Po mom saznanju, od svih Ibn Arebijevih djela do sada su na naš jezik prevođena, u cjelosti ili u odlomcima, i objavljena samo tri i to: “Fususu-l-Hikem”, “Futuhatu-l-Mekkije” i “Ruhu-l-Quds”. Mi smo sebi postavili za cilj da prevedemo i kroz naredne brojeve časopisa Živa baština objavimo jedan značajan izbor iz pisane zaostavštine Muhjiddina Ibn Arebija, prije svega osvrćući se na njegova kraća djela tj. risale kako bi našu javnost bolje upoznali sa pisanom baštinom ovog velikog islamskog mislioca.
Započet ćemo taj rad sa prijevodom djela “Hiljetu-l-ebdal – Ukras ebdala”. Ono je nastalo dok je Ibn Arebi živio u Mekki, a to je, kao što smo imali prilike vidjeti, jedan od njegovih najplodotvornijih literarnih perioda za vrijeme kojeg su napisana mnoga njegova značajna djela kao što su “Futuhatu-l-Mekkije”, “Ruhu-l-Quds” i “Terdžumanu-l-ešvak”. Ovo djelo se bavi praktičnom stranom duhovnog puta, a ne teorijskom gnozom po kojoj su Ibn Arebijeva djela najpoznatija. Glavno pitanje kojim se ova poslanica bavi su temelji i stubovi duhovnog puta posredstvom kojih čovjek može postati ebdal. Ebdali su posebna skupina evlija koji su spomenuti i u hadisima Božijeg Poslanika, s.a.v.a., i kojih uvijek ima četrdeset. U jednom od tih hadisa koji se prenosi od Imama Ali Ibn Ebu Taliba stoji: “Ebdali su u Šamu, i po broju su četrdeset ljudi, kada god jedan od njih umre Allah ga zamijeni sa drugim čovjekom. Preko njih Allah spušta kišu i daje pobjedu nad neprijateljima te otklanja kaznu od ljudi…” (Ibn Hanbel, 1/12).
[tags]