Stečeno znanje (1) – Vrste predodžbi

Preuzeto iz knjige “Osnove islamske filozofije”, Fondacija “Baština duhovnosti”, Mostar

Prijevod: Armin Hadrović

Prethodno: Vrste znanja

Obuhvata:

Potrebu za istraživanjem stečenog znanja

Predodžbu i potvrdu

Dijelove sudova

Vrste predodžbi

Potreba za istraživanjem stečenog znanja

Naučili smo da je prisustveno znanje pronalaženje same opredmećene zbilje i da zato o njemu nema nikakve sumnje ni nedoumice. Međutim, znamo da je opseg prisustvenog znanja ograničen i ono samo po sebi ne može osigurati rješenje problema epistemologije. Kad ne bi bilo načina da utvrdimo činjenice kod stečenog znanja, ne bismo mogli logički prihvatiti definitivne teorije ni u jednoj nauci, a čak bi i primarni po sebi očiti sudovi izgubili definitivnost i nužnost, te bi od njih ostali samo nazivi po sebi očiti i nužni. Otuda je neophodno nastaviti nastojanje u vrednovanju stečenog znanja i dosezanju kriterija njegove istinitosti. Zbog toga ćemo istražiti različite vrste stečenog znanja.

 

Predodžba i potvrda

Logičari znanje dijele na dvije vrste: predodžbu i potvrdu (taṣawwor wa taṣdīq). Zapravo, oni su uobičajeni pojam znanja dodijelili stečenom znanju, a, s druge stane, proširili su ga tako da on obuhvati i jednostavne predodžbe.

Doslovno značenje taṣawwora jeste formirati sliku i steći neku formu, a u stručnoj terminologiji logičara on označava jednostavnu umsku pojavu koja ima sposobnost zastupanja nečega izvan sebe, kao što je predodžba planine Velež i pojam planine. Doslovno značenje taṣdīqa je smatrati istinitim i priznati, a u terminologiji logičara i filozofa primjenjuje se u dvama sličnim značenjima pa se u ovom pogledu smatra višeznačnim (muštarakāt-e lafz}ī):

a. kao logički sud koji u jednostavnoj formi uključuje subjekt, predikat i presudbu (moud}ū‘,mah}mūl, h}ukm) o njihovu jedinstvu;

b. sama presudba koja je jednostavna stvar i pokazuje nečije uvjerenje u jedinstvo subjekta i predikata.

Neki moderni zapadni logičari smatraju da potvrda znači prelazak uma s jedne predodžbe na drugu, na temelju pravilā o asocijaciji ideja. Ipak, ova zamisao je netačna jer, niti je potvrda neophodna svugdje gdje postoji asocijacija ideja, niti je asocijacija ideja nužna svugdje gdje ima potvrde. Potvrda, ustvari, počiva na presudbi i upravo je ovo razlika između suda i nekoliko predodžbi / ideja, koje jedna drugu prate u umu odslikavajući se bez ikakvog pripisivanja između njih.

 

Dijelovi sudova

Naučili smo da je potvrda (taṣdīq) u smislu presudbe (h}ukm) nešto jednostavno, ali u smislu ekvivalentnom sudu (qad}ijje) ona se sastoji od nekoliko dijelova. O sastavnim dijelovima suda izrečeno je nekoliko različitih stavova. Pošto bi pregled svih ovih stavova zahtijevao preopširnu raspravu, a takav pregled pripada logici, mi ćemo ih se ovdje samo kratko dotaći.

Neki kažu da se svaki kategorički sud (qad}ijje-je h}amlijje) sastoji iz dvaju dijelova subjekta i predikata. Drugi, pak, kao treći dio dodaju odnos ovih dvaju dijelova. Treći, opet, presudbu o ozbiljenju odnosa ili odsustvu ozbiljenja odnosa smatraju četvrtim dijelom suda.

Neki naučnici razlikuju afirmativne i negativne sudove i kažu da u slučaju negativnih sudova ne postoji presudba, već njihov sadržaj radije smatraju slučajem negacije presudbe. Drugi poriču postojanje odnosa u jednostavnom pitanju (hallijje-je basīt}e), to jest, sudovima čiji je sadržaj postojanje subjekta u vanjskom svijetu, i u primarnoj predikaciji (h}aml-e awwalī) (odnosno sudovima u kojima su pojmovi subjekta i predikata isti, to jest, imaju pojmovno jedinstvo, kao u sudu: “Čovjek je razumna životinja.”) Ipak, nedvojbeno, u logici sud ne može biti ni bez odnosa ni bez presudbe, jer, kao što smo rekli, potvrda počiva na presudbi, a presudba pripada odnosu između dvaju dijelova suda. Međutim, moguće je, s filozofske i ontološke tačke gledišta, da postoje razlike među sudovima.

 

Vrste predodžbi

Gledano iz jednog ugla, predodžbe se mogu podijeliti u dvije vrste: univerzalne i partikularne. Univerzalna predodžba (taṣawwor-e kollī) je pojam koji može predstavljati brojne stvari ili osobe, kao što je pojam čovjek koji se primjenjuje na milione jedinki. Partikularna predodžba (taṣawwor-e džoz’ī) je umska forma koja predstavlja samo jednog egzistenta, kao što je, naprimjer, umska forma Sokrata.

Svaka predodžba, bila univerzalna ili partikularna, može se dijeliti na druge vrste, o čemu ćemo dati kratko objašnjenje.

Osjetilne predodžbe (taṣawworāt-e h}essī): U pitanju su jednostavne umske pojave koje proistječu iz učinka odnosa osjetilnih organa i materijalnih stvarnosti, poput slike nekog prizora koji vidimo očima ili zvukova koje čujemo ušima. Opstanak ove vrste predodžbe ovisi o opstanku odnosa s vanjskim svijetom. Nakon što se prekine njihov kontakt s vanjskim svijetom, one nestaju u vrlo kratkom vremenskom periodu (naprimjer, u jednoj desetinci sekunde).

Imaginalne predodžbe (taṣawworāt-e ĥijālī): Ovo su jednostavne specifične umske pojave u duši koje su naknadni rezultati osjetilnih predodžbi i veza s vanjskim svijetom, ali njihov opstanak ne ovisi o opstanku veza s vanjskim svijetom. Primjer ovoga je umska forma pogleda na vrt koja ostaje u umu i nakon što se zatvore oči, a može biti nanovo prizvana godinama kasnije.

Osjećajne predodžbe (taṣawworāt-e wahmī)[1]: Mnogi filozofi naveli su drugu vrstu partikularne predodžbe koja se odnosi na partikularna značenja, a objašnjena je kroz primjer osjećaja mržnje koju neke životinje imaju prema nekim drugim – osjećaja koji ih tjera na bijeg. Neki filozofi proširili su ovaj termin tako da obuhvati partikularna značenja općenito, uključujući i čovjekove osjećaje ljubavi i mržnje.

Nesumnjivo, univerzalni pojmovi ljubavi i mržnje jesu od univerzalnih predodžbi. Oni se ne mogu ubrajati u partikularne predodžbe. Percepcija partikularnih ljubavi ili mržnji u samom onome koji percipira, to jest, ljubavi koju osoba nalazi u sebi prema nekom drugom ili mržnji koju unutar sebe osjeća prema drugom, jeste, ustvari, od prisustvenog znanja, to jest, pripada prisustvenom znanju o duševnim kvalitetima, te ih ne možemo smatrati predodžbama koje su vrsta stečenog znanja.

Naš osjećaj neprijateljstva druge osobe nije, zapravo, izravni i neposredni osjećaj, već je poredba između stanja kojeg čovjek pronalazi unutar sebe i pripisuje ga drugoj osobi u sličnom stanju. Međutim, sud o percepcijama životinja zahtijeva drugu raspravu koju ovdje nismo u prilici širiti i razmatrati.

Ono što može biti prihvaćeno kao vrsta partikularne predodžbe jeste predodžba koja proistječe iz duševnih stanja i koja se može ponovno prizvati, a što je poput ponovnog prizivanja imaginalne predodžbe spram osjetilne predodžbe, poput prisjećanje specifičnog straha koji se javio u određenom momentu, ili specifične ljubavi koja je postojala u zasebnom momentu. Neophodno je napomenuti da se ponekad o wahmī predodžbi govori kao o predodžbi koja nema nikakvu zbilju i ponekad joj se dodjeljuje ime uobrazilja (tawahhom).

Nastavak: Stečeno znanje (2) – Univerzalne predodžbe

---