Poslanica srži o onome što je neophodno duhovnom pregaocu

Uvodne napomene Hamza Halitović

Zasigurno je da tesavvuf kao duhovna dimenzija islama ima svoj praktični i teoretski dio, no striktna podjela tesavvufske misli na praktičnu i teoretsku ili na etičku i filozofsku je donekle usiljena. Praktični i teoretski aspekti tesavvufa čine jednu jedinstvenu cjelinu. Tako, kada govorimo o praktičnom i teoretskom tesavvufu, tu nije riječ o podjelama i kategorijama već o aspektima i gledištima sa kojih prilazimo tesavvufu i islamu uopće. Uistinu je teško govoriti o bilo kakvoj podjeli unutar učenja koje zagovara ukidanje svake dvojnosti i koje namjeru – koja proizlazi iz općeg svjetopogleda duhovnog pregaoca – smatra osnovom sveg djelanja.Praksa i teorija tesavvufa sačinjavaju jednu cjelinu koja je unitarna i neraskidiva. Tesavvufska misao i književna djela koja je ona izrodila posvećivala je prema oba ova aspekta podjednaku pažnju. Formalna praksa tesavvufa sadrži se od obredoslovlja, etike, duhovnog viteštva (futuvva) i ćudoređa. U cjelini bi se sve to moglo podvesti pod univerzalnim terminom adab koji je za sufije od esencijalnog značaja. U osnovi ovaj termin obuhvata sve oblike primjerenog ponašanja prema Bogu, stvorenjima i na koncu prema samom sebi. Dakle, adab je ispravan odnos prema svemu i može se odnositi čak i na nežive predmete, pa je stoga neprikladno dovoditi ovaj termin u korelaciji jedino sa moralnim načelima. U historiji tesavvufske književnosti još iz veoma ranog perioda postoje priručnici koji se odnose na adab, tj. na formalne aspekte tesavvufskog nauka. Ovdje ćemo nabrojati najznačajnija djela iz te oblasti koja su nastala prije knjige koja je glavna tema ovog rada, tj. prije trinaestog stoljeća:

1. Adab ul-nefs od Hakima El-Tirmizija (u. 910),

2. Kitab džavami adab ul-sufijja od Ebu Abdurahmana Es-Sulemija (u. 1021),

3. Ahkam ul-muridin od Ibn Husejna El-Džessasa (u. 1027),

4. El-Vasijja lil-muridin od Ebu Kasima El-Kušejrija (u. 1072),

5. Adab ul-muridin od Ebu Nedžiba El-Suhreverdija (u. 1138).

Iako je Muhjiddin Ibn Arebi poznat kao jedan od najapstraktnijih islamskih mislioca i bez sumnje je jedan od najvećih metafizičkih umova u povijesti ljudskog roda, ipak je napisao značajan broj djela koja se bave formalnim aspektima islamske duhovnosti. Od svih tih djela najpoznatije je ono koje nosi naslov Kitab kunh ma laa buda lil-murid minhu (Knjiga srži o onome što je neophodno duhovnom pregaocu). Ovo djelo je Ibn Arebi napisao 1205. godine dok je boravio u Iraku, tačnije u gradu Mosulu. Ono je odgovor neimenovanom prijatelju koji ga je upitao o onome što je neophodno za duhovnog pregaoca (murida). Tj. kako duhovni pregalac treba djelovati i kako se treba ponašati. Ovo djelo se fokusira na osnovne prakse duhovnoga puta kao i na etička načela kojih se duhovni putnik treba pridržavati. Ono u osnovi u sebi uključuje tri tematske cjeline koje ćemo ovdje ukratko spomenuti:

1. Vjerovanje – Osnovna vjerovanja kojih se duhovni pregalac treba držati obrađena su na samom početku knjige. Kitab kunh započinje osvrćući se na vjerovanje o Božijoj Jednoći (tevhid) i transcendenciji (tenzih). A zatim preko vjerovanja u Božijeg Poslanika, s.a.v.a., i u njegove ashabe dolazi do vjerovanja u ljude duhovnog puta (tarikata): u odnosu na sve ono što je o njima kazano, no u tom istom pasusu govori i o prepuštanju njima. Stoga baš u tom dijelu dolazi do prelaska sa vjerovanja na djelovanje.

2. Djelovanje – Ova tema obuhvata veći dio teksta, ona obrađuje djela koja duhovni pregalac treba vršiti, koja se na koncu mogu svrstati u dvije osnovne kategorije: obredoslovlje (ibadat) i služenje drugima (hizmet). U obredoslovlje spadaju sve one prakse kojih se duhovni pregalac treba držati svakodnevno, kao što su namaz, zikr, učenje Kur’ana itd. Sve do kada je u pitanju služenje drugima prvenstveno se spominju posebne kategorije ljudi kojima duhovni pregalac treba služiti. Kao što su ljudi duhovnog puta i siromasi općenito.

3. Ponašanje – Ova tema se odnosi na etički stav duhovnog pregaoca, tj. kako on treba postupati u određenim situacijama i sa određenim vrstama ljudi. Kako se treba ponašati prema svojim ukućanima, prijateljima pa čak i prema životinjama. Cilj svih ovih pravila ponašanja je to da duhovni pregalac stekne plemenita svojstva karaktera (makarim ul-ahlak) koja su sama po sebi jedno od najvećih duhovnih blagodati.

Tekst Kitab kunha je veoma sažet i aforističan tako da se skoro svaki pasus ovog djela može biti predmet opsežnog komentara. Iz svih ovih razloga koje smo naveli Kitab kunh je jedno od najpoznatijih Ibn Arebijevih djela, štampan je mnogo puta i preveden je na veliki broj stranih jezika. Za sve istraživače Ibn Arebijeve misli i zaostavštine ovo djelo je od velikog značaja zbog toga što je ono izravno svjedočanstvo njegovih etičkih stavova, a također nam daje uvid u duhovne prakse koje su bile dio njegovog svakodnevnog života.