Unutarnja osjetila prema učenju Ibn Sinaa

Prevod: Nermin Hodžić

Životinjska duša raspolaže osim tjelesnim (njih pet) i unutarnjim osjetilima. Ibn Sina o tome veli: “Moći koje percipiraju iznutra, neke od njih percipiraju oblike a neke značenja osjetnina. Među tim moćima percepcije ima onih koje su u stanju i percipirati i djelovati, dok neke mogu samo percipirati; neke imaju samo percepciju prvoga , a neke percepciju drugoga: Prvo je, rekli smo, oblik, a drugo značenje. Razlika između percepcije oblika i percepcije značenja jest u tome što oblik percipiraju i unutarnja osjetila duše i vanjska, tjelesna osjetila, s tim da ga prvo percipira vanjsko osjetilo, pa ga onda prenosi duši, kao što naprimjer janje percipira oblik vuka, tj. njegove obrise tijela, izgled, boju, a unutarnje osjetilo janjeta također percipira taj oblik, nakon što ga je percipiralo vanjsko osjetilo. Međutim, značenje je ono što duša percipira iz osjetnine bez da ga je prethodno percipiralo vanjsko osjetilo, kakav je slučaj sa janjetovom percepcijom značenja/pojma “protivnik” iz osjetnine koja jeste vuk, te ta percepcija uzrokuje strah i tjera janje na bijeg, bez da je vanjsko osjetilo percipiralo (tu opasnost). Ono što je u našem primjeru percipirano jest oblik vuka i to prvo snagom vanjskih osjetila, pa onda i unutarnjih, dok je značenje/pojam percipirano samo snagom unutarnjih, ne i vanjskih, osjetila.”[1]

Prema Ibn Sinaovom mišljenju, najznačajnije unutarnje osjetilo jeste “zajedničko čulo” (his al muštarak) ili “bantasiya” tj. fantazija (gr. fantasia). Znamo međutim, da ovaj pojam kod Aristotela označava oblikovnu moć ili moć imaginacije, dok arapski pojam his al muštarak odgovara grčkome “koine aisthesis”, kojega Aristotel rabi u svome djelu “O duši”, a posebno u “O snu i javi”[2]. Nejasno je zašto Ibn Sina koristi pojam fantazija u značenju kao ekvivalent pojmu his al muštarak. No, s druge strane, Ibn Sina u svome čuvenom Al Qanun zaista poistovjećuje zajedničko čulo i imaginativnu moć (dakle, his al muštarak i fantasiju) tvrdeći kako liječnici ovo dvoje smatraju jednom moći (sa dvije funkcije, nap. prev.), dok filozofi smatraju kako se radi o dvije odvojene moći.[3] U svojoj nutrini nalazimo moć koja okuplja u seni percepcije vanjskih osjetila, njih tri ili četiri, manje ili više od toga, dok u vanjskim osjetilima ne nalazimo nešto što bi okupilo u sebi toliko percepcija. Nekad se desi da se suočimo sa nečim što je žućkaste boje i odmah uvidimo da je riječ o medu, koji je sladak, lijepog mirisa i tečan, bez da smo ga i okusili, pomirisali ili dotakli. Mi zahvaljujući spomenutoj moći (sensus comunis, zajedničko čulo) znamo raspoznati bjelinu od slatkoće. Dakle, u nama ima moć koja sve to okuplja i čini od njih jedan oblik/jednu jedinstvenu sliku. To je predodžbena (mutasavwwirah) moć koja se zove i zajedničkim čulom.[4] Druga unutarnja moć percepcije jest i slikovna (khiyal) ili oblikovna (musawwirah) moć, koja čuva ono što zajedničko čulo prima od pojedinačnih osjetila, tako da osjetnine ostaju u njoj i nakon njihovog napuštanja dometa vanjskih osjetila. Potom, imamo onu moć koja se u odnosu na životinjsku dušu oslovljava kao moć imaginacije (mutakhayyilah), a u odnosu na ljudsku dušu moć mišljenja (mufekkirah), a njen posao je da sastavlja, odjeljuje i odabira ono što je već pohranjeno u oblikovnoj moći. Zatim slijedi prosudbena moć (wahmiyyah), koja percipira neosjetilna značenja u pojedinačnim osjetninama, poput one moći koja prosuđuje da treba bježati od vuka, ili da treba biti dobar prema svome djetetu, naprimjer. Na koncu, imamo moć pamćenja i prisjećanja (hafiza), koja čuva ona neosjetna značenja/pojmove koja moć prosuđivanja percipira iz pojedinačnih osjetnina. Odnos moći pamćenja prema moći prosuđivanja je kao odnos oblikovne moći prema osjetilima, a odnos te moći prema značenjima je kao odnos osjetila prema osjetilnim oblicima.[5]