Zbilja znanja

Preuzeto iz knjige “Osnove islamske filozofije” (lekcija 49), Fondacija “Baština duhovnosti”, Mostar, 2013

Prethodno: Kategorija kvaliteta

Obuhvata:

Uvod

Ukazivanje na vrste znanja

Zbilju prisustvenog znanja

Štastvo stečenog znanja

Nematerijalnost percepcija

Uvod

O znanju se mogu voditi razne rasprave od kojih je većina povezana s epistemologijom te su, shodno tome, i u ovoj knjizi najvažnije od njih spomenute u poglavlju o epistemologiji. Međutim, o znanju je moguće voditi i druge rasprave, ali iz ontološke perspektive, a filozofi su ih navodili na raznim mjestima svojih filozofskih djela, dok je Mulla Sadra posvetio neovisnu diskusiju problemima znanja. Među njima je rasprava o nematerijalnosti znanja i znalca, koju je prikladnije smjestiti u raspravu o materijalnom i nematerijalnom i zato će biti navedena u ovom dijelu knjige, a potom će biti govora o problemu ujedinjenja znalca i znanog (ettehād-e ‘ālem wa ma‘lūm).

O ontologiji znanja moguće je postaviti nekoliko pitanja, kao naprimjer: šta je zbilja znanja i imaju li sve vrste znanja jedno štastvo, ili, u najmanju ruku, pripadaju li sva ona ili ne jednoj specifičnoj kategoriji te jesu li sve vrste znanja nematerijalne ili su sve one materijalne, ili su neke od njih nematerijalne, a druge materijalne?

Da bi se na ova pitanja odgovorilo, neophodno je prvo baciti pogled na vrste znanja o kojima je donekle raspravljano u epistemologiji.

Ukazivanje na vrste znanja

Egzistent ostvaruje svjesnost bez posredstva forme ili pojma, u slučaju čega se ona naziva prisustvenim znanjem, ili se događa posredstvom osjetilne i imaginalne forme, ili putem razumskih i osjećajnih pojmova, u slučaju čega se naziva stečenim znanjem, koje je specifično materiji pripadajućim dušama. Razina egzistencije duše nazvana um smatra se nečim poput posude za stečeno znanje, a za um se kaže da ima razne razine i aspekte. Neke od njegovih razina nadziru druge, tako da niža razina dobija presudbe o vanjskoj zbilji koja je u odnosu s umom, a potom se dobija drugo znanje koje je povezano s ovim, kako je objašnjeno u 19. lekciji.

Ljudska svjesnost o jednoj noumenalnoj zbilji reflektira se u umu u formi sudova, od kojih najjednostavniji oblik ima kategorički sud, koji se potom dijeli na jednostavno pitanje, složeno pitanje i druge vrste sudova.

U kategoričkom sudu postoje najmanje dva umska pojma, od kojih je jedan subjekt a drugi predikat, a čovjek uzima u obzir odnos između njih i pravi presudbu uspostave za afirmativne sudove ili odsustva uspostave za negativne sudove, iako u ovoj oblasti postoje razlike u mišljenjima na koje je ukazano u 14. lekciji.

Presudba ili potvrda (u specifičnom stručnom smislu) dobija se kada pojedinac vjeruje u sadržaj suda, čak i ako je ovo uvjerenje tek hipotetičko. Ali, uvjerenje osobe ne podudara se uvijek sa zbiljom i ponekad pojedinac može imati uvjerenja o kojima ima definitivan stav, ali koja su suprotna zbilji, u slučaju čega se nazivaju složenim neznanjem.

Imajući na umu ove tačke, stečeno znanje može se istraživati iz raznih aspekata, a o svakom slučaju može se odvojeno raspravljati, ali ono o čemu se obično raspravlja jeste nematerijalnost percepcija, posebno racionalne percepcije.

Zbilja prisustvenog znanja

Kod prisustvenog znanja bīt znanog jeste prisutna kod bīti znalca i znalac percipira njenu opredmećenu egzistenciju, a ovo motrenje i pronalazak nije nešto izvan bīti znalca, nego je radije jedan od aspekata njegove egzistencije i slično je analitičkim akcidentima tijela koji se smatraju aspektima njihovih postojanja. Drugim riječima, kao što protezanje nije nešto odvojeno od egzistencije tijela, već je pojam koji um dobija vlastitom analitičkom aktivnošću, ni prisustveno znanje nema postojanje odvojeno od postojanja znalca. Pojmovi znanje i znalac dobijaju se preko umske analize egzistencije znalca. Primjer navedenog u slučaju Boga Svevišnjeg jeste Njegova Sveta Bīt, koja nije ni supstanca ni akcident, a u slučaju stvorenja jeste sama njihova intelektualna ili psihička supstanca. Prirodno je da ovakvo znanje neće biti ni akcident ni kvalitet.

Prisustveno znanje može se podijeliti u vrste, a o nekim od njih postignuta je saglasnost svih islamskih filozofa, dok o drugim postoje nesuglasice.

U objašnjenju se kaže da je znano u prisustvenom znanju nekada bīt samog znalca, poput znanja o sebi u slučaju duša i potpuno nematerijalnih egzistenata. U ovom slučaju znalac i znano nemaju brojne egzistencije i razlika između bivanja znalcem i bivanja znanim jeste obzirnosna i podređena je umskom obziru. Ovo je vrsta prisustvenog znanja o kojem postoji opća saglasnost među filozofima, uključujući peripatetike i iluminacioniste. Ponekad znalac i znano imaju brojčano zasebne egzistencije, ali ne u smislu da je jedan od njih potpuno odvojen i neovisan o drugome, nego je sama ovisnost i relacija prema drugome, poput znanja uzroka darovatelja bivanja o svojoj posljedici, i obrnuto. Na taj način dobijaju se druge dvije vrste prisustvenog znanja, jedno je znanje emanirajućeg uzroka (‘ellat-e mufajide) o svojoj posljedici, a drugo je znanje posljedice o uzroku.

Ove dvije vrste prihvatili su iluminacionisti i Mulla Sadra sa svojim sljedbenicima. Svi oni se slažu da je prisustveno znanje koje ima posljedica o svom uzroku specifično nematerijalnim posljedicama, jer je materijalna egzistencija sama raspršenost u okrilju prostora i vremena i nema prisustva kojim bi percipirala bīt svog uzroka. Međutim, što se tiče prisustvenog znanja koje ima uzrok o svojoj posljedici, Mulla Sadra i neki od njegovih sljedbenika vjeruju da u ovom slučaju, također, posljedica mora biti nematerijalna i da se u osnovi znanje ne odnosi na materijalni egzistent kao takav, jer njegovi dijelovi rasuti u prostranstvu vremena i prostora nemaju prisustva koje bīt znalca može percipirati. Međutim, drugi, poput Muhakkik Sabzevarija, ne prihvataju ovaj uvjet za tu vrstu znanja. Oni drže da međusobna odsutnost materijalnih dijelova nije nespojiva s tim da oni imaju prisustvo u odnosu na egzistent koji ih ontološki obuhvata, kao što raspršenost vremenskih egzistenata u okrilju vremena nije nespojiva s njihovom združenošću spram okrilja vječnosti i egzistenata koji obuhvataju vrijeme, a ovo je ispravan stav.

Može se, također, zamisliti i četvrta vrsta prisustvenog znanja, a to je međusobno znanje dvije nematerijalne posljedice na istoj razini, ali je vrlo teško dokazom uspostaviti ovu vrstu znanja. Treba zaključiti da u svim vrstama prisustvenog znanja znanje jeste bīt samog znalca i nematerijalno je te je prirodno da nije vrstom akcidenta i psihičkog kvaliteta, iako je za znano moguće da bude supstancom ili akcidentom, a, prema prihvaćenom stavu, da bude ili nematerijalno ili materijalno.

Štastvo stečenog znanja

Bez sumnje je znanje, u smislu definitivnog uvjerenja suprotnog pretpostavci i dvoumljenju, slično njima u tome što je od psihičkih stanja i kvaliteta, a poput ostalih vrsta psihičkih kvaliteta ogoljeno je od materije jer nema smisla pretpostaviti da se materijalni akcident događa u nematerijalnom subjektu. Međutim, suđenje o znanju u smislu logičkih sudova i njihovih dijelova zahtijeva daljnju pozornost jer, kao što je nagoviješteno, sud se sastoji od različitih dijelova koji se svi zajedno ne mogu smatrati psihičkim kvalitetima. Vjerovatno je razlog različitih stavova među filozofima taj da u nekim slučajevima oni razmatraju neke dijelove suda, a u drugim slučajevima druge dijelove.

U svakom slučaju stupovi kategoričkog suda, njegov subjekt i predikat, jesu dva neovisna pojma, od kojih se svaki zasebno percipira i bez potrebe za zamišljanjem nečeg drugog. No, slučaj je drukčiji po pitanju odnosa i presudbe, jer se oni ne mogu dogoditi bez zamišljanja subjekta i predikata, a njihovi pojmovi imaju čestično i relaciono značenje. S druge strane, pojmovi subjekta i predikata govore o supstanci i akcidentu, bīti i objektivnim i noumenalnim atributima. Međutim, odnos je nešto što je povezano s onim koji povezuje i ne govori o objektivnom primjeru. Isto tako, presudba jeste aktivnošću onoga koji presuđuje i jedino govori o vrsti jedinstva ili ujedinjenja između primjera subjekta i primjera predikata, ali ona sama nema primjer u vanjskom svijetu. (Obrati pažnju!)

Iz tog razloga može se reći da povezivanje nečeg s nekom drugom stvari, to jest, pripisivanje nečeg nekoj drugoj stvari jeste duševnom aktivnošću i da je duša činiteljem koji dodjeljuje egzistenciju odnosu. Isto tako, presudba na kojoj počiva sud i kojom potvrda suda postaje razgovijetnom u odnosu na puki zbir predodžbi jeste radnjom duše. Međutim, predodžba subjekta ili predikata ne ovisi o aktivnosti duše i moguće je da se u umu ne javi slobodnom voljom, iako zahtijeva vrstu pažnje i pozornosti duše.

Može se zaključiti da javljanje odnosa / relacije i presudbe u duši jeste produktivno javljanje (qejām-e ṣudūrī); međutim, javljanje predodžbe o subjektu i predikatu može se smatrati utiskujućim javljanjem (qejām -e hulūlī), a njihova egzistencija može se tumačiti vrstom projekcije u umu. Međutim, mora se primijetiti da ova projekcija i urezivanje nije poput crtanja slike na papiru ili nekom drugom materijalnom subjektu, nego je to radije duševnim kvalitetom i ogoljeno je od materije. Jer materijalni akcidenti imaju položajnu relaciju (nesbat-e wad‘ī) spram svojih subjekata, mogu se pokazati osjetilima i djeljivi su podređeno svojim subjektima, dok ove stvari nisu moguće za dušu i duševne stvari.

Iako produktivno javljanje odnosa i presudbe u duši samo po sebi nije razlogom njihove nematerijalnosti, ipak je nematerijalnost uspostavljena obraćajući pažnju na njihovu egzistenciju parazitnu egzistenciji subjekta i predikata. Pored navedenog, njihova nedjeljivost jeste najboljim razlogom njihova bivanja nematerijalnim.

Nematerijalnost percepcija

Na osnovi razmatranja vrsta znanja, primjećujući jedinstvo prisustvenog znanja s bīti nematerijalnog znalca, te da znanje, u smislu uvjerenja i umskih formi i pojmova, jeste psihički kvalitet i primjećujući da odnosa / relacija i presudba među njima igra ulogu kopule, nematerijalnost svih vrsta znanja postaje jasnom. Ustvari, njihova nematerijalnost dokazana je pomoću nematerijalnosti znalca. Međutim, postoje i drugi načini dokazivanja nematerijalnosti znanja i percepcija, od kojih ćemo neke navesti. No, prethodno treba napomenuti da se izrazi znanje i percepcija u ovoj raspravi koriste kao sinonimi i uključuju osjećaj, imaginaciju[1] i umovanje[2].

1. Prvi argument o nematerijalnosti percepcija poznat je kao “argument nemogućnosti utisnuća većeg u manje”, a njegovo objašnjenje slijedi.

Osjetilno viđenje jeste najnižom vrstom percepcije za koju se zamišlja da je materijalna, a materijalisti je tumače kao fizičko-hemijsku i fiziološku akciju i reakciju. Međutim, usmjeravajući naročitu pažnju upravo na ovu vrstu percepcije postaje jasnim da se sama percepcija ne može smatrati materijalnom stvari, a materijalne akcije i reakcije mogu se smatrati jedino pripremnim uvjetima, jer vidimo veće forme, koje prekrivaju jako mnogo kvadratnih kilometara, a koje su nekoliko puta veće od površine našeg cjelokupnog tijela, a da ne govorimo o vizualnim organima ili mozgu! Ako su ove percepcijske forme materijalne i ako su projicirane u vizualnim organima ili organima tijela, one nikada ne bi mogle biti većim od veličine mjesta njihova utiskivanja, jer materijalna projekcija i utisnuće bez odgovaranja mjestu utiskivanja nisu nemogući. Primjećujući da ove perceptivne forme vidimo unutar sebe, neizbježno se mora prihvatiti da se one odnose na imaginalnu razinu duše (martabe-je meşālī-je nafs), čime je dokazana njihova nematerijalnost i nematerijalnost duše.

Pojedini materijalisti odgovorili su da ono što vidimo jesu male slike poput mikrofilmova, koje dolaze u postojanje u nervnom sistemu, a pomoću razmjera i pravljenja relativnih uporedbi pronalazimo njihovu stvarnu veličinu. Ali ponuđeni odgovor neće riješiti poteškoću jer, kao prvo, poznavanje veličine vlasnika forme, to jest, onog što je formom predstavljeno jeste različitim od gledanja veće forme, a, kao drugo, pretpostavljeno je da je vidljiva forma vrlo mala i da je uvećavamo putem vještina dobijenih iskustvom i preko korištenja razmjera i relativnih uporedbi, kao da su stavljane pod lupu uma, dok u umu najzad pronalazimo uvećanu formu, pa se navedeni argument može tačno ponoviti po pitanju ove umske i imaginalne forme.

2. Drugi argument je da, ako je osjetilna percepcija vrstom umske akcije i reakcije, onda će se ona dogoditi uvijek kada se osiguraju materijalni uvjeti, dok se u većini slučajeva, uprkos osiguravanju materijalnih uvjeta, percepcija ne događa, jer je pažnja duše usmjerena ka drugoj stvari. Odavde se može zaključiti da stjecanje percepcija ovisi o pažnji duše i ne može se smatrati vrstom materijalne akcije i reakcije, iako ove akcije i reakcije igraju uvodnu ulogu u događanju percepcija, a kao učinak pripadanja duše tijelu, duša treba materijalne osnove i pripremne uvjete.

3. Treći argument je da skupa možemo percipirati dvije vidljive forme i međusobno ih uporediti kako bismo mogli, naprimjer, kazati da su različite, da su slične, ili da su jednake ili da je jedna veća od druge. Pretpostavka da je svaka od njih urezana u dio tijela i da je njihovo percipiranje upravo ovo projiciranje ili utjelovljenje nužno implicira da svaki dio perceptivnog organa percipira upravo onu formu koja je u njega urezana i da nije svjestan drugih formi. Pa koja ih onda perceptivna moć percipira skupa i međusobno ih upoređuje? Ako se pretpostavi da postoji dodatni materijalni organ koji ih percipira skupa, ponavlja se isti problem jer svaki materijalni organ posjeduje dijelove i ako percepcija znači urezivanje formi u materijalno uporište, svaki dio percipirat će formu projiciranu u njega, te se može zaključiti da se uporedba neće ni dogoditi. Zato se neizbježno mora prihvatiti da ih obje percipira jedna prosta perceptivna moć i da ih obje pronalazi vlastitim jedinstvom i vlastitom jednostavnošću. Ova moć nije ni materijalna supstanca niti materijalni akcident. Zato percepcija neće biti utisnuće forme u materijalno mjesto utiskivanja. Ovim argumentom također se dokazuje da su oboje, i percepcija i onaj koji percipira, nematerijalni.

4. Četvrti argument je da nekada nešto percipiramo i onda se toga sjetimo nakon mnogo godina. Ako se pretpostavi da je prošla percepcija posebni materijalni učinak u jednom od organa tijela, onda će prolaskom godina ona biti izbrisana ili transformirana, imajući na umu činjenicu da se ćelije tijela mijenjaju svakih nekoliko godina. Čak i ako neke ćelije ostaju žive, usljed metabolizma i apsorpcije nove hrane one će se izmijeniti, pa kako se onda možemo prisjetiti upravo one forme, ili s njom uporediti novu formu i percipirati njihove sličnosti?

Moguće je reći da svaka ćelija, ili svaki novi materijalni dio, nasljeđuje učinke prethodnih dijelova i zadržava ih unutar sebe. Ali i uz ovu pretpostavku ostat će pitanje koja moć percipira jedinstvo i sličnost prethodnih i narednih formi. Jasno je da se bez ovih uporedbi i percepcija prisjećanje i prepoznavanje ne mogu dogoditi.

Ovaj argument postaje jasniji pomoću supstancijalnog kretanja i kontinuiranog nestajanja materijalnih stvari i u jednom smislu sličan je argumentu danom u 44. lekciji, gdje su korištene naučne i empirijske premise kako bi se uspostavila nematerijalnost duše.

Nastavak: Ujedinjenje znalca i znanog

Sažetak

1. Prisustveno znanje znači pronalaženje egzistencije znanog i ovo pronalaženje nije nešto dodano bīti znalca. Njegov primjer je ili Sveta Bīt Boga Svevišnjeg, ili je bīti vertikalnih i horizontalnih intelekta, ili je supstanca duše. Nijedan od njegovih primjera ne spada u psihičke kvalitete.

2. Prisustveno znanje može se podijeliti u četiri vrste: znanje nematerijalnog egzistenta o vlastitoj bīti, u pogledu čega postoji opća saglasnost, znanje emanirajućeg uzroka o svojoj posljedici, znanje posljedice o njenom emanirajućem uzroku i međusobno znanje dvije nematerijalne posljedice. Međutim, problematično je uspostaviti posljednju vrstu racionalnim dokazom.

3. Mulla Sadra u pogledu znanja uzroka o svojoj posljedici nematerijalnost posljedice također smatra uvjetom. Istina, međutim, ne podliježe ovom uvjetu budući da uzrok darovatelj bivanja ontološki obuhvata svoju materijalnu posljedicu i međusobna rasutost njenih dijelova nije nespojiva s njihovim prisustvom kod njega.

4. Stečeno znanje ostvaruje se posredstvom umskih formi ili pojmova i specifično je materiji pripadajućim dušama.

5. Stečeno znanje u smislu definitivnog uvjerenja suprotnog pretpostavci i dvoumljenju spada među psihičke kvalitete.

6. Također, predodžbe koje su stupovi sudova mogu se smatrati psihičkim kvalitetom.

7. Međutim, odnos / relacija i prosudba jesu radnjama duše i njihovo javljanje u duši jeste produktivno javljanje. No, budući da je njihova egzistencija podređena egzistenciji subjekta i predikata, time je uspostavljena i njihova nematerijalnost.

8. Najbolji dokaz nematerijalnosti svih vrsta znanja jeste njihova nedjeljivost.

9. Jedan od dokaza nematerijalnosti percepcija jeste to što su vidljive forme veće od organa vida i od cijelog tijela uopće.

10. Drugi dokaz jeste taj što percepcije počivaju na pažnji duše, a ukoliko bi bile materijalna stvar, ostvarivale bi se uvijek osiguranjem materijalnih uvjeta (bez potreba za pažnjom duše).

11. Treći dokaz jeste mogućnost percepcije dvaju ili više formi i njihove međusobne poredbe. Ukoliko bi se percepcije svodile na stjecanje materijalnih formi u materijalnim organima, poredbe ne bi bile izvodive.

12. Četvrti dokaz jeste mogućnost sjećanja i ponovnog prepoznavanja formi koje su percipirane desetljećima ranije. Ukoliko bi percipirana forma bila materijalna stvar, promjenom mjesta utiskivanja (posebno s obzirom na supstancijalno kretanje) bila bi transformirana i izbrisana, te ne bi bilo mjesta za sjećanje i prepoznavanje.


[1] Ehsās wa taĥajjol = zamišljanje.

[2] Ta‘aqqul = poimanje razumom.