Znanje o duši: predavanje 11. i 12.

11.

Saznali smo da se egzistencije kreću od manjkavosti ka vlastitoj potpunosti. Ukazali smo i na to da je svaka stvar potpuna u odnosu na samu sebe, ali da je manjkava u odnosu na viši stupanj egzistencije. Umjesno je sada kazati nešto više o ovom pitanju, a potom ćemo se ponovo pozabaviti samim kretanjem.

Znamo da sve što se kreće ide ka svojoj konačnosti, da nužno treba tu konačnost koja jeste njegova potpunost. Pretpostavimo sada zrno pšenice, košpicu breskve, ptičje jaje, pile ili dijete koje pohađa školu, pa ćemo lahko uočiti da se svi oni nalaze u kretanju ka jednom cilju – vlastitoj potpunosti. Razmislite sada o njima, pa ćete vidjeti da u njihovom obliku, strukturi, organima i potencijalima nema nikakvog nedostatka. Nemoguće je i zamisliti da košpica breskve, naprimjer, i u kom smislu može biti savršenija nego što jeste. Zrno pšenice posjeduje sva svojstva koja ga kao takvo čine savršenim.

Što god da vidite oko sebe, ako o tome podrobno razmislite, ako se usredotočite na njegovo bivstvo, vidjet ćete da je ono lijepo, potpuno i bez nedostatka. Tako je bilo da se radi o muhi ili medvjedu, komarcu ili slonu, zrnu zemlje ili Suncu, kaplji vode ili moru, klici trave ili stoljetnom čempresu… Na nivou vlastite egzistencije, sve je savršeno i bez mahane.

Doći ćemo, dakle, do zaključka da je svaka egzistencija na vlastitom stupnju savršenstvo. Zrno pšenice nema nikakvog nedostatka kao takvo. Usporedimo li drvo platana i stablo vinove loze, možemo kazati da se od platanovog drveta može napraviti štošta što od stabla loze nije moguće. No, znači li to da imamo pravo reći da je platan savršen, a loza nije? Stablo vinove loze je to što jeste i ono je savršeno i bez ikakvog nedostatka kao stablo vinove loze, na nivou vlastite egzistencije i kao stvar za sebe.

Stvari uvijek tako stoje. Uzmimo kao primjer trepavicu ponad oka. Možda bi se u usporedbi s dlakom iz kose moglo trepavici zamjeriti to što ona ne raste. Ali, trepavica je to što jeste. Uostalom, ona je kratka zato da bi služila svrsi na najbolji način. Zamislite koje bi nam probleme izazivalo to kad bi trepavice na očnim kapcima rasle.

Ili, poslužimo se opet primjerom i pogledajmo žile na ljudskom tijelu. Neke su krupne i jasno uočljive, dok su druge tanke i doimaju se poput dlake. Ako, međutim, proučimo funkcije koje obavljaju i organe koje snadbijevaju krvlju, bit će jasno da je sve to svrsishodno i da bi u suprotnom samo funkcioniranje ljudskog organizma bilo nemoguće.

Svi organi ljudskog tijela, bez izuzetka, najljepšeg su oblika, savršeno su skladni i možemo jednostavno kazati da stvari u tom pogledu stoje tako da bolje ne može biti. Razmislimo li o njihovom međuodnosu, pojedinačnom funkcioniranju ili samom rasporedu, shvatit ćemo da se radi o savršenstvu svake vrste. Sve nam to nalikuje na jednu besprijekorno organiziranu tvorevinu koja potpuno precizno i bez greške i zastoja obavlja najrazličitije poslove u izvanrednoj harmoniji.

Osvrnimo se samo na pauka u svijetu insekata. Pogledajmo kako je njegova mreža savršena, i u geometrijskom i u smislu funkcije koju obavlja. Ona je, jednostavno, uzevši u obzir ono čemu služi, od čega je građena, kako je pauk koristi i kako gradi, savršena.

I bilo kom drugom primjeru u svijetu postojanja da se okrenemo, naći ćemo savršeni sklad, svrsishodnost i potpunost. Najkorisnija gimnastika uma i jeste, ustvari, to da razmišljamo o svijetu koji nas okuženje i njegovoj strukturi, te o vlastitom tijelu. Možemo to činiti makar pred spavanje, uvodeći se takvim razmišljanjem u san. Tako ćemo svoj um, malo po malo, osposobljavati na izvođenje viših zaključaka i pravilno rezonovanje.

12.

Uglavnom, iz prethodne lekcije izveli smo zaključak da je u svijetu upravo sve, na vlastitoj razini i kao pojedinačnost, savršeno, te se niti jednoj egzistenciji ne može spočitavati manjkavosti ili joj se iznaći kakav nedostatak. Ljudsko srce ne može se zasititi posmatrajući ljepotu i sklad svijeta. U svakom slučaju, kasnije će biti potrebe da se vratimo ovim zapažanjima i raspravu još unaprijedimo.

Sada, pak, s obzirom na zaključke iz prethodne lekcije, razmotrimo jedno drugo pitanje. Naime, otkud, onda, u svijetu uopće pojmovi “dobro” i “zlo”? Zašto za nešto kažemo da je dobro, a za nešto drugo da je loše? Bilo bi, neosporno, ispravno prvo jasno definirati smisao ovih pojmova, kako bismo ih onda mogli u stvarnom značenju i valjano primjenjivati. Ipak, za početak ćemo se pozabaviti smislom koji ovi pojmovi imaju u svakodnevnom ljudskom saobraćanju.

Poslužimo se, zato, odmah primjerima. Recimo, polahko stiže večer i Sunce malo po malo zalazi. Proanalizirajmo sve ono što se u prirodi desilo tokom jednog dana. Da li je bjelina zore bila nešto loše? Je li jutarnji povjetarac loša stvar? Da li je svitanje jutra loše? Ili je loše to što sunčeva svjetlost obasja svijet? Da li je dokaz dana, dana koji znači početak različitih ljudskih aktivnosti, od učenja do proizvodnje, po nečemu loš? Je li loše to što dan ima svoj kraj? Da li je loše što dolazi noć kao odmor i smiraj ljudima?

Šta je, uopće, loše u onom što mi u ovom svijetu nazivamo dan i noć? Vratimo se zaključku iz prethodne lekcije: Sve u svijetu je savršeno i bez nedostatka kao pojedinačnost, nevezano za neki drugi nivo egzistencije.

Zamislimo sada da su u toku današnjeg dana dvije osobe trošile svoj kapital želeći ostvariti određenu korist. Jedna osoba je kupila neku robu, potom je preprodala po višoj cijeni, ostvarivši znatnu zaradu. Druga osoba je, opet, uložila svoj novac u kupovinu neke robe koju je istog dana, sticajem okolnosti, morala prodati po nižoj cijeni od kupovne. Ako pitate večeras njih dvojicu o današnjem danu, jedan će reći da je dan bio dobar, a drugi da je bio grozan dan. Zar nije tako? Zar svakodnevno ne čujemo ovakve izjave i zar ovo nije nešto što se stalno događa?

Znajući kako stvari među ljudima stoje, možemo našu priču i proširiti. Pretpostavimo da su ova dvojica braća i da su jutros skupa krenuli iz kuće, pa su na ulici prvo sreli nekog komšiju. Onaj od njih dvojice koji je danas na gubitku večeras će razmišljati kako je taj i taj komšija baksuz i kako nije dobro tog čovjeka jutrom sretati.

Ili, upitajmo se kako se ljudi ponašaju u jesen, u vrijeme ubiranja ljetine. Onaj ko je uzgajao žitarice obradovat će se danas vjetru, ali će se plašiti da taj vjetar ne donese kišu. Onaj, pak, ko ima voćnjak s mladim stablima zabrinut će se zbog vjetra, ali će se ponadati da taj vjetar donosi kišu. Onaj čovjek nadničar, koji je danas trebao zaraditi berući voće, nadat će se da vjetar ne nosi kišu, jer u tom slučaju danas od posla nema ništa. Znači, istog dana, zbog istog vjetra ili iste kiše, toliko različitih osjećaja kod ljudi. Neko će biti radostan, neko tužan, neko uskraćen za priliku da zaradi, nekom će urod biti veći, nečiji trud će propasti … A, ustvari, da li je dan sam po sebi loš, je li loš vjetar ili je kiša loša? Ovo su stvari o kojima vrijedi razmisliti.

Zar uvijek među ljudima nije tako da je dan nekom bio dobar, a nekom loš? Zar vrijeme uvijek jednoj grupi ljudi nije odgovarajuće, a drugoj grupi kvari poslove? Uostalom, nerijetko, nažalost, čujemo ljude da psuju vrijeme ili ovaj svijet. Međutim, mi vidimo da u svijetu nema nikakve greške, da su i dan i noć, i Sunce i Mjesec, i biljka i životinja, savršeni, pa čovjek treba biti ili pokvarenjak ili budala pa da se usudi na takve psovke.

U svijetu je, zaista, sve u apsolutnom skladu, sve što postoji ili se dešava je nužno i svrsishodno i sve je to u službi općeg funkcioniranja svijeta. Glupo je i nedopustivo smatrati da zbog nečijeg ličnog interesa svijet treba prestati funkcionirati onako kako funkcionira, jer svako, i najmanje, odstupanje, imalo bi nesagledive posljedice po cjelokupan sistem postojanja.

S perzijskog preveo: Muamer Kodrić