Preuzeto iz knjige “Etički stavovi Allame Tabatabaija”, autor: Reza Ramezani

U ovom dijelu prikladno je ukazati na dio važnih rasprava koje Allame Tabatabai vodi o važnosti moralnog društva, kako bi to bio preduvjet za lakši ulazak u njegove rasprave o različitim etičkim temama. U komentaru časnog ajeta:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا اصْبِرُ‌وا وَصَابِرُ‌وا وَرَ‌ابِطُوا وَاتَّقُوا اللَّـهَ لَعَلَّكُمْ تُفْلِحُونَ

“O vjernici, strpite se i savjetujte strpljenje, i budno bdijte na granicama i Allaha se bojte, ne biste li uspjeli”[1], Allame iznosi važna pitanja u vezi sa islamskim društvom. Nakon veoma važnih uvoda, on pristupa raspravi o neophodnosti moralnog društva i o činjenici da će se društvo raspasti ako ne bude ukrašeno moralnim vrlinama. Na Zapadu ne postoji stremljenje ka ljudskom moralu u njegovom stvarnom značenju, što je zapadnjake odvelo daleko od smjera kojim se stiže do ljudskog identiteta. Na Zapadu su se okrenuli lakomislenosti i smatranju svega dozvoljenim, što je proizvod liberalno-demokratskog promišljanja, koje je plod zapadnjačkog humanizma, čime su lišili članove svoga društva obraćanja pažnje na zbilje vlastitoga bića. Prema tome, projekt moralnog društva – a to je upravo idealno i religijsko društvo u svakom vremenu, posebno u naše savremeno doba – ubraja se u neporecive nužnosti. Zbog toga što je riječ o veoma važnoj temi, potrebno je da se ovdje iznese sažetak onoga na čemu merhum Allame Tabatabai ustrajava. Stoga, radi stizanja do zaključka na početku je potrebno ukazati na uvodne teme.[2]

1. Čovjek i zajednica

Čovjek jedini od svih živih bića mora iz određenih razloga živjeti u društvu, što je tema o kojoj nije potrebno posebno raspravljati ni razgovarati. Zapravo, urođena priroda svih ljudi shvata tu činjenicu, i dokle sežu povijesni podaci, vidimo da gdje god je bio čovjek, bilo je i društvenog života, a arheološki tragovi koji ukazuju na život davnašnjih predaka potvrđuju ovu činjenicu.[3] Kur'an, također, u nekim ajetima na najbolji način pojašnjava ovu zbilju, kao u sljedećim časnim ajetima:

يَا أَيُّهَا النَّاسُ إِنَّا خَلَقْنَاكُم مِّن ذَكَرٍ‌ وَأُنثَى وَجَعَلْنَاكُمْ شُعُوبًا وَقَبَائِلَ لِتَعَارَ‌فُوا

“O ljudi, Mi smo vas stvorili od jednog muškarca i žene i podijelili vas u narode i plemena da biste se upoznavali.”[4]

نَحْنُ قَسَمْنَا بَيْنَهُم مَّعِيشَتَهُمْ فِى الْحَيَاةِ الدُّنْيَا وَرَ‌فَعْنَا بَعْضَهُمْ فَوْقَ بَعْضٍ دَرَ‌جَاتٍ لِّيَتَّخِذَ بَعْضُهُم بَعْضًا سُخْرِ‌يًّا

“Mi im dajemo sve što im je potrebno za život na Ovom svijetu i Mi jedne nad drugima uzdižemo po nekoliko stepeni da bi jedni drugima služili.”[5]

بَعْضُكُم مِّن بَعْضٍ

“Vi ste jedni od drugih.”[6]

وَهُوَ الَّذِى خَلَقَ مِنَ الْمَاءِ بَشَرً‌ا فَجَعَلَهُ نَسَبًا وَصِهْرً‌ا

“On od vode stvara ljude i čini da su rod po krvi i po tazbini.”[7]

2. Čovjek i njegov rast u zajednici

Ljudska zajednica, poput ostalih čovjekovih duševnih odlika i onoga što je za njega vezano, nije bila u savršenom obliku od dana kada je nastala, da bi neko mogao misliti kako društvo ne doživljava razvoj i usavršavanje ni u vezi s materijalnim ni u vezi s duhovnim savršenstvima. Naprotiv, i društvena dimenzija čovjeka, poput njegovih duhovnih i perceptivnih pojava, korak po korak, uporedo s njima, kreće se prema vlastitom savršenstvu, i što ljudska materijalna i duhovna savršenstva bivaju veća, time i njegovo društvo postaje uređenije. Drugim riječima, može se tvrditi da se današnja zajednica u tom aspektu ne razlikuje od davnašnje; zapravo, ova čovjekova odlika, kao i druge njegove odlike, na određen način povezana je sa čovjekovim snagama znanja i volje. Ona se stepenasto kretala prema savršenstvu i malo-pomalo se usavršila kod čovjeka, pa je prva zajednica koja se među ljudima pojavila bila porodica, a zasnovana je na braku. Ova zajednica nastaje zbog prirodnog činioca, koji je istovremeno najjači činilac koji muškarca i ženu približava jedno drugom.

Nakon osnivanja porodice, u društvu se javlja drugo obilježje iskorištavanja u zajednici. Naime, svaki čovjek je nastojao da pomoću drugih osigura svoje potrebe i proširi svoju prevlast, a zatim je mogao postepeno svojom voljom nametati drugima da rade sve ono što on želi, što se polahko počinje očitovati u obliku vladanja u domu, plemenu, porodici, rodu, narodu.

Jasno je da svaka osoba ne može stići do nekog vladajućeg položaja, već su do njega stizali oni koji su imali određenu vrstu prednosti. Činioci koji su bili razlog da se stigne do takvog položaja bili su veće bogatstvo, veća moć, veći broj djece, brojnije pleme, bolje poznavanje načina upravljanja i vođenja politike.

Časni Kur'an ukazuje na to da je čovjek prvi put shvatio društvene koristi i dobrobiti onda kada je prvi poslanik poslan među ljude da ih upućuje. Naprimjer:

وَمَا كَانَ النَّاسُ إِلَّا أُمَّةً وَاحِدَةً فَاخْتَلَفُوا

“Ljudi su jednu zajednicu sačinjavali, a zatim su se podvojili.”[8]

Ili ajet:

كَانَ النَّاسُ أُمَّةً وَاحِدَةً فَبَعَثَ اللَّـهُ النَّبِيِّينَ مُبَشِّرِ‌ينَ وَمُنذِرِ‌ينَ وَأَنزَلَ مَعَهُمُ الْكِتَابَ بِالْحَقِّ لِيَحْكُمَ بَيْنَ النَّاسِ فِيمَا اخْتَلَفُوا فِيهِ

“Ljudi bijahu jednog Ummeta (dok se ne podvojiše), pa im je Allah slao vjerovjesnike da donose radosne vijesti i da opominju, po njima je slao Knjigu s istinom, da bi se njome sudilo ljudima u onome u čemu se razilaze.”[9]

Iz ovog ajeta shvatamo da su ljudi u svojoj najstarijoj povijesti bili jedan narod, jednostavan i bez razilaženja. Nakon toga (zbog težnje za iskorištavanjem), među članovima zajednice dolazi do razilaženja, što dovodi do rasprava i svađa. Zbog toga Uzvišeni Allah šalje vjerovjesnike i knjige kako bi posredstvom njih otklonio razilaženja i ponovo ih pomoću zakona koje je propisao vratio u društveno zajedništvo.[10]

3. Važnost društvenih pitanja sa stanovišta islama

Islam je jedina religija koja je svoje temelje postavila na zajednici. Riječ je o zbilji očito naglašenoj u brojnim ajetima, a nijedan segment čovjekovog života vezan za zajednicu nije zanemaren. Da bi ova tema bila dostojno sagledana, prvo je potrebno podijeliti ljudska djela. Iako je obim čovjekovih djela veoma velik, pa smo nemoćni shvatiti njihovu zbilju, ipak ih preko Bogom danog islamskog Vjerozakona možemo spoznati i biti obaviješteni o njima te shvatiti važnu činjenicu da se broj propisa poslanih od Boga uvećavao na temelju ljudskih djela, na način da nijedno djelo nije ostalo bez propisa, pa su čak i u vezi s onim što se tiče zajednice propisi doneseni u kalufu zajednice, a iz te se metode može shvatiti da je islam u najvećoj mogućoj mjeri duh zajednice učvrstio u okviru svojih propisa.

Nakon precizne i temeljite analize može se iznijeti tvrdnja da je prvi poziv upućen od strane čovjeka, koji je po prvi put pozvao ljude da društvu pridaju pažnju i vode brigu o njemu, bio poziv upućen od strane zakonodavca islama i posljednjeg Poslanika, s.a.v.a. On je pozvao ljude da slijede ajete upućene od Gospodara kako bi sretno živjeli u društvu i kako bi postigli čistotu. O tome govore ajeti:

وَأَنَّ هَـذَا صِرَ‌اطِى مُسْتَقِيمًا فَاتَّبِعُوهُ وَلَا تَتَّبِعُوا السُّبُلَ فَتَفَرَّ‌قَ بِكُمْ عَنْ سَبِيلِهِ

“I doista, ovo je Pravi put moj, pa se njega držite i druge puteve ne slijedite, pa da vas odvoje od puta Njegova.”[11]

وَاعْتَصِمُوا بِحَبْلِ اللَّـهِ جَمِيعًا وَلَا تَفَرَّ‌قُوا

“Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte!”[12]

وَلَا تَكُونُوا كَالَّذِينَ تَفَرَّ‌قُوا وَاخْتَلَفُوا مِنْ بَعْدِ مَا جَاءَهُمُ الْبَيِّنَاتُ وَأُولَـئِكَ لَهُمْ عَذَابٌ عَظِيمٌ

“I ne budite kao oni koji su se razjedinili i u mišljenju podvojili kada su im već jasni dokazi došli, njih čeka patnja velika.”[13]

إِنَّ الَّذِينَ فَرَّ‌قُوا دِينَهُمْ وَكَانُوا شِيَعًا لَسْتَ مِنْهُمْ فِى شَىْءٍ

“Sigurno, s onima koji su svoju vjeru podijelili i postali skupine ti nemaš ništa.”[14]

I drugi ajeti ljude pozivaju načelu zajednice i jedinstva.

U drugim ajetima poziva se na osnivanje posebne zajednice, dakle posebne islamske zajednice na temeljima sporazuma i jedinstva te sticanja materijalnih i duhovnih koristi i dobara. Takvi su časni ajeti:

إِنَّمَا الْمُؤْمِنُونَ إِخْوَةٌ فَأَصْلِحُوا بَيْنَ أَخَوَيْكُمْ

“Vjernici nisu ništa doli braća, zato izmirite vaša dva brata…”[15]

وَأَطِيعُوا اللَّـهَ وَرَ‌سُولَهُ وَلَا تَنَازَعُوا فَتَفْشَلُوا وَتَذْهَبَ رِ‌يحُكُمْ

“I pokoravajte se Allahu i Poslaniku Njegovu, i ne prepirite se da ne biste klonuli i bez borbenog duha ostali.”[16]

وَتَعَاوَنُوا عَلَى الْبِرِّ‌ وَالتَّقْوَى

“Pomažite se međusobno u dobročinstvu i bogobojaznosti…”[17]

وَلْتَكُنْ مِنْكُمْ أُمَّةٌ يَدْعُونَ إِلَى الْخَيْرِ‌ وَيَأْمُرُ‌ونَ بِالْمَعْرُ‌وفِ وَيَنْهَوْنَ عَنِ الْمُنْكَرِ‌

“I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati.”[18]

4. Univerzalnost odnosa između pojedinca i zajednice sa islamskog stanovišta

Ljudske jedinke, uz svu njihovu brojnost, ustvari su jedan čovjek; njihovi umovi, uz sve njihovo mnoštvo, u pogledu vrste jedno su djelo, podijeljeno na brojna djela.

U svom odgojnom programu i uputi prema istinskoj sreći islam u obzir uzima i jedinke ljudske vrste, kao što obraća pažnju na društvo sa svim njegovim aspektima:

وَهُوَ الَّذِى خَلَقَ مِنَ الْمَاءِ بَشَرً‌ا فَجَعَلَهُ نَسَبًا وَصِهْرً‌ا

“On od vode stvara ljude i čini da su rod po krvi i po tazbini.”[19]

يَا أَيُّهَا النَّاسُ إِنَّا خَلَقْنَاكُم مِّن ذَكَرٍ‌ وَأُنثَى

“O ljudi, Mi smo vas stvorili od jednog muškarca i žene…”[20]

بَعْضُكُم مِّن بَعْضٍ

“Vi ste jedni od drugih.”[21]

Iz ovog aspekta, Kur'an istu pažnju koju poklanja jedinkama, usmjerava i prema ljudskom društvu. Štaviše, pažnja posvećena životu ljudskih društava je veća i ono na što smo ukazali zahtijeva da gdje god dođe do spora i sukoba između moći i osobina pojedinca sa moćima i osobinama zajednice, zajednica prevlada nad pojedincem, jer su moći i osobine zajednice veće.

Stoga islam poklanja posebnu pažnju poboljšanju društvenih pitanja i zbog toga svoje najvažnije propise, poput hadža, džihada, namaza, udjeljivanja, bogobojaznosti, učvršćuje na ovom temelju. Pored toga, snage islamske države učinio je odgovornim za čuvanje svih religijskih obilježja i granica. Islam je, također, svim ljudima propisao strogu obavezu pozivanja dobru i odvraćanja od svih zala. Zarad očuvanja jedinstva zajednice, islam društvu određuje zajednički cilj i jasno je da društveni prostor ni jedne zajednice nikada neće biti bez potrebe za zajedničkim ciljem, a taj cilj je istinska sreća, koja se ogleda u postizanju blizine Božije, što je jedna vrsta obraćanja pažnje na unutrašnji nadzor, koji prati sve unutrašnje tajne i sigurnost čovjeka, a da ne govorimo o njegovim vanjskim djelima. Ako u islamskoj vlasti oni koji su na vlasti i koji su zaduženi da pozivaju dobru i odvraćaju od zla ne budu imali uvida u nutrinu pojedinaca, to ne znači da će nutrine pojedinaca jednog društva ostati bez nadzora. Upravo zbog toga kaže se da je pridavanje pažnje pitanju zajednice u islamskom sistemu i vlasti veće nego i u jednom drugom sistemu.[22]

Allame Tabatabai ukazuje i na druge premise, naprimjer: “Tradicija islamskog društva ima jamca trajnosti i provođenja, a taj jamac je bogobojaznost koja uzrokuje da ljudi slijede istinu.”

Obraćanjem pažnje na ovo pitanje, dakle bogobojaznost kao jamstvo, čovjek se ukrašava moralnim vrlinama, a ljudsko društvo postaje moralno društvo koje se temelji na vrijednostima. Zbog toga vjerovanje u jednog Boga i u postojanje Drugog svijeta – koje iziskuje bogobojaznost – odvodi čovjeka prema moralnim vrlinama.[23]

Ovo vjerovanje priprema kod čovjeka preduvjete da on u svom životu ne krene samo putem materijalnih sklonosti i osjećanja, već da i racionalne sklonosti te logika razuma na životnom kursu mogu imati veoma značajnu ulogu.[24]

Naravno, to ne znači da čovjek ne treba obraćati pažnju na spoljašnji život te se uputiti monaštvu, već na Ovaj svijet treba gledati kao na sredstvo i uvod, gledati ga kao prolaznu stanicu na kojoj treba poslati samome sebi najbolju onosvjetsku poputninu i nagrade.[25]

Ovim pristupom čovjek postiže željenu slobodu koja podrazumijeva oslobođenost od svega i svakog robovanja osim robovanja Uzvišenom Bogu.[26] Dakle, islamsko društvo nudi preduvjete za kretanje, promjenu i usavršavanje čovjeka[27] te ga iz dana u dan čini bližim željenom i istinskom savršenstvu.

Temeljito sagledavanje svijetlih islamskih propisa u svakom vremenu može čovječanstvo uputiti ka istinskoj sreći, budući da znanost i tehnologija nikada ne mogu čovjeka učiniti nezavisnim od vječnih Božijih propisa, jer programi koji se tiču napretka, uzvisivanja i ljudskog razvoja nisu vezani samo za prošlo vrijeme, već i sadašnjost i budućnost imaju potrebu za ovim preporoditeljskim programom. Stoga islam obraća potrebnu pažnju na sve aspekte zajednice i upravo zbog toga će ishod čovječanstva biti dominacija istinite religije nad cijelim svijetom.[28] Sve ljudske zajednice uživat će sigurnost, duhovnost, racionalnost i pravednost, zbog čega je posljednji dokaz Božiji, odnosno posljednji nasljednik, Imam vremena, Mehdi, a.s., u skrivenosti sačuvan kako bi se ostvarila ova važna Božija odluka i kako bi se nakon pripreme potrebnih uvodnih preduvjeta uspostavila ta postojana i vječna vlast. Ukratko rečeno, Allame je obraćao posebnu pažnju na sociologiju etike i vjerovao je da moral u društvu ima značajan uticaj; štaviše, za praktične zakone društva zadužena je etika zato što moral u svim životnim stanjima čovjeka bolje djeluje i obavlja svoju dužnost od bilo kakvog policajca ili nadzornog organa. Zapravo, religijski moral je čuvar reda i discipline u ljudskom društvu.[29]


[1] Alu ‘Imran, 200.

[2] Al-Mizan fi tafsir al-Qur'an, sv. 4, str. 92.

[3] Isto.

[4] Al-Hudžurat, 13.

[5] Al-Zuhruf, 32.

[6] Alu ‘Imran, 195.

[7] Al-Furqan, 54.

[8] Junus, 19.

[9] Al-Baqara, 213.

[10] Al-Mizan fi tafsir al-Qur'an, sv. 4, str. 92. i 93.

[11] Al-An‘am, 153.

[12] Alu ‘Imran, 103.

[13] Alu ‘Imran, 105.

[14] Al-An‘am, 159.

[15] Al-Hudžurat, 10.

[16] Al-Anfal, 46.

[17] Al-Ma'ide, 2.

[18] Alu ‘Imran, 104; Al-Mizan fi tafsir al-Qur'an, sv. 4, str. 94. i 95.

[19] Al-Furqan, 54.

[20] Al-Hudžurat, 13.

[21] Alu ‘Imran, 195.

[22] Al-Mizan fi tafsir al-Qur'an, sv. 4, str. 95. i 98.

[23] Isto, str. 111.

[24] Isto, str. 112.

[25] Isto, str. 114.

[26] Isto, str. 116.

[27] Isto, str. 117.

[28] Isto, str. 131.

[29] Madžmu'eje resael, str. 333.