepena pojava broda, odozgo ka dolje njegov um je potakla da pomisli da je Zemlja okrugla, a ne pločasta. Sud da je svjetlost Mjeseca od svjetlosti Sunca također spada u ovu skupinu saznanja. (op. prev. bos.)
[6] Potpunom sigurnošću utvrdit ćemo da je broj dvadeset petina od sto. Zašto? Zbog toga što je sto sačinjeno od pet dvadesetica, prema tome dvadeset je jedna petina od sto. Ovaj dokaz nikada nije skriven čovjeku, jedino ga on nije uvijek svjestan, to jest ne obraća pažnju na njega. Sudovi koji nisu očigledni, ali je njihov dokaz uvijek sa njima prisutan u umu, zbog čega i nema potrebe da se navodi, nazivaju se sudovi prirođene naravi. Moguće je da neki sud za jednu osobu bude prirođen, ali da istovremeno za drugu ne bude prirođen. (op. prev. bos.)
[7] Kod ovih sudova osoba prvo uoči pojavu koja se ponavlja. Naprimjer, uoči da se mnoštvo tijela pri dodiru sa toplotom širi. Nakon mnoštva ponavljanja stječe sigurnost u to da je toplota u odnosu na širenje uzrok. U ovoj fazi koristeći se razumskim sudom: “Nikada posljedica neće izostati kod postojanja uzroka”, izvodi se sljedeći općeniti zaključak: “Svako tijelo se na toploti širi.” Dakle, pri donošenju iskustvenih sudova učestvuju sudovi koji se tiču osjetila (h}assijjāt) i razumski sudovi. Razlika između h}assijjāt i tadžrebijjāt sudova jeste u tome da razum nema (vidi kasnije u osnovnom tekstu) nikakvu ulogu pri donošenju h}assijjāt sudova. (op. prev. bos.)
[8] Svi smo sigurni u postojanje Sibira i da je Kur‘an knjiga koju je donio Poslanik islama. Zašto imamo sigurnost u ove sudove? Je li neko od nas bio u Sibiru? Je li neko od nas živio u vrijeme Poslanika? Sigurno je da su odgovori negativni, pa kako ste onda uvjereni u ispravnost ovih sudova? Razlog naše uvjerenosti je neprestano ponavljanje. Znači da ste toliko puta čuli za ove sudove od različitih ljudi da više nije ostalo nimalo sumnje u njihovu ispravnost. Uvjet stjecanja sigurnosti u ovakav sud nije neki određen broj prenositelja vijesti, već da znate da svi različiti prenositelji direktno i neovisno prenose vijest, a da prije toga nisu učinili zavjeru da njome manipuliraju. (op. prev. bos.)
[9] Vidi: Ibn Sīnā, Ta‘līqāt, str. 68, 88, 148. i Mullā Ṣadra, Asfār, sv. 3., str. 498. i ‘Allāme T{abat}abā’ī, Nahājat ul-h}ikmat, marh}ala 11, fas}l 13.